Black Sabbath: “The End Of The End” je emotivno ostvarenje

Složio se netko ili ne, era Black Sabbatha u kojoj se mikrofona hvatao Ozzy Osbourne donijela je puno više toga značajnog od laskave titule “najvećeg metal benda na svijetu”. U muzici Black Sabbatha iz navedenog perioda bilo je, naime, više toga od onoga što je kasnije postalo nacrt heavy metala. Doduše, tih godina termin niti nije bio skovan (barem da bi opisao neki glazbeni žanr) pa se niti sam bend nije previše zamarao ograničavanjem žanrom koji se svira.

Izvršili su golem utjecaj i u to nema sumnje. No, izvršenje utjecaja ne mora nužno značiti išta dobro. Jedna je stvar kad je glazbenik pod gorućim utjecajem jednoakordne, trominutne “Paranoid”, a druga je stvar kad je netko inspiriran slojevitim komadima poput “Sabbath Bloody Sabbath”, “Megalomania” ili “The Writ”. Povijest je pokazala da je utjecaj Black Sabbatha na razvoj kasnije heavy metal scene prevagnuo u korist prva tri albuma, za koja se kasnije, a izvršenog utjecaja radi, ispostavilo da su epohalni.

Ovo pišem iz razloga što je Black Sabbath u dokumentarcu s podnaslovom “The End Of The End” predstavljen kao upravo takav bend – onaj koji je izvršio utjecaj na kasniji razvoj heavy metal scene. I to je točno. No, oni su bili puno više od metal benda, te štoviše, koliko god pretenciozno to zvučalo, Black Sabbath je ’70-ih godina snimio nekoliko albuma od kojih je svaki imao daleko više muzike od čitavih diskografija pojedinih heavy metal bendova, a koji su pak muzičke obrasce dekadama kasnije preuzimali ili izravno ili neizravno od Black Sabbatha.

Menadžment je odlučio da bend postaje brend

“The End Of The End”, u režiji Dicka Carruthersa, u svakom je slučaju emotivno ostvarenje. Atmosfera posljednjeg koncerta, održanog 4. veljače ove godine u rodnom Birminghamu uspješno zaokružuje 50 godina karijere Black Sabbatha. I to toliko uvjerljivo da bi čovjek zaista i povjerovao da se radi o zajedničkih 50 godina ove trojice (Bill Ward, kao što se zna, u ovom projektu okupljanja nije sudjelovao). Ozzy je s bendom, međutim, izuzevši povratnički “13” iz 2013. godine, posljednji album snimio 1978., a Black Sabbath je kasnije umirao u trenucima kada je menadžment, kao i svi ostali koji nisu znali kad treba stati, uzeli sebi za pravo da odlučuju o tome tko i kad može koristiti ime b(r)enda.

Karijera tog benda se, ruku na srce, posljednjih desetljeća mogla poistovijetiti s mrcvarenjem mrtve kobile, a posljednjih godina potpuna demistifikacija stigla je u vidu, što se autora ovih redaka tiče, pretenciozno nostalgičnog povratničkog albuma, krnjeg okupljanja te serije koncerata s prilagođenim i podosta jednoličnim set listama. Ozzy je pjevao izuzetno loše, ali hranjenje fanova ‘bolje ičim, nego ničim’ pokazalo se ipak kao dobra taktika za zaokruživanje cjeline i konačnog umirovljenja izmučenog imena Black Sabbath. No, nikad ne reci nikad? I to kojoj god postavi? Ne dao Bog većeg zla.

Gušt uz jednu manu

Osnova dokumentarca je dakle posljednji koncert koji je ispresijecan i isprekidan intevjuima i snimkama iz studija, gdje se odvijala nešto drugačija svirka nego na pozornici. Postavu su, na stageu, činili Tony Iommi, Geezer Butler, Ozzy Osbourne i ‘iznajmljeni’ Tommy Clufetos, dok je u backstageu klavijature i ritam gitaru svirao Adam Wakeman, inače sin velikog majstora Ricka Wakemana. Adam se na kraju koncert i izvukao iz svoje rupe i skupa se s bendom poklonio publici, ali pomalo je besmisleno da čitavo vrijeme nije bio s njima na stageu.

Teško je reći koje je dijelove dokumentarca veći gušt gledati – briljatne live izvedbe ili neodoljive priče ovih karizmatika svoje vrste, s neizostavnim i upečatljvim birminghamskim naglaskom. Uzeti u ruke booklet prvog albuma iz 1970. godine i gledati fotke tih klinaca iz radničke klase te pogledati zatim intervjue, kao i žive snimke iz ovog dokumentarca nastalog 47 godina kasnije, jedno je od onih iskustava koje se riječima ne daju tako lako opisati.

Ono što bih kao manu čitavog projekta naveo odabir je pjesama koje su činile osnovu kako turneje tako i filma. Nema sumnje da su nenadmašivi i glazbeno iznimno bogati, pa i ponajbolji Sabbathovi albumi, “Sabbath Bloody Sabbath” i “Sabotage”, u cijelosti izostavljeni ponajprije zbog Ozzyevih vokalnih (ne)sposobnosti, što uostalom pokazuje i švercanje u vidu izvođenja instrumentalnih medleya vokalno zahtjevnih pjesama. Filmom to doduše ipak nije obuhvaćeno, ali set listom te večeri jest. Također, sve do stilskih varijacija u vidu briljantnih “Changes” te “Dirty Women” lako bi se mogao steći dojam kobnog jednosmjernog muziciranja. Da ne bi bilo zabune, sve je to izvedeno izvanredno, a čak je i Ozzy tu večer dosta dobro pjevao. Samo što je Black Sabbath u cjelini ere ’70-ih godina ipak bio nešto više od prva tri albuma.

Nema tu govora da bi koncert Black Sabbatha trebao proći bez onih naslova koji su se kasnije pokazali epohalnima, no osobno bih dao sto “Paranoida” za jednu pristojnu izvedbu naslova kao što su “Sabbath Bloody Sabbath” ili “Megalomania”. I također bih dao tisuću koncerata s izvrsnim Clufetosom za onaj jedan na kojem bi bubnjeve svirao neponovljivi Bill Ward. No, svake želje sad postaju uzaludne. Birminghamski koncert označio je kraj Black Sabbatha, a dokumentarac “The End Of The End”, premda se referirajući na period od 1968. do 1978., sjajno je zaokružio gotovo pola stoljeća aktualnosti imena, definitivno pokazujući i dokazujući koji su to ljudi zapravo činili Black Sabbath.

Dokumentarac “The End Of The End” prikazan je u Kaptol Boutique Cinema.