D.A. Pennebaker: “Bob Dylan: Don’t Look Back – 65 Tour Deluxe Edition”

U svibnju 1965., svega dva mjeseca prije nego što će izazvati opću sablazan na folk festivalu u Newportu, Bob Dylan proveo je četiri tjedna na engleskoj turneji. Njegov boravak ondje svojom je kamerom zabilježio D.A. Pennebaker, a kao rezultat rođen je dokumentarni film “Don’t Look Back“, uvjerljivo najbolji portret samog Dylana i prikaz njegovog posljednjeg folk stadija prije uzimanja električne gitare u ruku.

Donn Alan Pennebaker jedan je od onih filmaša na čiji rad ne možete ostati ravnodušni, a o kakvom talentu je riječ, najbolje govore njegovi filmovi, tzv. ‘rockumentarci’ (glazba i politika su mu primarna područja interesa) u kojima je, između ostalih, predstavio Davida Bowieja (“Ziggy Stardust And The Spiders From Mars” iz 1973.), Jimija Hendrixa (“Jimi Plays Monterey” iz 1986.) i Depeche Mode (“101” iz 1989.).

No, prvi film u kojem je apsolutno briljirao i koji će postaviti temelje njegovog kasnijeg djelovanja bio je upravo “Don’t Look Back”, film u kojem je Pennebaker svojom kamerom zabilježio atmosferu posljednje Dylanove akustične turneje prateći ga po koncertnim dvoranama, uredima, hotelskim sobama, backstageu, za vrijeme konferencija za novinare, prepucavanja s više-manje zanimljivim sugovornicima, uglavnom oslanjajući se na kaotičan život izvan pozornice nego na pozornicu samu. Godinu dana kasnije, kad je Dylan već ‘elektrificirao’ svoj zvuk, snimljen je svojevrsni nastavak – “Eat The Document” – opet s Dylanom u glavnoj ulozi, neobjavljen, izuzev jednog festivala 1968., do dana današnjeg.

Još otkako se crno-bijelo remek-djelo “Don’t Look Back” prvi put pojavilo u kinima 1967. pozdravljeno je kao uvjerljivo najdojmljiviji prikaz osobe koja je, po svemu sudeći, tada bila u centru glazbene pažnje. Isječke iz ovog filma koristio je i Martin Scorsese za svoj briljantni “No Direction Home“, ali i jedan od najboljih redatelja video spotova, Meiert Avis, za Dylanov hvaljeni “Series of Dreams” iz 1991.

Sredinom 1960-ih, Bob Dylan bio je jedan od najvećih kulera glazbenog svijeta, a mnogi će se složiti da su mu albumi tadašnje, nazovimo je tako, trilogije – “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited” i “Blonde On Blonde” – vjerojatno i najbolji albumi čitave karijere. Možda je donekle i izgubio ponešto pojavom The Beatlesa, ali svima je oduvijek bilo jasno kako su oni samo “srce i duša”, dok je Dylan bio ‘mozak’ tog vremena.

Razbarušene kose, s legendarnim Ray-Ban Wayfarer naočalama, pomalo arogantnim ‘uvijek-sam-u-pravu’, ‘nedokučiv sam’ i ‘moja-mora-biti-zadnja’ stavom, nefokusirane pažnje, spremnan na komentiranje apsolutno svega, pametovanja, svojeglav, kontradiktoran, ćudljiv i sarkastičan, ali neopisivo karizmatičan i šarmantan, dvadesettrogodišnji Bob Dylan odjednom je postao glavni kulturološki fenomen, interesantan medijima i obožavateljima koji su ga salijetali poput toplinski navođenih projektila.

Ono što je najbolje vidljivo u samom filmu jest kako je Dylanu zapravo bilo pretijesno u vlastitoj koži akustičnog folk-trubadura, kako ‘kipi’ iznutra poput ‘ekspres lonca’ opako se približavajući kritičnoj točki nakon koje više ništa neće biti isto.

Najveća snaga samog filma krije se u autorovom pristupu: Pennebaker nije intervjuirao Dylana, nije se bavio njegovim životopisom, već je neprimjetno i nenametljivo – ali iznimno blisko, jer mu je Dylan dopustio pristup kakav više nitko nikad neće imati – bio sveprisutan zabilježivši svojom kamerom samo ono što se u tom trenu događalo oko njega; gotovo da u trenutku zaboravite kako je i Pennebaker bio ondje doživjevši isto ono što su doživjeli i glavni protagonisti.

Kako je sam rekao u redateljskom komentaru filma, nije mu bio cilj interpretirati Dylana, njegove riječi i postupke, već samo zabilježiti što se događalo, jer svatko od ondje prisutnih doživio je iste događaje različito.

S Dylanom je tada najbliskija bila Joan Baez, a ukoliko znate pozadinu njihove romance i način kako se Dylan postavio prema njoj (‘Teško je biti mudar i zaljubljen u isto vrijeme’ kazao je u Scorsesijevom dokumentarcu), neće vam biti teško zaključiti da je Pennebaker nehotice zabilježio posljednje trenutke njihove veze. Čak štoviše, negdje na sredini samog filma (prokleto je teško naći taj trenutak sad kad ga baš tražite), Joan Baez izlazi iz Dylanove hotelske sobe i premda je – zahvaljujući uredničkim škarama i editiranju samog filma – prisutna i kasnije, sama Baez rekla je kako je taj izlazak bio ne samo odlazak iz Dylanove sobe, već odlazak i iz njegovog života.

