Kada se u današnje vrijeme spomene 1980., mnogi pomisle kako su se događaji u toj godini, kojih se još uvijek dobro sjećaju, zbili nedavno, u bližoj prošlosti, pa su im zato i ostali tako dobro u sjećanju. Ali, realnost je puno surovija, i činjenica da je otada prošlo četvrt stoljeća, vrlo brzo razbija iluzije o tek nedavno proživljenoj mladosti. Pa stoga događaji iz te godine itekako zadovoljavaju kriterije da budu dio povijesne priče o velikim rock bendovima.
Ovoga puta pozabavit ćemo se ljudima koji su prvi pokušali, kasnije se ispostavilo i uspjeli, u rock i metal imputirati muzičke pravce za koje su mnogi skloni ustvrditi kako imaju jako malo veze s glazbom, a kamoli tek s njezinim najprofinjenijim ograncima. Da ne duljimo više, krećemo s našom pričom, koja se zahuktava upravo u godini navedenoj u prvoj rečenici, a mjesto radnje je bajkovita zapadna obala SAD-a, grad San Francisco.
U tom su vremenu više manje nepoznati kalifornijski glazbenici Mike “Puffy” Bordin, Bill Gould, Mike Morris i Wade Worthington osnovali bend pod imenom Fate No Man, koji, reklo bi se na prvi pogled, nije napravio ništa posebno. Ali mu zato pripadaju ogromne zasluge, jer je izgradio temelje nečemu velikom, što će se dogoditi nekoliko godina kasnije.
Grupa je u početnom periodu imala velikih problema s line upom, obzirom da su ubrzo započeli problemi s kadrovskim promjenama. Otišao je Mike Morris, a Wade Worthingtona zamijenio je Roddy Bottum. Uz ove personalne, glavna se promjena ipak dogodila u imenu grupe, te se ona od 1982. godine zove Faith No More. 
Grupa i dalje luta, s jako izraženim problemom vokalnog soliste. Brojni su se pjevači okušali, među inima i Kurt Cobainova udovica Courtney Love, no, pravo se rješenje nije naziralo, te je zbog toga izgubljena gotovo cijela godina. Sve dok se nije pojavila varijanta angažmana Chuck Moselya, koji je 1983. godine postao pjevač grupe, a došao je uz pomoć i na sugestiju basiste Bill Goulda, s kojim je kao tinejdžer svirao klavijature u lokalnoj grupi The Animated.
On je inače rođen u Hollywoodu, a još je kao klinac naučio svirati piano. Iste godine grupi se pridružuje gitarist James B. Jim Martin, koji mijenja u međuvremenu pristiglog Mark Bowena, i konačno se počinje nešto ozbiljno raditi. “Big Sick” Jim imao je i najviše glazbenog iskustva, obzirom da je svirao u mnogim bendovima različitih glazbenih orijentacija, a osjetniji trag ostavio je tek u E.Z.Y. Streets, u kojem je bassista bio Cliff Burton (R.I.P), a line up popunjavali još i pjevač Kevin Costa i ritam gitarist Dan Magalhaeo. Ta je grupa svirala The Rolling Stones i Led Zeppelin covere, i dosta joj je dobro išlo. Vraćamo se na Faith No More.
Prva konkretna stvar koja je napravljena bio je demo sa četiri pjesme, koji je izazvao solidnu pozornost u glazbenim krugovima, te članovi grupe započinju pisati materijale koji su početkom 1985. godine, točnije u siječnju, završili na debitantskoj ploči “We Care A Lot“. Ona je snimana pod paskom Matt Wallacea (Los Lobos) u Praire Sun studiju, Cotati, Kalifornija, a objavljena za Mordam Records i svojim je miksom funkya, rapa, hip hopa, thrasha, progresive, hard corea, popa, rocka i heavy metala iznenadila i medije i kritiku, ali i slušateljstvo.
Iz tog vremena datira i zanimljiva izjava jedne SF kritičarke, koja je onako poluozbiljno rekla kako Faith No More zvuči “kao netko tko je u pogrešno vrijeme došao u pogrešan grad, ušao u pogrešan lokal, i sve to napravio u potpuno pogrešnom periodu“. To je samo dokaz da je većina bila zatečena takvim soundom, obzirom da je malo tko očekivao kako se tako oprečni glazbeni stilovi uopće mogu spojiti, a kamoli da to još i bude slušljivo. A ploča je bila upravo to. Slušljiva, većim dijelom i inovativna, što također nije bilo nebitno kod dijela publike koja je tražila osvježenje na prenapučenoj sceni. I ono je stiglo.
