Anton Corbijn: “Control”

18. svibnja 1980., dva mjeseca prije svog 24. rođendana i svega dan prije odlaska na planiranu američku turneju, Ian Curtis, pjevač benda Joy Division, oduzeo si je život i tim činom zaradio kultni status kod gomile svojih obožavatelja. Bolest, depresija, bračni problemi, nemogućnost da se odluči između dvije žene, ali i stres glazbenog biznisa s kojim se, kao zvijezda u usponu, morao nositi samo su neki od razloga koji se kriju iza pozadine ove priče. Pročitajte kako je Anton Corbijn predstavio Iana Curtisa u filmu “Control“.

Film započinje Curtisovim adolescentskim životom u Macclesfieldu, malom gradu blizu Manchestera u Engleskoj. Ovo je važno naglasiti, jer koliko god Joy Division bili smatrani manchesterskim bendom, oni su prije svega bili bend iz – Macclesfielda.

Kako bi se što vjernije prikazao Curtisov život kao polazište za scenarij poslužila je knjiga Ianove supruge Deborah Curtis “Touching From A Distance“, a za scenarista je odabran Matt Greenhalgh iz Salforda – producenti su željeli nekoga tko bi bio dobro upoznat s nijansama života u Manchesteru, budući da su još prije početka snimanja mnogi u Engleskoj bili skeptični ‘jer da što dva Amerikanca i Nizozemac znaju o Manchesteru’. Zbog istog razloga kao koproducenti filma potpisani su i Deborah i Tony Wilson.

Ian Curtis bio je veliki fan Davida Bowiea, a osim Bowievih ploča police su mu krasili Ballardov “Crash” te “The Naked Lunch” Williama Burroughsa. Opsesija s mentalnom i fizičkom boli nije bila slučajna – idealizirao je ljude poput Jima Morrisona koji su umrli na vrhuncu slave i bio je općenito fasciniran idejom da umre mlad.

Deborah Woodruff prvo je bila djevojka Ianovog prijatelja Tonyja Nuttala. Ona i Ian vjenčali su se vrlo mladi, s 19 godina, a Ian je prodao gitaru kako bi platio zaručnički prsten. Lindsay Reade (prva žena Tonyja Wilsona) ispričala je doduše kasnije kako joj je Ian rekao da je htio otkazati vjenčanje jer je duboko u sebi od početka znao da će biti nevjeran.

Istovremeno, debi koncert Buzzcocksa inspirirao je školske prijatelje Bernarda Sumnera i Petera Hooka da 1976. osnuju vlastiti bend. Prilikom nastupa Sex Pistolsa u manchesterskoj Lesser Free Trade Hall sreću Iana Curtisa te se formira jezgra onoga što će kasnije postati poznato pod imenom Joy Division.

Prvi bubnjar u postavi bio je Tony Tabac, ali nije mu baš išlo kao ni Terryju Masonu koji je bio promoviran u “menadžera”. Novog bubnjara, Stephena Morrisa našli su preko oglasa, a pravi menadžer uskoro je postao Rob Gretton, DJ u Rafters disko klubu i urednik fanzina “Slaughter and the Dogs”. Menadžer Buzzcocksa predložio im je ime Stiff Kittens, no nazvali su se Warsaw, prema pjesmi “Warsawa” s Bowievog albuma “Low”.

Prvi EP “An Ideal for Living” bio je DIY u punom smislu te riječi – Bernard Sumner nacrtao je omot, a 400 funti potrebnih za snimanje albuma Ian i Deborah posudili su iz banke pod izlikom da im treba kredit za kupnju namještaja. Ime Joy Division bilo je inspirirano novelom Karola Cetinskog “House of Dolls”, a odnosi se na barake u koncentracijskim logorima u kojima su bile držane ženske zatvorenice koje su služile za zabavu Nazi vojnicima. Bendu su tom prilikom predbacili koketiranje s nacionalsocijalizmom, no to je bilo opovrgnuto, iako je Ian, prema Debbieinim riječima, bio “deklarirani desničar koji glasa za konzervativce”.

Ubrzo nakon toga gostovali su u TV emisiji lokalnog mogula Tonyja Wilsona “Granada Reports” s pjesmom “Shadowplay” – legenda kaže da je svaki bend koji je Tony ugostio u svojoj emisiji kasnije poznao poznat pa je to gostovanje otvorilo put i za Joy Division – potpisali su ugovor s Factory Records na čijem popisu je tada već bilo nekoliko respektabilnih imena (Durutti Column, Cabaret Voltaire, A Certain Ratio…), a Tony Wilson ugovor je navodno potpisao – vlastitom krvlju.

