(Fernando Ribeiro) Moonspell: “I dalje se moramo boriti za poštovanje i suočavati s frustracijama drugih ljudi i bendova”

1478

Dugonajavljivani i opetovani dolazak portugalskog, hrvatskoj publici, jako poznatog benda, s predgrupama došao je konačno na red.

Točno u 20 sati, svirku započinje, stara zagrebačka gothic skupina, Phantasmagoria, predvođena, ove večeri, jako raspoloženim vokalom Tommyem. U trideset minuta koliko im je trajao nastup, do izražaja je najviše došla, “buduća najbolja pjesma”, kako je Tommy najavio “Your Heart” te obrada od ABBA – “Gimmie! Gimmie ! Gimmie!” više nego dobro zagrijavanje, koje je popratilo 40-ak okupljenih.

Iza njih, švedska, sympho skupina, Eleine, predvođena pjevačicom, koja na prvi pogleda s obzirom na kostimografiju, podsjeća na Ofra Hazu, a njen kostim karakterističan je za orijentalne plesačice, što je sama i dokazala u nekoliko navrata, gibanjem tijela, izvijajući bokove i šireći ruke. Naravno da je ona plijenila pažnju svojom pojavom i gledalo ih je nešto više ljudi, nego prethodni bend. Također basist je bio izuzetno energičan u komunikaciji s publikom.

Uslijedio je nastup talijanskih, gothic/doom metalaca, The Foreshadowing, čija glazba obiluje ravnim linijiama s ponekom melodijom. Pjevač Marco, zdušno se obratio publici, rekavši da voli Hrvatsku i da je njegova baka Hrvatica. Solidan nastup, od publike mlako popraćen, osim prva dva reda, koji su se dobro zabavljali i uživali u njihovom nastupu.

Za kraj, Moonspell! Vidjelo se da je većina ljudi došla samo zbog njih, jer je nešto više od 200 ljudi okupljenih oko šanka i koncertnog prostora prije početka njihovog nastupa nahrupilo u koncertni dio prostora i show je mogao početi. Nastup otvaraju pjesmom “Breathe” i publika ih je na prvu prihvatila. Zvuk jako dobar, Fernandova komunikacija s publikom na visokoj razini i što je koncert više odmicao, to je sinergija između benda i publike bila sve veća i veća.S najnovijeg albuma “Extinct”, svirali su nekoliko pjesama te su napravili presjek duž cijele njihove diskografije, a sam vrhunac, zbio se pred sam kraj, za vrijeme izvođenja kultne pjesme “Vamipiria” tijekom koje se Fernando, prekrio velikim plaštom. Uz nju je svevremenska “Alma Mater”, a isto takva je i “Full Moon Madness” s kojom su završili ovaj sjajan nastup. Palac gore Fernandu i ekipici, jer ostavili su sjajan dojam na gotovo sve prisutne. Jednom kad opet dođu u Zagreb, sigurno je, da će biti dočekani, s vojskom vjernih fanova, koji odu na njihov koncert svaki put kada dođu u Zagreb.

Osim dojmova s koncerta donosimo vam i razgovor s frontmenom Moonspella, Fernandom Ribeirom

Kako ste zadovoljni s načinom na koji su fanovi reagirali na novi album “Extinct”?
Poprilično sam zahvalan i sretan zbog nas. Nastojali smo se popesti stepenicu više kada je riječ o pisanju pjesama i njihovog izvođenja, ali da istovremeno sačuvamo našu srž. Objavili smo “Extinct” koji je izašao usred tih velikih trenutaka. Više epskih, melodičnijih i intimnijih, ali povezanih s nečim što se ljudima jako svidjelo.Možeš li pojasniti koncept i poruku koja se krije iza ovog novog izdanja? I zbog čega ste se odlučili baš tako ga nazvati?
Naslov mi je još prije pao na pamet. Imao sam puno ideja i prije nego što smo došli do njega, tako da sam ih povezao u jedno, pustio ih da sazriju i gledao kuda će stići. Prvo sam htio označiti izumiranje na puno osobnijoj razini. Način na koji se vremena mijenjaju i sa sobom nose tvoje drage ljude, izvođače, glazbu i mjesta, sve dok ne ostane samo uspomena koju imaš na njih, kao na izumrle životinje. Potom sam istraživao biološko izumiranje, pričao s nekolicinom znanstvenika i pjesnika, koji su me potaknuli da dodirnem u veću sliku koja je potom očvrsnula tu cjelinu, te dvije strane izumiranja.

