Igor Mirković: “Sretno dijete”

    12118

    Igor Mirković

    Sretno dijete

    Datum izdanja: 01/01/2004

    Izdavač: Gerila DV Film, Vizije SFT

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 97

    Naša ocjena:

    Gledajući “Sretno dijete” čovjek jednostavno ne može, a da ne uzdahne za tadašnjim vremenom i tim zdravim duhom koji je nosio tadašnju mladež. No, taj zdravi duh nije bio produkt nečega u zraku, neke čudne kemije. Ne, taj duh je bio sustavno stvaran od tadašnjih entuzijasta koji su se okupljali oko časopisa Polet, a na kraju krajeva i oko svojih omiljenih izlazišta Zvečke i Malog Kavkaza.

    Svi ti ljudi koji su bili suočeni sa imperijalizmom i centralizmom, koji su zdušno dobivali slobodne dane jedino kad je omiljeni Maršal imao rođendan, tada su imali puno toga za reći i govorili su. Zato je potpuno nejasan današnji položaj mladeži kojima je puno jednostavnije izreći svoje mišljenje, nego što je to bilo njihovim vršnjacima ’78, ’79 i tih godina. Gadosti je puno, nitko ništa ne govori, kamoli da se dere, a ima, danas, debelog razloga za to. No, vratimo se ipak ondašnjem vremenu.

    Časopis Polet bio je taj koji je sve zakuhao, bio je taj koji je njima, tada dao nadu, nadu u bolju budućnost. S pojavom Poleta kao, na neki način, pokretačke snage, svi su odlučili krenuti i nisu se zaustavljali. Makar je Bijelo dugme bila neprikosnoveno najpoznatija grupa, dečki iz nekih zagrebačkih kvartova poput Dubrave i Sigeta, imali su hrabrosti suprotstaviti im se svojom mladenačkom energijom i probojnošću.

    Tu se u “Sretnom djetetu” pojavljuje Prljavo kazalište i Jajo s njima kao 18-godišnjak koji praktički nije ni znao svirati, ali je išao svirati, pa makar to zvučalo grozno. Vježbali su i uspjeli. To je ono čega danas nema, to je ono što danas sputava većinu ljudi, jer ako nemaš poznatog menadžera i ako se ne pojavljuješ u žutom tisku, ne možeš ni pomisliti uspjeti na estradi.

    Ako je Polet zakuhao sve u pisanom obliku, onda su Pankrti to definitivno učinili živim odnosom što i Branimir Johnny Štulić spominje u svojoj, možda i najpoznatijoj pjesmi. Tu se pojavila Azra, vjerojatno najkultniji sastav onoga doba. Kako su tu, u Zagrebu, utjecali na Johnnyja, tako su u Beogradu utjecali i na Električni Orgazam, pa i Idole.

    Muziku podržava

    Iskre su frcale na sve strane s najezdom takve muzike u nas, pa se još pojavio i Film, možda čak i najbolja ritam sekcija od tih novonastalih bendova. Patrola je također imala utjecaja na tadašnji opus, kao i Darko Rundek, s Haustorom koji je svoje nastupe pokušao izteatralitirati što je više mogao šminkajući se i farbajući si lice.

    E sad, to je bilo ono što se tada događalo, no, tko je bio tu glavni u cijeloj toj priči? Tko je od svih tih bendova vodio glavnu riječ? Tko je punio najviše dvorana? Mirković je pokušao prikazati svoje djetinjstvo ondašnjeg doba ovim filmom. Pokušao je prikazati ljude toga doba oko Zvečke, ali to je sve nekako natrpano u istu vreću.

    Gledajući film čovjek jednostavno pomišlja da je Prljavo kazalište tada bila grupa koja je najviše ‘drmala’ ovim prostorima što u najmanju ruku nije istina. Ona je vjerojatno bila, a možda i dalje jest, samo Mirkovićeva omiljena grupa, tako da se neka objektivnost već gubi u ovom filmu i kad bi se uzeo ovaj film za par desetaka godina kao neka referentna točka toga vremena, tadašnji bi ljudi definitvno mogli dobiti krivu sliku tko je bio glavni u doba Novoga vala, jer ma koliko bili za taj period specifični Zvečka i Polet, mladi sastavi su bili ti koji su ponijeli to hiperveselje mladoga svijeta.

    Šteta za ovaj film je najveća u tome što je ostao bez Štulića, koji sam kakav već jest, nije htio pristati na intervju s Mirkovićem, a zapravo bi njega bilo izuzetno važno čuti, no šta je tu je, možda da je Mirković mlađi, išao bi se natezati s njim po Utrechtu, jer neki su čak i uspjeli razgovarati s Johnnyjem i to ne tako davno i napraviti intervjue s njim. Ovako je jedan od glavnih sudionika ostao daleko od mikrofona, a mi nismo imali priliku čuti šta on sam misli o tom dobu.

    Gdje su danas i šta rade svi ti glavni likovi jedna je od okosnica ovoga filma. To je Mirković dobro izkoncipirao, ali mišljenja sam da je previše potrošio vremena na te ljude, a oni sami nisu bogzna što rekli, tako da bi bilo bolje da je skratio od svakoga po malo i više dodao video zapisa iz onoga vremena, da ljudi dobiju još bolji uvid u sve to iz svojeg osobnog kuta.

    I zaista, gdje su danas svi ti mladi rockeri? Pa neki su se povukli u svoj privatni život poput Miše Hrnjka, basista Azre. Neki i dalje stvaraju muziku poput Rundeka, a neki sviraju ili barem pokušavaju svirati kao što su to činili tada kao Električni orgazam. Eto, to je ostalo od onoga doba, no bitno je da je ono kao takvo postojalo, a to je Mirković i htio prikazati ovim filmom.

    Muziku podržava