Krajem 1978. Ian je imao prvi epileptični napad. Prema Debbie, bolest je bila puno teža nego što su je u filmu predstavili; na spavanje je išao tek nakon što je dočekao napad jer ga je bilo strah otići u krevet kako ne bi umro u snu – što je bilo prilično čudno za nekog tko je toliko idealizirao smrt.

“Unknown Pleasures” izašao je u lipnju 1979., a jedan kritičar napisao je ‘Ako bi netko pokušao samoubojstvo, Joy Division bi ga garantirano gurnuli preko ruba‘ – toliko je mračan i depresivan bio taj album.

Iste godine Joy Division svirali su u klubu Plan K u Bruxellesu gdje je Ian prvi put upoznao Annik Honoré, ženu koja će mu kasnije postati ljubavnicom i zbog koje se raspao njegov brak s Debbie. I tu dolazimo do ključnog detalja – dok se u knjizi Annik Honoré spominje tek usput, redatelj Anton Corbijn, inzistirao je upravo da ljubavna priča bude u središtu filmske priče.

Corbijn, koji se 1979. inspiriran muzikom Joy Division preselio u London, imao je samo jedan uvjet prije snimanja: da film mora biti potpuno nepovezan s glazbom. Prema njegovim riječima, fotografiranje mnogih glazbenika tijekom godina već mu je u Velikoj Britaniji donijelo imidž rock fotografa te je smatrao da ga se nikad više neće moći riješiti ukoliko snimi film koji se bavi glazbom. Producenti nisu niti u jednom trenutku smatrali problematičnim da bi to bio prvi film koji bi Corbijn režirao.

Ukoliko ste očekivali film o bendu, to ovdje nećete dobiti – cijeli film zapravo je puno više o Ianu Curtisu negoli o Joy Division, a što se same glazbe tiče, Corbijn nam je odlučio na kronološki način prikazati kako su nastale pojedine pjesme – tako je npr. “Love Will Tear Us Apart” Curtis napisao nakon što je prvi put priznao ženi da ju ne voli, a jedna od najupečatljivijih scena jest ona u kojoj saznajemo što ga je navelo da napiše “She’s Lost Control“, koja će kasnije postati jedna od najpoznatijih pjesama Joy Division.

Treba napomenuti i da sve pjesme u filmu izvode sami glumci, koji su svoj posao odlično odradili i u rekordnom roku naučili kretnje i akorde, no jedan bitan detalj je zanemaren, a to je karakterističan način držanja bas gitare Petera Hooka.

Naslov filma (imali su čak 18 radnih naslova!) Corbijn je smislio večer prije konferencije za novinare u manchesterskom hotelu Radisson Edwardian (bivšoj Free Trade Hall) na kojoj je film predstavljen i objasnio je odakle mu inspiracija: “Riječ je o očiglednoj referenci na pjesmu ‘She’s Lost Control’, a ja osobno mislim da je Ian bio netko tko je snažno želio imati kontrolu nad svojim životom, svojom okolinom i svojom sudbinom. A postojao je i taj drugi segment njegovog života nad kojim nije imao nikavu kontrolu – epilepsija“.

Scenarist Matt Greenhalgh dvaput je posjetio Annik Honoré u njenom domu u Belgiji kako bi doznao i njenu stranu priče, no usprkos tome, Annik je dozvolu da se u filmu koristi njeno ime dala tek nakon što je snimanje već bilo dovršeno. Što se izbora glavne uloge tiče, neke glumce odbila je sama Debbie, a izbor nekog slavnog imena (na početku se spominjao čak i Jude Law) filmu bi osigurao i više novaca i automatski uspjeh, no to bi odvratilo pažnju od same izvedbe, smatrao je Corbijn koji je polovicu budžeta za film platio iz vlastitog džepa.

