James Mangold: “Hod po rubu”

“Hod po rubu (Walk The Line)” iznimno je hvaljen, Oscarom i trostrukim Zlatnim globusom ovjenčan film o legendi country glazbe Johnnyju Cashu, fokusirajući se prvenstveno na sam glazbeni početak, romancu s June Carter, kao i na onaj negativni dio koji dolazi sa slavom.

Redatelj James Mangold već je početkom 1990.-tih započeo s pripremama nošen idejom o snimanju filma o “Čovjeku u Crnom” zasnovanom na Cashovim autobiografskim knjigama. Sam projekt dugo je držan u tajnosti, a paralelno s tajenjem obavljane su konzultacije s Cashom i June: oboje su osobno, malo prije smrti 2003., odabrali glumce koji će ih utjeloviti u ovom retrospektivnom filmu.

I nisu pogriješili. Joaquin Phoenix ne glumi Johnnyja Casha, on zaista i jest Johnny Cash u svih 130 minuta filma, baš kao što Reese Witherspoon ne glumi June Carter, već jest June Carter tijekom filma.

Cathy Korad – jedna od producentica (producirala i film “Kids”, primjerice), ujedno i bolja polovica redatelja Mangolda – vidjela je fotografiju Joaquina Phoenixa i bez razmišljanja odlučila dati mu priliku zaigrati Casha. A Phoenix to uistinu radi spektakularno: ne mogu napisati da je savršeno skinuo Cashove pokrete na pozornici i stil sviranja, jer to bi značilo da samo imitira, no Phoenix radi puno više od toga, on uistinu zrači karizmatičnošću slavnog glazbenika iz ’50-tih i ’60-tih godina prošlog stoljeća, u potpunosti je dodirnuo izvorni duh Johnnyja Casha.

Nebitno koju Cashovu ličnost interpretirao: June Carter rekla je kako postoje dvije zasebne ličnosti Johnnyja Casha: jedna je Cash, onaj divlji, bahat, tvrdoglav, egoističan i sklon destrukciji, a druga je John, onaj pošten, blag i ranjiv.

Gotovo jednako tako trenutačno, Reese Whiterspoon odabrana je za ulogu June Carter; bila je prvi izbor redatelja Mangolda kojeg je fascinirala svojom osobnošću, gotovo nalik na osobnost June Carter: obje su lijepe, oštroumne, drske i zabavne osobe pod svjetlima pozornice, a istovremeno ozbiljne i odgovorne majke i supruge izvan tog svijeta.

Počevši od roditeljskog doma u Arkansasu, film prati standardni zaplet: odrastanje uz radio-prijamnik, smrt brata i bijes oca (genijalni Robert Patrick), odlazak u avijaciju, vjenčanje s prvom suprugom Vivian, posao trgovačkog putnika, skupljanje hrabrosti za odlazak na audiciju kod Sama Phillipsa.

Nije to priča o nekom klincu prepunom ambicije iz kojeg stoje roditelji koji mu utiru put, jedino što je Cash pametno napravio u tom razdoblju bilo je to što se smjestio u Sun Records, središtu nadolazeće glazbene revolucije, pod čijim okriljem će procvjetati i Elvis Presley, Roy Orbison, Jerry Lee Lewis i Carl Perkins… I upravo je ondje Cash izrastao u bezvremenu legendu pjevajući na jedan specifičan način o tri najvažnije stvari u njegovom životu: vjeri, ljubavi i smrti.

Te scene nužne su za film, ali prava radnja započinje tek kad Johnny susretne svoju heroinu iz djetinjstva, June Carter, iza pozornice Grand Ole Opryja. Od tog trenutka sve se svodi na jedno pitanje: kada će i zašto June uzvratiti ljubav Johnnyju, te do koje granice će se on uspjeti uništiti u očekivanju njezine odluke. A možda saznate, ukoliko već ne znate, o čemu govori pjesma po kojoj je film i dobio ime.

Deset godina trajala je i kriomice bila manifestirana ljubav između Johnnyja i June, a jedino mjesto gdje su njih dvoje mogli biti u potpunosti sami bila je pozornica ispred desetak tisuća ljudi.

Jer, “Hod po rubu” nije biografski film na kakav ste navikli, “Hod po rubu” je prekrasna priča o vjerojatno najvećoj ljubavi ikad ispričanoj, priča je to o čovjeku koji je prošao kroz apsolutni pakao kako bi samom sebi dokazao da ga žena, koju voli više od svog života i karijere, smatra vrijednim. Jer ono što je Cash vidio u June, ne viđa se svaki dan.

Pogledate li film, shvatit ćete da je Cash u June vidio prisutnost božje ljubavi, iskrenu spoznaju da ga bog voli bez obzira na sve grijehe koje je počinio (a bilo ih je uistinu mnogo), bez obzira na sve probleme koje je prouzročio, što sebi, što drugima.

Svakako valja pohvaliti i odluku redatelja da sve pjesme u filmu izvedu sami glumci, a ne da otvaraju usta i zijevaju na Cashove snimke. Jedini način da publika iskusi emocije i uzbuđenje Cashovih nastupa jest da ih se nanovo oživi: u pomoć je pozvan legendarni T-Bonea Burnett koji je naglasio kako ne traži uvježbano savršenstvo izvedbe, već onu jednu ‘iskru’ koju su posjedovali Johnny i June, ‘kemiju’ koja je isijavala s pozornice.

A glavni glumci su i više nego uspješno ispunili Burnettove zahtjeve i premda glasovno ni približno slični osobama čije pjesme pjevaju, jedna sirovost, energičnost i iskrenost nastupa nedvojbeno upućuje da je duh Johnnyja i June bio nad njima.

Osim samog filma, ovo dvostruko kolekcionarsko DVD izdanje, donosi i poseban DVD s dodacima koje će znatno približiti par scena iz filma onima koji se prvi put susreću s Johnnyjem, osobito legendarni koncert u Folsomu 1968., kao i svu veličinu ljubavi s June.

“Hod po rubu” fantastičan je prikaz jednog od najvažnijih razdoblja Cashove karijere, nimalo uljepšan i nimalo podilazeći, nepokolebljivo istinit (uz tek par posve nebitnih odstupanja), pružajući nam uvid u samo stvaranje jedne američke i svjetske ikone.

Nakon odgledanog filma, pretpostavljam da ćete se složiti kako bi u svim rječnicima svijeta pod pojmom ‘cool’ trebalo pisati ‘vidi: Cash, Johnny’…