Kako bi opisao napredovanje u okvirima procesa pisanja pjesama? I u ovoj novoj eri benda, što najviše utječe na vašu glazbu i tekstove?
Moonspell je oduvijek postavljao izazove pred sebe, a s ovime još i više. Osjetili smo da smo nakon “Alpha/Omega” došli do točke s kojom smo zatvorili krug dvostrane naravi naše glazbe te smo odlučili dalje napredovati tako što smo dosegli temelje i bolje poznavanje našeg zvuka. Mislim da su glavni utjecaji i dalje bendovi koje slušamo, avantgarda koja je započela u ’90-ima s europskim metalom, drugim tipovima bendova i svim onim što možemo iskusiti dok stanemo na drugu stranu, kada slušamo i promatramo kao što to rade naši fanovi. Vjerujem da u ovom trenutku Moonspell ima najveći utjecaj na nas jer ne postoji nitko tko bi se trenutno mogao usporediti s nama, možda jedino bendovi koji više nisu aktivni. Isto vrijedi i za tekstove, još uvijek mi je cilj ispripovijedati dobru fikciju i snažne priče, iako mi je u današnje vrijeme cilj kombinirati to sve kroz više osobniju perspektivu.

Moramo spomenuti i istočnjački štih koji se može čuti na novom albumu, naročito na pjesmama “Medusalem” i “Breathe”. Zbog čega ste se odlučili na suradnju s turskim orkestrom?

Prvenstveno zbog originalnosti i zbog toga što smo mislili da će se bolje uklopiti u naše kompozicije. Metal je postao ekstremno simfoničan ovih dana, iako većina bendova koristi jeftine wagnerovske ‘moćne’ aranžmane ili ako koriste orkestar onda ostavlja dojam da se cijelo vrijeme radi o synth popu. Moraš razumijeti orkestracije kao element kako bi dopustio svojoj glazbi da se razvija, da služi i da se ne vrti u monotonim krugovima kako bi se napravila što ljepša i spektakularnija glazba. Prilično mi je dosadilo slušati takve tipove aranžmana sve dok se Jens nije dosjetio ideje, nakon slušanja tih pjesama s turskim orkestrom, da ih zaposlimo. Mislim da je to najbolje što smo napravili jer zvuči strastveno, razvijeno, totalno drugačije od zapadnjačkih glazbenika. Te tehnike su prenijele naše pjesme na neko drugo mjesto umjesto da su ih pretvorile u mainstream.

Od cijele Moonspellove diskografije, koji album je za tebe najposebniji i zbog čega?
“Extinct” će mi uvijek biti prilično poseban i moguće da mi je spasio život i razum, ali bih u to morao ući puno dublje kako bih procijenio takve impresije. Usprkos tome, vjerujem da je “Irreligious” naš najvažniji i najkompletniji album, ne samo zbog pjesama koje sadrži, već i zbog toga što je zaista promijenio naše živote, pomogao formiranju novoga pod-žanra u metalu (gothic metal), i dopustio nam samostalnost i priliku da krenemo živjeti od glazbe prije točno 20 godina.

Muziku podržava

Što ste naučili od izlaska debi albuma “Wolfheart”, a da se tiče vas kao glazbenika, benda, stavova i glazbene industrije općenito?
Sve, s obzirom da nismo znali ništa. Stavovi su ono što je najbitnije od svega i zbog toga sami upravljamo Moonspellom kako ne bismo došli u konflikte u trenutku odbijanja turneje ili brzinskog albuma. Kao glazbenici smo prošli dug put od trenutka kada smo snimili “Wolfheart”, naročito u tehničkom pogledu, ali i na razne druge načine. Iako, nemoguće je sačuvati tu naivnosti koja je učinila “Wolfheart” tako velikim i mističnim u očima fanova. Biti svoji, i dalje je ono što još više želimo unutar industrije, u koju se uklapaš ili ne. Glazba bi trebala biti na prvom mjestu.

Iz albuma u album konstantno ste se razvijali i mijenjali. Što vas je ohrabrilo da se maknete od potencijalne ‘komforne zone’?
Kada pogledam unutar komfornih zona drugih bendova, ostanem bez daha. Naravno da ima većih bendova nego što je Moonspell, bendova koji su nas nadmašili, bendova koji su nas krenuli podupirati, a sada imaju neko svoje obilježje i publiku. Ali uvijek se pitam postoji li bend koji je slobodniji i luđi od nas, da izdaje albume bez da se prethodno konzultira s fanovima, izdavačkom kućom ili svijetom? Komforna zona je dobra kada si kod kuće sa svojom ženom, djecom i mačkom. Za glazbenika ona predstavlja smrt, unatoč tome što zarađuješ puno novaca.

Što misliš zbog čega je Moonspell postao toliko popularan? Je li to zbog te slobode koju si spomenuo i toga što radite ono što vam odgovara bez ikakvih ograničenja, ili zbog tekstova i vaše poezije?

Najiskrenije ne znam, i ja sam taj koji najviše sumnja u našu popularnost na sceni. Samo idemo prema naprijed, slavimo ono što jesmo, ono što smo bili i veselimo se budućnosti u kojoj ćemo i dalje svirati i ići dalje s našim pjesmama i idejama.