‘Istrošeni’ Chuckovi vokali s Jimovim heavy riffovima bili su njezin najjači adut, a glavni favorit bila je naslovna pjesma, zahvaljujući kojoj je, uz ostale vrijednosti, i sama ploča dosta dobro prošla na svim instancama. Uspješan debi omogućio je grupi potpisivanje ugovora s jačom izdavačkom kućom, Slash Records, podružnicom moćnog Warner Brosa, do koje su došli uz pomoć ex – Quiet Riot managera Warren Entera.
Prvi konkretan rezultat te suradnje zvao se “Introduce Yourself, druga po redu ploča, koja je izašla 1. travnja 1987. godine, i to pod producentskom palicom Los Lobos dueta Steve Berlin – Matt Wallace. I na ovu ploču uvrštena, malo uređena pjesma “We Care A Lot” postaje veliki hit. Nakon uspjeha kojeg je polučila druga ploča, Faith No More odlazi na američku turneju sa, tada ne baš prepopularnim Red Hot Chili Peppers. Ali tada nastaju ozbiljni problemi.
Naime, Chuck Mosely je u to vrijeme imao česte ispade s alkoholom, pa je zbog toga imao brojne sukobe s ostalim članovima benda, koji su mu, uz ostalo, počeli predbacivali i ‘vokalnu limitiranost’. Naravno da je takva situacija neminovno dovela do Chuckovog odlaska iz benda. Takav razvoj situacije nije promijenio niti njegov kasniji angažman, i to početkom devedesetih u kultnoj washingtonskoj HC skupini Bad Brains, a nešto kasnije i u grupi Cement, koju je sam osnovao. Bilo je tu i nekih drugih pokušaja, no, za Chucka se u narednim godinama malo, ili uopće nije čulo. A što se tiče Faith No Morea, tu su stvari vrlo brzo sjele na svoje mjesto.
Jim Martin je slušao demo materijal kalifornijske skupine Mr. Bungle i jako mu se dopao njihov vokalni solista Mike Patton, te je ostatku grupe predložio da upravo on bude angažiran za novog pjevača.
Prijedlog je prihvaćen, a što je još važnije, Mike je dao svoj pristanak, i povijest grupe Faith No More otvara novu, još svjetliju stranicu. Njegovim dolaskom Faith No More je osim kvalitetnog pjevača s karakterističnim, za njihov stil glazbe kao stvorenim vokalom, dobio i karizmatičnu osobu, a upravo je to grupi nedostajalo. Lider s karizmom, što Chuck nije uspio postati. Usto, Mike je bio i veliki kreativac što je ubrzo i pokazao, obzirom da je dva tjedna po dolasku u bend počeo pisati materijale za novu ploču, koja zajedničkim naporima svih članova benda izlazi 20. lipnja 1989. godine pod naslovom “The Real Thing“.
Hard rock orijentirana ploča dobiva sjajne kritike i popularnost grupe dodatno proširuje na Europu, ali i australski kontinent, ubrzo nadmašivši onu američku, te polučuje odlične rezultate na Top listama; Novi Zeland 3. (!!), SAD 11. i Engleska 30. mjesto. Singl “Epic“, jedini koji je zasjeo na tron Top 10 singlova u cjelokupnoj karijeri grupe, pa “Falling To Pieces”, Black Sabbath cover “War Pigs”, zahvaljujući kojem si je grupa priskrbjela veliki broj fanova među heavy metal svijetom, a da o “From Out Of Nowhere” i ne govorimo, naslovi su koji su ovu ploču uzdigli u nebeske visine.
Biti fan Faith No More postala je glavna moda, a to se osjetilo i na turnejama, pogotovo u onom dijelu gdje su pratili Metallicu i Guns ‘N Roses, čiji su članovi bili njihovi veliki obožavatelji. Sve je to imalo veliki utjecaj da grupa dobije prestižnu Grammy nominaciju za “Best heavy metal/hard rock band”. “The Real Thing” se do kraja 1990. godine samo u Americi prodao u više od milijun primjeraka, ostarivši platinasti tiraž.
