Pozitivna ili ‘obrnuta’ diskriminacija postaje sve veća tema, u zadnjih nekoliko godina postala je svakodnevna briga koja se prelila s internetskih bojišta u ona politička, a razni liberalni pokreti su napretke na području ženskih prava stopirali ili unazadili u ime revoltiranih glasača. Diskusija nije zaobišla ni naš glazbeni resor i neki dan je kolega Miličević komentirao njihov utjecaj na glazbeni biznis – primarno festivale.

Naime, britanska glazbena fundacija PRS skupila je 45 europskih festivala koji su se dobrovoljno obvezali do 2022. uvesti balans između muških i ženskih izvođača na svojim pozornicama. Hvalevrijedna inicijativa koja, složit ću se s Mislavom, ne pogađa srž problema, no ipak vjerujem da je korak u dobrom smjeru.

A problem zaista postoji – žene su kao skladateljice zastupljene u jednakom postotku kao u informatici, inžinjerstvu ili metalurgiji, tek 20%. Kvote bilo čega zvuče pomalo totalitarno, naročito kad se radi o onima koje odvajaju društva po spolu, rasi ili vjeri, kako bi se ispravile ranije greške ili preduhitrili budući problemi. Legendarni su primjeri iz Libanona gdje premijer mora biti musliman a predsjednik kršćanin, bez obzira na glasove, ili pak Singapura gdje se zbog etničke harmonije stanovi u državnom vlasništvu dijele u određenom omjeru manjinskim Malajima i većinskim Kinezima.

Muziku podržava

Ne moramo ići toliko daleko da prepoznamo disfunkcionalnu i raskomadanu BiH ili domaće kvote za djecu branitelja na fakultetima ili ženama na izbornim listama. Kada bi se pouzdali u slobodno tržište i nevidljivu ruku koja će ga navoditi, bi li singapurske stambene zgrade postale etnička geta? Bi li se Libanon vratio u svoju poziciju bisera Bliskog Istoka? Koliko djece branitelja bi pohađalo hrvatske fakultete?

foto: Joey Thompson/Unsplash

Kvaliteta nikada nije bila jedino mjerilo i jedina letvica koja se mora preskočiti do uspjeha, kao što nam izborne i glazbene top liste pokazuju, a startna pozicija nije svima jednaka. To je prije koji dan na teži način naučio David Byrne, koji će nas uskoro posjetiti na INmusic festivalu, koji se našao pod paljbom jer u objavljenom kolažu 25 suradnika za novi album “American Utopia” nema niti jedne žene. Byrne se polovično ispričao i zemlja se i dalje okreće, no ponovile su se rasprave o načinu na koji tretiramo umjetnike i njihova djela u #MeToo eri i. još važnije, o udaljenostima koje žene moraju proći da se probiju među širu javnost.

Ako su deseci holivudskih glumica bile zlostavljane da bi došle do uloge, statusa ili slave, zašto bismo mislili da je taj proces lakši za žene u glazbenoj industriji? Čak i ako stavimo seks u rocku i objektifikaciju žena u hip hopu sa strane, komercijalna priroda velikih ženskih pop zvijezda ih često čini projektima bogatih i moćnih muškaraca.

Znači li to da trebamo prestati slušati takvu glazbu? S moje strane – ne. Lennonovo nasilje prema ženama mi neće uništiti Beatlese, “Se7en” će mi i dalje ostati drag film bez obzira na optužbe na račun Kevina Spaceyja, hip-hop je prepun bisera unatoč svih “guns, bitches and bling” u njemu, no moramo reći da bi trebali i mogli biti bolji, sa ili bez političke korektnosti.

foto: Hanny Naibaho/Unsplash

Europski festivali su pretežito orijentirani na rock, indie i elektroničku glazbu, s manjim fokusom na pop od onih u SAD-u, gdje žene imaju veću prisutnost među velikim slovima na plakatima. Letimičnim pogledom na lineupove Primavere, Roskildea, Szigeta, EXIT-a i još nekoliko velikih festivala na starom kontinentu, izbrojao sam jedva 5-6 headlinerica – i to pretežito solo nastupe ili glazbenice s pratećim bendom, a ne grupe koje imaju ravnopravnog ženskog člana.

Woodstock je 1969. i 1999. imao podjednak broj ženskih izvođača, kao i Glastonbury 2017., i onaj 20 godina ranije. U takvom okruženju djevojčicama su na pozornicama idoli poput Beyonce koju se teško spomene bez njenog muža, Rihanne koju je Chris Brown praktički nekažnjeno prebio, ili Lane Dey Rey koja se jedva branila od vlastitih izjava da ju o pravima žena nije briga. Nakon toga imamo reality televiziju koja pokazuje da nije bitan trud nego prezentacija i priča, stalnu seksualizaciju popularne glazbe i uz sve to klasičan svakodnevni šovinizam.

foto: Ben Neale/Unsplash

Nitko ne može reći hoće li PRS-ov potez garantirati da će se više djevojčica upisivati na tečaj gitare nego baleta, ali kvote će im poravnati teren, poboljšati startnu poziciju i dati im do znanja da su dobrodošle u glazbi i smiju sanjati o pozornici jednako kao svoji muški kolege.

Ako se smanji potreba za pisanjem ovakvih tekstova – inicijativa je uspjela. Čujemo se 2022.

Muziku podržava