Braća Coen otkrivaju stare dragulje američke muzike

Novi film braće Coen “U glavi Llewyn Davisa” nakon “O Brother Where Art Thou?” iz 2000. godine, drugi je nazovimo ga ‘glazbeni film’, autorskog dvojca iz Minesotte.

Posljednje spomenuti film odvijao se na američkom jugu u vrijeme Velike Depresije, te je bio solidno, no i pomalo precijenjeno filmsko ostvarenje. Ono što ga je učinilo posebnim, bio je njegov soundtrack. Bluegrass glazba doživjela je svoj veliki revival zahvaljujući filmu, a čovjek zaslužan za odabir glazbu, kao i u ovom najnovijem ostvarenju, legendarni je američki producent i glazbenik, T-Bone Burnett, jedan od mitskih likova americane. Radnja “U glavi Llewyn Davisa” odvija se u New Yorku ’60-ih godina 20.stoljeća, na početku buma kojeg je doživjela folk glazba, na čelu s Bobom Dylanom, čiju siluetu i glas vidimo na samom kraju filma kao vjesnika nove ere. No, ono što zanima braću Coen su gubitnici, ljudi koji nikako ne uspijevaju u svojim naumima, bilo zbog svoje gluposti ili okrutne igre sudbine, koju Coeni vide kao puku slučajnost. Llewyn je baš takav lik, poput nesretnog brijača kojeg tumači Bily Bob Thornton u “Man Who Wasn’t There”, Bartona Finka ili svakog nesretnika koji se nađe na putu Antonu Chigurhu, personifikaciji smrti iz “No Country For Old Men”. No Llewyn priziva u sjećanje još jednog, možda i najpoznatijeg iz ekscentrične kolekcije filmskih likova filmske braće, Lebowskog.

Poznata je Coenovska sarkastičnost, gotovo stoički pristup životu, nonšalantnost, te prirodni talent za ulaženje u probleme. Jedni trenutak kada Davis iskazuje neku frustraciju, i to prema nedužnoj žrtvi, na kraju mu se vrati za njega ružan način. “U glavi Llewyn Davisa” ima modernistički pristup filmu, gledajući cijeli svijet očima i osjetilima Llewyna. Tako plavo-sive boje, za koje je zaslužan francuski snimatelj Bruno Delbonnel, dočaravaju dosadan, apsurdan svijet kako ga vidi naš junak, lišen bilo kakve uzbudljivosti i ljepote.

Folk glazbenici nisu likovi veći od života, već mali ljudi s trivijalnim problemima. Polusposobni vlasnici izdavačkih kuća i ljigavi promotori nastanjuju svijet glavnog junaka, dok Llewynova sestra predstavlja konzervativnu stranu Amerike, jednako odbojnu i neprivlačnu Davisu, kao i redateljima.

No, možda najzanimljivija je demistifikacija američkog filma ceste. Jazz glazbenik, kojega tumači John Goodman, i njegov ‘sluga’ mladi beatnik, koji se očito ‘fura’ na James Deana, za razliku od ljudi sličnog profila koje susrećemo u knjizi Jack Kerouaca “Na cesti“, najnaporniji i isprazniji su ljudi koje ovdje upoznajemo.

Jedini trenuci kada se čini Llewynu, a time i nama koji ga promatramo iz njegove vizure, da je život više od pukog preživljavanja za vrijeme izvođenja glazbe. A, to je i ono što je najdivnije u ovom filmu. Dragulji iz prebogate riznice američke tradicionalne glazbe, kojima je već prije spomenuti T-Bone Burnett, podario novi život, poput “Hang Me, Oh Hang Me”, “Fare Thee Well” (koje izvodi odlični glavni glumac Oscar Isaac) zaslužuju poseban osvrt.

Glazba, baš kao i u našim često monotonim i neuspjelim životima pokazuje nam drugu stranu stvari. Gubitnici postaju junaci, a propale ljubavi postaju romantične legende. To je i jedini trenutak kada ovaj film, kao i život Llewyna Davisa, dobiva metafizički smisao. Sve ostalo poput motiva mačke, ponavljanja kraja i početka filma samo su igrice ovih filmskih šaljivdžija s publikom. “U glavi Llewyn Davisa” je još jedan vrlo dobar film braće Coen, s prekrasnim soundtrackom.