Da, bilo je nekad

    14871

    Dušan Vesić

    EKV - Kao da je bilo nekad

    Datum izdanja: 01/01/2011

    Izdavač: Multimedia Music / Aquarius Records

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 86

    Naša ocjena:

    Osim što je glazba, rock’n’roll je jednim dijelom i mitologija, bazirana na nečem što se trebalo dogoditi, a nije se dogodilo, ili nečem što se dogodilo, ali se jako dobro medijski napuhalo, ili nečem što se dogodilo, ali su kemikalije u mozgu učinile svoje pa se krivo doživjelo/zapamtilo.

    Ponekad se nevjerojatne priče same od sebe dogode i priča o art-rock grupi Ekatarina Velika je jedna od njih. Priča o grupi EKV je kao priča o prolazu nadzvučnog aviona čiji zvuk dotiče zvučne bubnjiće tek nakon što je avion prošao.

    U slučaju EKV-a njihov je avion prošao, sletio i rastavio se u komadiće, i tek onda je prošao zvuk. Grupa iz koje je nastala Katarina II. (poslije preimenovana u Ekatarina Velika), kultni i neprežaljeni Šarlo Akrobata (supergrupa sastavljena od odličnog bubnjara Ivana Vdovića, basista Dušana Kojića Koje i gitarista Milana Mladenovića), također je spomenuta u filmu i taj dio od “Kao da je bilo nekad” može funkcionirati i kao film o Šarlu akrobati.Kad imate takav predložak, onda je veća umjetnost snimiti loš film, no opet, lijepo je što režiser i koscenarist Dušan Vesić s kolegicom Sandrom Rančić nije uspio u tome. U kinima od 2008. i nedavno objavljen na DVD-u, “Kao da je bilo nekad” okuplja gotovo sve bitne (preživjele) ljude koji pripovijedaju o nastajanju, vrhuncima i raspadanju grupe Ekatarina Velika, a prisutnost velikog broja muzičara iz beogradskog miljea daje još jedan uvid u kulturni kontekst tog grada, dok je još cvjetao od kreativnosti prije nego što se u devedesetima rijetko efikasno obračunao sa svojim umjetnicima i intelektualcima (dobro, i Zagreb svog konja za trku također ima).

    “Ja sam bila posebna naivka” rekla je u jednom intervjuu Sonja Savić, pokojna glumica i pripadnica beogradskog boemsko-umjetničkog kruga kome su pripadali i članovi grupe Ekatarina Velika, a tako nekako se dobije dojam da je i ta cijela generacija umjetnika patila od tog sindroma.

    Muziku podržava

    Oni su živjeli u jednom nevjerojatno bezbrižnom vremenu i djelovali inspirirani weltschmerzom, bili svjesni baš svega što se događalo i zadržali kritički diskurs (rastući šovinizam i ostali popratni bukači ih nimalo nisu impresionirali, naprotiv). S druge strane, autodestruktivna snaga koja je zgazila većinu ljudi iz tog kruga je monstruozna. Većinu njih je zela droga, no, u isto vrijeme, riječ je o ljudima izuzetnog razumijevanja i gotovo djetinje neiskvarenosti.

    Sonja Savić će najbolje objasniti: “Kažu da smo bili nesretni. Ja sam bila sretna kad sam pronašla ljude koji su bili jednako nesretni kao ja.” Povremeno ćete čuti neko psihodelično opravdanje za drogiranje, tipa ‘sidu i drogu su donijeli Amerikanci’, no toga nema previše. Patetika je uglavnom dozirana i da se podnijeti.

    Filmom naravno dominira muzika Šarla akrobate i EKV-a, a hrvatska publika može vidjeti i unplugged nastupe Milana Mladenovića i Margite Stefanović iz sezone 1993./94. U osobi Milana Mladenovića EKV je imala izuzetnog autora i fantastičnog frontmena, koji bi mogao ponijeti titulu jugoslavenskog Johna Lennona. Albumi Katarine II. i Ekatarine Velike danas su cjenjeniji nego u vrijeme kad su se pojavili i cijela njihova priča nas podsjeća na onu staru da ne znaš što imaš dok to ne izgubiš.

    Iako je Mladenović bio glavni autor u EKV-u, svoj ogroman obol dali su i klavijaturistica Margita Stefanović, dugogodišnji basist Bojan Pečar, te bubnjari Marko Milivojević, Ivan Vdović VD i Srđan Todorović (koji se ne pojavljuje u filmu) te drugi muzičari koji su u određenim fazama svirali u tom bendu.

    Većina preživjelih članova se pojavljuje u filmu i dirljivo je vidjeti da gotovo svi opisuju baš onaj album na kojem su svirali kao ‘najbolji album EKV-a u karijeri’. Za portal banjalukain.com Sandra Rančić kaže da se Srđan Todorović ne pojavljuje u filmu jer o svom djelovanju u EKV-u nikad ne priča, no osim njega, značajni drugi kolege i prijatelji su u filmu koji vjerojatno kaže sve bitno.

    Za prave fanove slijedi informacija da je “Kao da je bilo nekad” objavljena kao serija na RTS-u, s četiri epizode, te da su neki dijelovi skraćeni (film traje 86 minuta), no postoje dijelovi koji se pojavljuju u filmu, ali se ne pojavljuju u seriji.

    Upečatljivi dijelovi se izmjenjuju jedan za drugim, prisutna je obilata količina arhivske građe i malo poznatih snimaka, tako možemo vidjeti pred TV kamerama nesretnu Margitu Stefanović kako poteže iz boce žestice kao da se tamo nalazi voćni sok, čuti njenog zadnjeg dečka (prema kojem Keith Richards izgleda zdrav k’o dren) kako odjednom ‘nije znao gdje se ona nalazi’, te gledati Milana Mladenovića kako samo godinu dana prije preuranjene smrti izgleda kao profesionalni sportaš, ili pak doznati da nitko ne zna kad je umro Dušan Dejanović (kao da je umro u Tunguziji, a ne u Beogradu!), jedan od prvih muzičara u EKV-u.

    Film se svakako preporuča, ne samo poštovateljima rada EKV-a i ne samo rock muzike, jer u široj perspektivi sugestivno priča priču o darovitim i bistrim ljudima koji su si u životu zabili previše autogolova.

    Muziku podržava