Čitav film obiluje scenama za pamćenje: prva je zasigurno Dylanovo pomalo nezrelo pretjerivanje s novinarom magazina Time koje na trenutke prelazi granicu dobrog ukusa (mada se na tren može uočiti kako je i samom Dylanu žao zbog jedne rečenice i kako se trudi ublažiti stvar). Filozofska debata s Terryjem Ellisom, u filmu naslovljena kao “The Science Student“, nevjerojatno je živ, dinamičan i urnebesno zabavan ‘dvoboj umova’ u kojem Dylan – premda je Ellis neko vrijeme savršeno parirao i kontrirao – ostvario još jednu pobjedu zapetljavši sirotog studenta u mrežu vlastite logike, ostavljajući ga posve zbunjenog. A da stvar bude još zanimljivija, nakon razgovora ignorirao ga je u potpunosti, kao da nikad s njim nije ni pričao.

Albert Grossman, Dylanov menadžer, ‘čovjek ledena lica’, apsolutno briljira pregovarajući s Titom Burnsom oko Dylanova nastupa. Igrice koje njih dvojica vode oko uvjeta i cijene Dylanova koncerta – smještajući BBC-iju i jednoj drugoj kompaniji po principu ‘zavadi pa vladaj’ – nešto su što nadilazi sve mafijaške filmove i serije. “Your offer is totally unacceptable” reći će Grossman kamenog lica i smirenog glasa.

Mačo prepucavanja alkoholiziranog Dylana i društva oko toga tko je bacio čašu kroz prozor hotelske sobe, u kojoj se Dylan postavlja kao jedina odrasla osoba u vrtiću, kulminirala su priznanjem Alana Pricea (iz The Animalsa), kojeg je – premda mu je bio najbolji prijatelj na turneji – Dylan izbacio van iz sobe.

Svaki film nužno mora uz glavnog junaka imati i svojevrsnog anti-junaka. Superman ima Lexa Luthora, a glavni ‘negativac’ u “Don’t Look Back” je Donovan, ‘novi Dylan’ ili ‘škotski Dylan’ kako su mu tepali. Jedna od najupečatljivijih scena samog filma – osim konstantnog podbadanja na njegov račun od strane Dylana i društva, te provjeravanja kako stoji na top-listama – svakako je susret dvojice kantautora u hotelskoj sobi.

Nakon što je Donovan, očito posve nesvjestan onoga što se događa, završio sa svojim pjesmuljkom nagrađenim velikim (ali lažnim, gotovo ironičnim pljeskom prisutnih), gitaru je uzeo Dylan i postavio stvari na svoje mjesto odsviravši “It’s All Over Now, Baby Blue“. Donovanovo gutanje knedle, grickanje noktiju i usne jasno daje do znanja što mu je tada prolazilo kroz glavu.

Ono po čemu je “Don’t Look Back” osobit svakako je i njegovo otvaranje: čuveni (neki kažu i prvi pravi) video spot za “Subterranean Homesick Blues” u kojem Dylan nezainteresirano drži i baca kartone s frazama teksta same pjesme. Možda će smiješno zazvučati činjenica kako je Dylanu u pisanju tih kartona između ostalih pomogao nitko drugi već – Donovan. Osim svima znane verzije u industrijskoj četvrti s Allenom Ginsbergom u pozadini, izdanju su pridodane još dvije alternativne: jedna na prilično vjetrovitom krovu i jedna u parku.

Samo izdanje “Don’t Look Back” dostupno je u dvije verzije. Prva sadrži samo digitalno obrađen film, redateljski komentar (zajedno s Bobom Neuwirthom, Dylanovim menadžerom na turneji, minus je što više pričaju o opremi i načinu snimanja, nego o samim događajima), alternativnu verziju “Subterranean Homesick Blues“, Pennabekarovu filmografiju i Dylanovu diskografiju, te još mnogo toga.

Drugo je naslovljeno kao “65 Deluxe Edition“, obogaćeno dodatnim diskom na kojem se nalazi 65-minutni materijal za koji – jasno je i zašto – nije bilo mjesta u samom filmu. Naime, dok se film koncentrira na dramatične trenutke zanimljive svima, ovaj disk sadrži snimke (neke su prikazane u cijelosti, neke samo dijelom) gdje Dylan izvodi “It’s All Over Now, Baby Blue“, “It’s All Right Ma (I’m Only Bleeding)“, “If You Gotta Go, Go Now” i “To Ramona.“, nabadanja po klaviru što će kasnije postati “It Takes A Lot To Laugh, It Takes A Train To Cry” i “I’ll Keep It With Mine“, druženja s obožavateljima, ništa pretjerano revolucionarno ni spektakularno što bi moglo biti strašno zanimljivo i onima koji nisu Dylanovi obožavatelji…

Međutim, Deluxe izdanje vrhunski je upakirano jer, osim samih DVD-ova i čisto vizualnog dojma, nalazi se i reizdanje knjižice s transkriptom čitavog filma i dvjestotinjak fotografija, te malena “Subterranean Homesick Blues” flipbook knjižica (knjižica veličine upaljača u kojoj je spot prezentiran po principu ’24 sličice u sekundi’ gdje se brzim prelistavanjem dobije pokretni, filmski ugođaj), s kojom je neopisivo zabavno pratiti samu pjesmu.

Možda i poznajete Boba Dylana današnjice, no svakako ignorirajte naslov ovog filma i osvrnite se, jer ima još mnogo toga za vidjeti.