Sam Rileyu iz Leedsa uloge glazbenih zvijezda očito su predodređene – zanimljivo je da je nekoliko godina ranije bio na audiciji za ulogu Stephena Morrisa u “24 Hour Party People”, no na kraju je dobio ulogu Mark E. Smitha iz The Fall. U stvarnom životu, Sam je bio lider grupe 10000 Things, radio je u skladištu, a audicija za “Control” bila je prva na koju je otišao nakon što se odlučio vratiti glumi – glazbeni korijeni i fizička sličnost s Ianom očito su dosta pomogli u odabiru, a još jedan kuriozitet je da je rođen isti dan kad i Curtisov idol David Bowie.

Zanimljivo, Riley je već bio upoznat s epilepsijom zbog činjenice da je gitarist u njegovom bendu patio od iste, no kako bi se što bolje pripremio za ulogu proveo je nekoliko dana u nacionalnom Društvu epileptičara u Londonu gdje je osim s bolesnicima razgovarao i s neurolozima.

Riječ-dvije o ostalim ulogama: odlična Samantha Morton u ulozi Deborah Curtis, poznatija je od svog filmskog partnera, pogotovo u Engleskoj gdje je ostvarila brojne TV uloge, dobitnica je Emmyja i nekoliko puta nominirana za Oscara. Alexandra Maria Lara, u ulozi Annik Honoré, njemačka je glumica rumunjskog porijekla čija obitelj je pobjegla pred Ceausescovim režimom i nastanila se u Berlinu. Glumila je Hitlerovu sekretaricu u filmu “Der Untergang”, nakon čega ju je angažirao i Francis Ford Coppola za svoj najnoviji film. Riley i Alexandra Maria Lara upoznali su se na snimanju “The Control” i danas zajedno žive u Berlinu.

Joe Anderson odlično je ‘skinuo’ Petera Hooka, a briljirao je Toby Kebbell u ulozi Roba Grettona – karakter koji filmu daje rijetku dozu humora. Malu ulogu Curtisovog doktora ima i Herbert Grönemayer, poznati njemački pjevač i glumac. Iako su on i Deborah ostali u dobrim odnosima, Rob Gretton odbio je biti intervjuiran za knjigu i pričati o Ianu Curtisu, a nažalost, niti on, a niti Tony Wilson nisu dočekali izlazak filma – Tony Wilson umro je nekoliko mjeseci prije premijere, a Rob Gretton preminuo je prije osam godina od srčanog udara.

Ono što je u filmu prilično zapostavljeno jest Ianova bolest koja je puno bolje objašnjena u knjizi i gdje zapravo saznajete koliko je ona utjecala na Ianov život, po mom mišljenju i puno više negoli obje žene u njegovom životu zajedno. To je ujedno bila i glavna zamjerka Natalie Curtis, Ianove kćerke, koja je u rujnu ove godine dala intervju britanskom Guardianu, a njena glavna kritika je da nije posvećeno dovoljno pažnje Ianovim mentalnim zdravstvenim problemima – depresija i promjene rasploženja nisu uopće spomenute. Deborah je također smatrala da je Ian na kraju bio izigran od strane zdravstvenih službi.

Ono o čemu mi ne možemo suditi, ali što je zamjerio dio britanske publike odnosi se način na koji je prikazan Manchester. Paradoksalno, usprkos želji producenata da film bude što autentičniji, većinu snimanja nije bilo moguće obaviti u Manchesteru, zato što se grad razvio i više ne izgleda onako kao što je izgledao ’70-ih, dijelom zbog obnove nakon bombaškog napada IRA-e u lipnju 1996., a dijelom zbog uljepšavanja grada tijekom priprema za Commonwealth Igre 2002. Tako da je na kraju veći dio filma sniman u Nottinghamu, no, neki ključni lokaliteti, poput kuće u Barton street u Macclesfieldu, u kojoj su Ian i Deborah živjeli, ipak su upotrijebljeni u snimanju.

Uz pohvale za odličnu fotografiju, moje najveće zamjerke filmu odnose se na prijevod tekstova pjesama (čemu to?), pa ste tako uz zvukove “Love Will Tear Us Apart” prisiljeni čitati ‘ljubav opet će nas razdrti’?! Isto tako, nimalo bolji dojam ne ostavlja obrada “Shadowplay” The Killersa koja je nekim čudom završila na soundtracku, a zbog koje se siroti Curtis vjerojatno okreće u grobu.

Kao što smo već najavili, film će uskoro biti dostupan i na DVD-u, a zanimljivo je da Jon Savage, poznati britanski glazbeni novinar koji je napisao predgovor za “Touching From A Distance”, priprema i vlastiti dokumentarac o bendu.