“Live At The Brixton Academy“, ploča s dotad najvećim uspješnicama, plus dvije nove pjesme, snimljena je u Londonu tijekom euroengleske turneje, a objavljena početkom veljače 1991. godine. Ona je podebljala otprije stečeni ugled grupe, u čijoj su unikatnoj glazbi uživali brojni obožavatelji. Kako završetak turneja obično označava početak pisanja novih materijala, tako ni Faith No More nije iznimka.
Ali je zato iznimka u odnosu na prošlu bio podatak da je na materijalima za novu ploču Mike Patton preuzeo apsolutnu dominaciju u kompozitorskom dijelu, istovremeno koristivši pomoć i korekcije ostalih članova. To se pokazalo jako dobrim potezom, obzirom da je četvrta ploča “Angel Dust“, objavljena sredinom lipnja 1992. godine, ostvarila veći uspjeh od prethodne, ili točnije rečeno, dodatno ga nadogradila. Druga pozicija u Engleskoj, 4. u Austriji, 10. u SAD – u, samo su neki od pokazatelja da je Faith No More u tim trenucima bio na vrhuncu slave.
Poglavito je veselio uspjeh postignut u Americi, jer je tu proboj bio najteži, kao da se nije radilo o njihovoj domovini. Prvi singl-spot s te ploče bio je “Midlife Crisis“, veliki ljetni hit, kojeg je po uspješnosti popratio i Commodores cover “Easy“, b – strana tog singla, i USA Top 3 pjesma, uvrštena na reizdanje “Angel Dust”, objavljenog 1993. godine. “Easy” je naročito bila popularna u Europi, a ne smije se zaboraviti da “A Small Victory” također ima debele zasluge u uspjehu te ploče. Ona je tako po svemu, osim po američkom tiražu, nadmašila “The Real Thing”.
No, taj podatak nije bio razlog da “Angel Dust” u velikoj većini ondašnjih, ali i kasnijih analiza bude proglašena najboljom u cjelokupnoj povijesti Faith No Morea, s posebnim akcentom na njezinu metalniju stranu. Metallica i Guns ‘N Roses su bendovi koji su opet u svoje društvo pozvali skupinu iz San Francisca, imajući s njima nekoliko zapaženih nastupa. U takvom se društvu Faith No More sasvim dobro osjećao ali i snašao, uspjevši s vremenom ugledom prestići te renomirane bendove, premda i samo touriranje s njima nimalo nije bio bila zanemariva i nebitna činjenica u proboju prema vrhu.
Završetak “Angel Dust” turneje označio je početak pisanja materijala za novu ploču, ali i rastanak s gitaristom Jim Martinom, koji je otpušten u studenom 1994. godine. Njega mijenja Mr. Bungle gitarist Trey Spruance, koji se nije dugo zadržao u bendu, jer nije bio spreman na duge, naporne turneje, kakve su pratile izlaske novih ploča, premda je odradio veliki dio posla na materijalima za novu ploču “King For A Day, Fool For A Lifetime“, koja je izdana u ožujku 1995. godine. Treyovo mjesto upražnjava Dean Mentia iz skupine Duh. Iako je evidentno bila slabija od svojih prethodnica, dijelom i zbog laganog očijukanja sa soulom u nekim naslovima, što se nekim dotadašnjim fanovima očito nije dopalo, to je bila prva ploča koja je na nekoj od ljestvica, u ovom slučaju australskoj, zauzela poziciju broj 1.
Istovremeno, ona je u grupi tradicionalno naklonjenim zemljama, Novom Zelandu i Engleskoj ostvarila odlične plasmane; treće, odnosno peto mjesto Top 10 albuma. Ali je zato Amerika ostala tvrđa od kamena. Tek 31. pozicija, ipak je malo razočaravajući plasman. No, ono što je najbitnije, publika ih je i dalje cijenila, i karakteristika koja je priljepljena ovoj ploči da je neamerička, nije bila razlog da i sljedeća turneja ne bude rasprodana.
Video i singl brojevi “Evidence“, “Ricochet“, a poglavito “Digging The Grave“, komercijanije su orijentirani brojevi, kojima MTV USA nije baš bio naklonjen, to je nepobitna činjenica, zaslužni su da je “King For A Day Tour” bio u najmanju ruku uspješan kao i prijašnji. Kao po nekom pravilu, nova je ploča sa sobom donijela i novo gitarističko ime. Ovoga puta to je bio System Collapsov gitarist Jon Hudson, koji je naslijedio Mentiu.
