Jasmine Dellal: “Kad cesta krivuda: priče o ciganskoj karavani”

“Ne možeš hodati ravno kad cesta krivuda” kaže romska poslovica, stara vjerojatno koliko i lutanja romskog naroda na svom mukotrpnom putu opstanka. “Kad cesta krivuda: priče o ciganskoj karavani” drugi je dokumentarni film redateljice Jasmine Dellal koji se bavi romskom tematikom, a prikazuje glazbu vrhunskih romskih sastava i izvođača, pripovijedajući istovremeno i o njihovim životima, ali i o društvu koje je prema njima i dalje puno predrasuda.

Romi su nomadski narod porijeklom iz sjeverozapadne Indije koji se u 13. stoljeću počinje širiti iz Azije, a do 16. stoljeća nastanjuju se po cijeloj Europi. Roma danas ima između 10 i 12 milijuna širom svijeta i još uvijek se nalaze na društvenoj margini, kako kulturno i politički tako i prostorno. Romi su narod bez domovine, no s vlastitom poviješću, kulturom, običajima i jezikom.

Uobičajeni naziv im je Cigani, no on se često smatra pogrdnim te Romi preferiraju da ih se zove njihovim izvornim nazivom ‘Rom’ što znači ‘čovjek’. Do dan danas zadržali su plemensku organizaciju života što je rezultiralo time da su ostali izolirani u svojim zajednicama i nisu bili zahvaćeni modernizacijskim procesima.

Jako mali broj ih se uspije školovati, doživljavaju svakodnevne uvrede i stigmatiziranja i njima često plašimo djecu kad nisu dobra, no osim uvriježenih stereotipa da se bave isključivo krađom, prošnjom, skupljanjem otpada i gatanjem, oni posjeduju i izuzetan glazbeni talent, a u mnogim zemljama su poznati upravo kao profesionalni glazbenici.

Jasmine Dellal živi u SAD-u, odrasla je u Engleskoj, a s majčine strane porijeklom je iz Indije gdje je provela većinu djetinjstva te je, kako je sama rekla, na nju prilikom stvaranja filma osjetno utjecao taj kulturni aspekt sličnosti Indijaca i Roma.

Romski svirači iz četiri zemlje okupili su se radi koncertne turneje Romske karavane te su tijekom šest tjedana dijelili pozornicu, garderobe, hotele i autobus. Kamera Alberta Mayslesa, ikone dokumentarnog filma, putovala je s njima po sjevernoameričkom kontinentu te zabilježila njihove zajedničke trenutke na pozornici, ali i život tih ljudi u njihovim domovima, daleko od slave i reflektora.

Cijela ideja za turneju potekla je od vjerojatno najpoznatijeg romskog sastava na svijetu, Taraf de Haidouks, što u prijevodu znači ‘hajdučka banda’. Dolaze iz malog rumunjskog grada Clejani, sviraju žičane instrumente i to isključivo po sluhu, a svojom glazbom uzdržavaju cijelo selo. Zaradom od prvog CD-a uveli su struju u svoje selo, a najstariji član sastava, violinist Nicolae, novcem koji zaradi na koncertima plaća školovanje unuci u Bukureštu.

Do 1990. bili su poznati samo u Rumunjskoj gdje su svirali po svadbama, a tada ih otkrivaju belgijski muzičari i producenti koji im organiziraju prvu europsku turneju. Ovo im nije prvi filmski angažman, a jedan od njihovih najvećih štovatelja je Johnny Depp s kojim su snimali film “The Man Who Cried” i koji je zbog njih naučio i romski jezik.

Iz Rumunjske dolazi i cijenjeni puhački sastav Fanfare Ciocarlia koji slove za najbrže puhače na svijetu. Muzika im je kombinacija romskih, rumunjskih i turskih utjecaja, već godinama imaju rasprodane europske i svjetske turneje, radili su muziku za Gorana Bregovića i filmove Emira Kusturice, a o njima je snimljen i dokumentarni film “Iag Bari – Brass On Fire – Road Movie”.

Esma Redžepova jedna je od najvećih romskih zvijezda današnjice. ‘Kraljica Cigana’, kako su je prozvali još prije tridesetak godina u Indiji, rođena je i živi u Makedoniji, ali je ponosna što je zadržala svoj jezik i što se nije asimilirala ni u jednu kulturu.

Ona i njen muž, Stevo Teodosievski činili su jedan od najpoznatijih sastava na čitavom području Balkana, a unatoč brojnim zamjerkama na njihovo vjenčanje (on je Makedonac, a ona Romkinja) njihov brak sretno je trajao sve do Stevine smrti čime su probili mnoge barijere. Nisu mogli imati vlastitu djecu pa su posvojili čak 47 siročadi kojoj su osim krova nad glavom pružili i glazbeno obrazovanje. Petero ili sedmero njihove djece redovito nastupa s Esmom na turnejama.

Antonio el Pipa dolazi iz španjolskog grada Jerez de la Frontera i profesionalni je plesač flamenca. Njegova teta Juana la del Pipa nikada nije naučila pisati, ali osjećaj za flamenco ima u malom prstu. Ona je pjevačica u Antonievom sastavu, a podučava i mlađe plesače. Iako se smatra dijelom španjolske kulture, flamenco je specifičan ples pokrajine Andaluzije, a potječe ot tamošnjih Roma čiji su potomci i Antonio i Juana.

Indiju predstavlja grupa Maharaja koja svira na svojim tradicionalnim instrumentima, uz ples na koljenima kojeg u cijelom svijetu izvodi samo dvoje ljudi. Život u pustinjskom gradu Rajasthanu nije lak, a kada su mu umrli roditelji Harish počinje plesati kako bi mogao nastaviti ići u školu te brinuti o mlađoj braći i sestrama.

“Mnogi ljudi u Americi voljeli bi doći na koncert romske glazbe, ali ne razumiju da su Romi stvarni ljudi. Ovim filmom htjela sam da ljudi čuju i vide prekrasnu muziku, ali sam im htjela i pružiti priliku da provedu vrijeme sa stvarnim ljudima. Nisam naivna da mislim da jedan film može promijeniti sve, no htjela sam napraviti most između te dvije strane” kazala je redateljica filma na zagrebačkoj press konferenciji.

“Bilo bi lijepo kada bi ljudi kroz našu glazbu naučili nešto o Romima i razbili predrasude koje imaju” riječi su jednog od likova u filmu, no ja ću ipak zaključiti ovaj tekst citatom jednog drugog koji kaže: “Ubijali su moj narod, ali moja osveta je obrazovanje drugih“.