James Steven Sadwith: “Elvis – rane Godine”

Još davnih dana pomislio sam: da je imalo pravde na svijetu, Elvis Presley bio bi živ, a svi njegovi oponašatelji mrtvi. Još jedna rutinska biografska, gledljiva televizijska miniserija spojena u film redatelja Jamesa Stevena Sadwitha koja će vas ostaviti posve ravnodušnima prema Kralju.

Zna li itko koliko je filmova snimljeno o Elvisu? Međutim, svakako je najupečatljiviji bio onaj legendarnog Johna Carpentera (revni obožavatelji znaju da je prvo Elvisovo pojavljivanje na filmu bilo u liku liječnika koji se zvao – pazite sad – John Carpenter!) iz 1979. u kojem je u odijelo sa šljokicama spremno uskočio Kurt Russell (koji je, pak, na filmu debitirao upravo u jednom filmu Elvisa Presleya) uspješno nam dočaravši karizmatičnost posrnule zvijezde.

Russell je bio odličan u toj ulozi i htjeli mi to priznati ili ne, uspješno nas je uvjerio kako je Elvis – premda nije bio ni najbolji zabavljač, pjevač ili plesač – imao ‘ono nešto’. I zbog toga je bio (još uvijek i jest) najveći.

U ovom filmiću Elvis je irski glumac Jonathan Rhys Meyers koji će nam predstaviti Presleya između 18. i 33. godine. Najtužnije od svega, film je u potpunosti promašio bit. Elvisov lik – usamljeni tabletoman, nesposoban suočiti se s beskrupuloznim menadžerom (Randy Quaid sjajan je kao Tom ‘Pukovnik’ Parker), te edipov kompleksaš koji je izbjegavao spolni odnos sa suprugom Priscillom (Rose McGowan) jer je u njoj vidio majku (Camryn Manheim) čija je smrt označila prekretnicu u njegovom životu (Elvisovog oca glumi Robert Patrick koji se, izgleda, pretplatio na uloge očeva legendi; bio je otac i Joaqimu Phoenixu u biografskom filmu o Johnnyu Cashu) – predstavljen je prilično blijedo i prelinearno.

U tim segmentima koji su u filmu samo spomenuti leži prava i najinteresantnija priča u koju se moralo dublje ući, a ne u praznjikavo-kronološkom slaganju hitova, nastupa i albuma, te doživljaja koji su svima više-manje poznati. Scenografija i kostimografija svakako su impresivne i za televizijske standarde iznadprosječne, ali glazbeni film ne bi smio patiti od bilo kakvih glazbenih boljki.

“Elvis – rane godine” specifičan je po tome što je prvi film u kojem su korištene originalne glazbene snimke samog Elvisa Presleya, no njihova realizacija, usklađivanje Meyersova zijevanja i matrice doista je bolno smiješna za gledati. James Mangold bio je potpuno u pravu kada je odlučio da u filmu “Hod po rubu” glavni glumci sami pjevaju pjesme Johnnya Casha i June Carter.

Ništa novog nismo saznali, niti će se ovaj film dugo pamtiti. Spomenuto je na početku kako se zapravo radi o miniseriji spojenoj u film, a razlog spajanja nameće se sam po sebi: teško da bi itko s imalo poštovanja prema Kralju, njegovom liku i djelu, nakon prve epizode poželio pogledati drugu.