Šesta ploča “Album Of The Year” objavljena je u lipnju 1997. godine, i zadržala kultni status benda u Novom Zelandu, 1. mjesto, te u Engleskoj 7., za što su bile najzaslužnije pjesme “Ashes To Ashes“, “Last Cup Of Sorrow” i “Stripsearch“. Posljednja pjesma na albumu je “Pristina”, koja se bavi društveno-političkim zbivanjima, i ona je također izazvala određeni interes kod slušateljstva, i jedna je po kojima se pamti ta ploča. Njezin izlazak popratila je uspješna američka turneja, te standardno europska i australska. Tada nitko nije preozbiljno shvaćao lebdeću mogućnost da bi Faith No More uskoro mogao prestati s radom. Tome u prilog išli su angažmani svih članova kako u solo projektima, tako i u ostalim, manje ili više poznatim bendovima.
Ono čega su se njihovi obožavatelji najviše bojali, službeno je obznanjeno 19. travnja 1998., kada je Bill Gould na brojne e-mail i fax adrese poslao poruku na kojoj je između ostalog navedeno: “Nakon 15 plodonosnih godina, grupa Faith No More prestaje s radom. Ta je odluka zajednička, jer osjećamo da više ne dišemo kao jedna cjelina. Članovi će karijeru nastaviti u svojim solo projektima i ostalim bendovima. Zahvaljujemo svima koji su nas sve ove godine pratili“. Tako se ispostavilo da je lisabonski koncert, održan nekoliko dana ranije, 7. travnja, bio njihov posljednji zajednički nastup. To je bilo gotovo nestvarno, i s takvom su se odlukom svojih idola brojni obožavatelji teško mirili. U stvari, uopće se nisu, jer odlazak sa scene jednog od rijetkih bendova kojeg su mnogi pokušali, ali nitko nje uspio imitirati, bio je nenadoknadiv gubitak. Ne samo za njih.
Odlaskom Faith No More kompletna je scena pretrpjela ogroman gubitak. Kao što je i najavljeno, članovi grupe kreću svako svojim putem.
Bubnjar Mike Bordin nastavlja suradnju s Ozzy Osbourneom, Mike Patton ponovno radi sa Mr. Bungle, da bi nešto kasnije osnovao grupu Fantomas u kojoj su mu se pridružili Dave Lombardo (Slayer i Grip Inc. bubnjar), zatim gitarist grupe Melvins, Buzz Osborne i Mr. Bungleov bassist Trevor Dunn. Patton je pjevao back vokale na Dillinger Escape Plan – ovom mini albumu “Irony Is A Dead Scene”, a značajni angažman ima i u r&b-electro-pop-rock grupi Tomahawk, u koju ga je pozvao njezin osnivač, ex-Jesus Lizard gitarist Duane Denison i gdje mu društvo prave ex-Helmet bubnjar John Stainer i Kevin Ruthmanis, basist grupe Melvins.
Klavijaturist Roddy Bottum nastavio je raditi s grupom Imperial Teen, s kojom je još dok je bio u Faith No More, 1996. godine, objavio album “Seasick”. Basist Bill Gould producirao je za manje poznati ruski punk bend Niave, finski CMX, ali i za njemačku supergrupu Rammstein, ex-gitarist Jim Martin snimio je solo ploču, a radio je i glazbu za neke filmove.
To su samo neki od angažmana glazbenika koji su prestankom postojanja matičnog benda, generalno gledajući, osim Pattona, nestali s vodećih pozicija svjetske metalne scene, i za njih se danas jako rijetko čuje. Posthumne greatest gits ploče “Who Cares A Lot?” iz 1998. godine, na kojoj se, osim najvećih pjesama, našlo i mjesta za nekoliko neobjavljenih, te “This Is It: The Best Of Faith No More“, objavljena 2003. godine, pokazale su da i dalje postoji ogroman interes za ostavštinu ove grupe, i to ne samo među njihovim istovremenicima, već i dobrim dijelom među mlađom publikom, koja sve više shvaća da današnji samozvani nu rock metal bendovi nisu ništa drugo do blijeda kopija ovih istinskih velikana.
Prije tri–četiri godine pojavila se varijanta o mogućnosti ponovnog okupljanja, no, nju je glatko odbio Mike Patton, rekavši kako nema ništa protiv reuniona, ali ako se on i dogodi, bit će sigurno bez njega. A to stvarno ne bi imalo smisla.
