Dobrodošli u poduzeće Metallica d.o.o.

Prosječnoj duši možda i nije, ali ljudima koji i dalje religiozno prate metal i rock scenu teško je povjerovati da je zadnji album Metallice izašao još 2008.

Od tada su dečki (ili 50-godišnja gospoda, ako vam je draže) obišli Planet više puta no što je naš beskućnik zavirio u kontejner, zaradili sebi i suradnicima više love no što je dužna Grčka, odrađivali obljetničke turneje, izdavali koncertne DVD-e, slavili 30-godišnjicu benda, sramotili se s Lou Reedom, svirali na Antarktici i jednostavno ne dozvoljavali da ispadnu iz fokusa scene.

Ako ništa drugo, trenutno su jedan od najradišnijih bendova na svijetu! I onda je, s tko zna koje adrese, stigla ideja da snime još jedno live izdanje. Ali definitivno ne bilo kakvo…

Izdanje koje je svojim posebnim dodirom unaprijedio Nimrod Antal, režiser zaslužan za film “Predators”. Uz njega, dodatno ime u priči je i mlađahna verzija Leonarda DiCapria – Dane Dehaan (prezime vam možda smrdi na skriveno ime Metallice pod kojim su odsvirali cijeli “Kill ‘Em All” na svom Orion festivalu), koji ovdje glumi Tripa – roadija na Metallicinom koncertu.

Na samom početku upoznali smo se s jedinim van-koncertnim glumačkim aktivnostima članova benda – Hetfield prolazi garažom u svom gutaču benzina koji prdi vatru, Hammet se jada tehničaru jer je razvalio gitaru, Ulrich bahatog pogleda glumi gazdu, a Trujillo zagrijava prste i dubokim zvucima trese cijelu zemaljsku kuglu. Nakon toga – jedan kud-i-kamo drugačiji koncert Metallice.

Trip odmah na “Creeping Death” biva iz publike povučen na jedan ‘zadatak važan za bend’ i odlazi kombijem u grad. Dok Metallica svira svoje, tu i tamo se pridružujemo liku koji baulja opasnim gradom krcatim nasiljem, štrajkovima, prosvjedima, policijom i huliganima. Dijelovi jedni s drugima imaju granično veze, a definitivno najupečatljiviji je trenutak kad se u zasjedi polijeva benzinom i kreće u borbu za slobodom.

Tek gledajući film na svoje mjesto sjedaju neke neobjašnjive nelogičnosti s nedavnog soundtracka. Npr. “Wherever I May Roam” je odsvirana samo uvodno kao podloga specijalcima dok u ritmu lupaju po štitovima. A ono crkavanje mikrofona na “Ride The Lightning” je tek sad jasno prikazano kao isplanirano i inscenirano. Uostalom, kao i apsolutno sve na ovim kanadskim koncertima! Uključujući i prisjećanje “Cunning Stunts” gdje se također dogodila planirana kaskaderska nesreća. Ovdje je izazvala samo prikladnije okruženje za old-school stvar “Hit The Lights”.

A muzički? Definitivni vrhunci koncerta su dvije naslovne stvari legendarnih albuma – “…And Justice For All” na kojoj se nasred pozornice uzdigla ogromna božica Justicija i moćna “Ride The Lightning“. Ali, bome i “Orion” ovdje zaslužuje posebni spomen.

Ovaj instrumental predstavlja još jedan dokaz da nema smisla preslušavati soundtrack prije gledanja filma – tamo mi nije bilo jasno zašto zvuči kao ‘bis bez publike’, a sada je jasno da sam očito pogodio. Bend svira ugodno posjednut na stolce dok razvaljeni, umorni i izranjavani Trip sjedi sam u dvorani i posmatra kako pored benda leži ono zbog čega je proživio sve strahote – torba po koju je išao i čiji sadržaj za sada ne znamo. Tko zna – možda nam spremaju i nastavak!

Istini za volju, osim interesa ljudi da vide to ‘nešto neobjašnjivo’, čini se da su mirne duše mogli u 3D verziji snimiti jedan dobar koncert i poslati ga u kina (kao što je to pred koju godinu napravio U2). Ovaj dodatak priči, odnosno nekakvo akcijsko popunjavanje čudno odabranih ‘dosadnih’ dijelova koncerta, moglo se mirne duše i izostaviti. Ali, onda to ne bi bio napredak, onda to ne bi bilo ništa novo, onda to ne bi bilo ništa ‘specifično’, onda to ne bi bila – Metallica.

Ovako smo dobili još sat i pol dobre metal zabave i još jedan odlazak u kino u kojem u ruci bolje paše piva nego kokice i kola. Ponovilo se što češće!