Misliš li da je i činjenica što dolazite iz Portugala, također pripomogla stvaranju posebnog efekta kod fanova diljem svijeta?
Iskreno se nadam da da. Za bendove koji dolaze iz zemalja koje ne spadaju pod osovinu popularnih metal bendova, najvažnije je da zadrže i predstave svoje duboke korijene kao znak iskrenog predstavljanja samih sebe, ali također i predstavljanja nečeg drugačijeg ljudima. Mislim da je mnogo bendova odlučilo krenuti tim putem zbog čega slušanje metala po mom mišljenju postaje stvar kulture. Također, osjećam duboku ljubav prema kulturi, povijesti i literaturi Portugala. Naša zemlja ima puno mana i bori se da izdigne glavu u ovim teškim vremenima, ali i dalje stvaramo riječi, slike, priče i legende, koje su bezvremenske i koje nam pomažu da ostanemo fokusirani i povezani. Izvrsno je biti u mogućnosti podijeliti to s fanovima. To je za nas veliki kompliment.

Nedavno su vam u vašoj rodnoj zemlji dodijelili nagradu za najbolji album 2015. godine. Osim za vaš bend, kakav efekt je to imalo na cijelu metal scenu u Portugalu?
Iskreno, rijetki su trenuci da nešto super što se dogodilo Moonspellu ima efekta ili da stimulira portugalsku metal scenu. Čudno je, ali je živa istina. I nakon svih ovih godina osvajanja raznih stvari i ostvarivanja onoga što se činilo nemogućim za druge metal bendove prije nego što smo zakoračili na scenu, s vremena na vrijeme, i dalje se moramo boriti za poštovanje i suočavati se s frustracijama drugih ljudi i bendova. Ne može nas se kriviti, imamo odličnu publiku u Portugalu koja nikada nije ovisila o drugima koji će joj govoriti što da radi. Iako imam mnogo prijatelja na metal sceni u Portugalu, da budem iskren s tobom, nismo tamo gdje bismo mogli biti kao metal scena.

Imate već planove za neko novo izdanje ili želite otkriti kakvo iznenađenje fanovima?
Da. Radili smo na skupljanju ideja o tome da napravimo konceptualni album ili EP o velikom potresu u Lisabonu 1755. koji će u cijelosti biti otpjevan na portugalskom. Još uvijek ne znamo u kojem će smjeru ići, hoće li biti ‘full-lenght’ ili nešto manji, ali je to nešto što nas je strahovito uzbudilo u kreativnom smislu. Bilo bi super to podijeliti s fanovima što je prije moguće, ali ne prije 2017. godine.

Da se dotaknemo malo i turneja, pretpostavljam da je ova turneja s posljednjim albumom prilično intenzivna. Kako vam je biti ‘na cesti’ u ovom trenutku?

Pa drugačije je od kuće, ali nam je već poznato. Nastupi su nam važni i do sada smo bili blagoslovljeni s odličnim odazivom u svim zemljama i gradovima u kojima smo svirali, pred stotinama ljudi. Osim toga, imamo naše rutine i naše uloge kad smo na turneji i podnosimo ih dosta dobro. Prošle su 22. godine od naše prve turneje, tako da je moguće da je cesta postala naš stvarni život, a ne obratno.

Kako vam je po prvi puta svirati na nekim mjestima, u usporedbi s već dobro poznatim lokacijama na kojima već znate što možete očekivati?
Postoje mjesta na kojima je osjećaj kao da je prvi put zahvaljujući odličnim reakcijama publike. Ali slažem se s time da postoji dodatno uzbuđenje kada posjetiš neku zemlju ili grad po prvi put. Mislim da je to prirodno za svaki bend. Ljudi te nikada nisu vidjeli uživo i to stvara dodatnu dozu empatije. Tajna je da se svaka večer cijeni kao posljednja, usprkos tome što si u tom klubu svirao tisuću puta i možeš naći put do stagea i s povezom na očima.

Hrvatska je imala sreću već četiri puta biti vaš domaćin. Kakva sjećanja imate na našu zemlju, hrvatske fanove i sjećate li se prvog puta kada ste ovdje svirali s Enslaved, 2005. godine. Moram priznati da je to bio jedan od prvih metal koncerata na kojima sam bila…
Sjećam se mnogih priča oko te večeri. Sjećam se da je zaštitar udario fana, nakon čega sam istog trena zaustavio nastup. Također se sjećam i bubnjeva Enslaveda koji su jedva stali na mali stage, taj lik je zakon. Što još? Sjećam se zgodnih hrvatskih djevojaka kako me gledaju iz kuta i sebe kako prolazim muke da ne sagriješim s njima. Ipak, to je bilo prije dosta godina, sada smo stariji i mudriji, ali svejedno želim osjetiti tu hrvatsku vatru.

Pripremili: Leonora Bedić i Ante Veršić Wera

0 Shares
Muziku podržava