Čovjek, njegova muzika i prekrasni setovi noževa

    5813

    Greg Olliver, Wes Orshoski

    Lemmy: 49% Motherfucker, 51% Son of a Bitch

    Datum izdanja: 01/03/2011

    Izdavač: Damage Case Films & Distribution

    Žanr: Dokumentarni

    Trajanje: 130

    Naša ocjena:

    “Samo jedan?” bila je reakcija potpisnika ovih redaka na informaciju o snimanju novog dokumentarnog (jedan je već u opticaju) filma o Ianu Fraseru Kilmisteru, poznatijem pod nadimkom Lemmy, alfi i omegi grupe Motörhead, koji je značajnog udjela imao i u space-rock grupi Hawkwind, te u bendu iz šezdesetih Rockin’ Vickers.

    Njegov život bi mogao inspirirati stvaranje bar 10 dokumentaraca.

    Najmanje poznat od ova tri benda, Rockin’ Vickers jedan je od prvih britanskih bendova koji je posjetio tadašnju socijalističku Jugoslaviju. Priča dalje kaže da se Lemmy tada susreo s predsjednikom Titom, ali o tome baš i nema zbora u ovom dvosatnom dokumentarcu, koji, iako dobrih 20 minuta predug, uvjerljivo dočarava različite strane kompleksne Lemmyeve ličnosti, iako se cijela stvar najviše bazira oko polariteta Lemmyeva grubost na manifestnom planu – Lemmyevo meko srce unutra.

    Originalno inspiriran zvukom pedesetih, prvu slavu dosegao je u šezdesetima, u sedamdesetima je bio space-rocker i pjevao o raketama, da bi Kilmister ubacio u višu brzinu i postao Motörhead. Lemmyev stav ‘Ko te jebe? je kao stvoren za sve generacije punk-rockera, a njegova neumornost i nezaustavljivost (čovjek ima 65, uredno snima albume i ide na turneje, i ne živi pretjerano sportski, naprotiv) već graniči s medicinskim čudima.

    Dobiva se dojam da ljude koji su intervjuirani u filmu najviše fascinira Kilmisterovo tvrdoglavo odbijanje da čini išta što mu se ne sviđa i da si dozvoljava raditi samo ono što mu se baš sviđa. Povremeno je Kilmister dobar i drag prema ljudima. Ima dva sina, s jednim je maltene najbolji prijatelj, s drugim se uopće ne viđa. Voli se oblačiti u nacističke odore, ali ne voli naciste, odnosno, momak paradira u nacističkoj uniformi te objašnjava da ‘Izrael nema tako lijepe uniforme’.

    Muziku podržava

    Moguće je vidjeti njegovu fascinaciju memorabilijom iz Prvog i Drugog svjetskog rata, vidimo Lemmya kako stoji ponosan dok se vozi u tenkiću Škodine proizvodnje (je li nekom pao na pamet Gruber iz “‘Allo ‘Allo”?), ili kako gordo pokazuje svoje setove noževa, mačeva i bodeža na zidu. S glazbene strane zabavno je gledati duet Lemmya i Jamesa Hetfielda iz Metallice: kraj Kilmistera Hetfield zvuči k’o dečkić koji mutira.

    Lemmy ima tešku ruku, svira bas gitaru kao ritam gitaru, u njegovom grubom glasu mu se odražava pošto-poto traženje uzbuđenja i ugode (Lemmy voli popit’ žestoko, kao i cigarete i amfetamine), a muzika je bazično rhythm and blues i korijenski rock’n’roll ubrzan do 300.000 km/s. U filmu se pojavljuju i njegovi poznati fanovi, većinom iz svijeta punka i heavy metala (članovi Metallice su najpoznatiji od njih), a tu je i Jarvis Cocker da sve ne bude baš tako predvidljivo.

    Film se dade podijeliti u tri dijela: u prvom susrećemo razne likove iz pop-muzike i starlete koje pričaju o tome kako im je Lemmy baš super, u drugom se stvar koliko-toliko kronološki prati od Kilmisterovih početaka u Vickersima, preko Hawkwinda do Motörheada, da bi se u trećem dijelu pričalo o turneji, koncertima i Lemmyevim zaposlenicima. U svakom od tih dijelova ima urnebesnih trenutaka, no bez stalnog komplimentiranja Lemmyju se moglo. Uostalom, sam Lemmy je uvijek imao stav ‘Uzmi ili ostavi, mamo…ac!’.

    Stav autora prema Lemmyu je umjereno blagonaklon, iako bi se o Kilmisteru još kompleksnija slika dobila da se izbacilo nekritičko hvalisanje i stavilo još malo ‘mesa’ i životnosti u generalno vrlo solidan film.

    Muziku podržava