Dobar pokušaj iskupljenja ocvalog rockera

Svako toliko dobijemo potvrdu da najnevjerojatnije priče ne pišu hollywoodski ili bilo koji drugi scenaristi, nego sam život.

Engleski kantautor Steve Tilston je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća dao intervju za časopis ZigZag, nakon kojeg mu je John Lennon napisao pismo. Koje je, silom prilika, putem kolekcionara, stiglo na Tilstonovu adresu nakon 34 godine.Taj događaj je inspirirao scenarista, producenta i redatelja Dana Fogelmana da skroji potpuno drugu priču. Ovdje imamo ljigavog i ocvalog rockera (Al Pacino), ženskaroša koji se zna razveseliti pokojom čašicom žestice i ‘lajnom bijelog’ koji primi pismo Johna Lennona napisano 1971. što ga potiče da pokuša promijeniti svoj život. Otkazuje turneju, seli se u New Jersey i pokušava uspostaviti kontakt sa svojim odraslim sinom Tomom što ga uvodi u nove (ne)prilike.

Gotovo je suvišno reći da je glumački dio ekipe obavio svoj posao izvrsno (u manjoj se ulozi pojavljuje Slovenka Katarina Čas), Al Pacino i Christopher Plummer glume u skladu sa svojom reputacijom, no Annette Benning je upravo fantastična u ulozi Mary, upraviteljice hotela. Glazbu uglavnom čine pjesme iz Lennonove solo karijere, a autor manjeg dijela muzike je i hiperproduktivni dečko americane Ryan Adams.

Na određeni način film “Danny Collins” može interpretirati i kao alegorijska priča o Lennonovom odnosu sa svojim sinom Julianom, no iznad svega film je pomalo predvidljva (tijekom gledanja filma gledatelj ‘jednostavno zna’ da će biti sretan kraj) i izuzetno politički korektna priča o opraštanju i prihvaćanju i kao takav, velika je vjerojatnost da će biti prikazivan u praznično doba u godinama koje slijede: pristupačan je u naraciji, gegovi su jednostavni, ali nisu uvreda za inteligenciju, i na kraju, ostavljaju gledatelja s dobrim emocijama i dobrim vibracijama. To se pogotovo može reći za završnu scenu u filmu (da ne kvarim kraj, prešutjet ću o čemu je riječ).

U svakom slučaju “Danny Collins” je prava ‘feel good’ poslastica za sve generacije.