Woven Hand i prije njega 16 Horsepower rado su viđeni gosti u našim krajevima, pa nisam bio previše iznenađen dobrim odazivom publike kada je prekjučer zagrebačku Močvaru pohodio David Eugene Edwards s aktualnim bendom.
Ono što me iznenadilo bila je prepuna Močvara koja je kipjela od posjetitelja i temperature koja je usred dvorane dosezala astronomske vrijednosti, po slobodnoj procjeni između 50 i 100 stupnjeva.
Čini se da su vremenski uvjeti prilično utjecali na bend i njihovog karizmatičnog frontmena – David se češće hvatao električne gitare nego bendža i sporije sprovodne pjesme brzo su se iz country folka pretvarale u glasnu salvu rock’n’rolla, mračnu propovjedničku buku koja je u trans bacala bend i veći dio publike.
Bez mnogo komentara i u standardnoj country opremi (šešir je ostao do kraja nastupa) David je prilično brzo bio u potpunosti mokar i pred kraj koncerta znoj više nije kapao s njega i ostatka benda, nego jednostavno curio. Ako je nama u publici bilo gotovo neizdrživo, teško mi je zamisliti kako je bilo na vreloj pozornici.
Nakon nešto više od sat vremena propovjedi dobili smo jednu pjesmu na bis i pozvani smo na druženje na Močvarinoj terasi, koja se nakon saune dvorane doimala kao klimatizirana.
S obzirom na uvjete, sat vremena svirke činilo se dovoljno, a mračniji, glasniji i energičniji nastup nego inače iscrpio je i publiku i bend, tako da sumnjamo da je bilo nezadovoljnika, uz moguću iznimku dva Crnogorca koji su proputovali 500-tinjak kilometara da bi bili prisutni.
Oni su imali priliku družiti se s Davidom i ostatkom benda nekoliko sati prije nastupa, nakon što sam mu imao priliku postaviti nekoliko pitanja. Kao i prošlog ljeta, David je bio opušten i ugodan sugovornik, rječit i otvoren za razgovor.
Otkud toliko raznolik ukus u glazbi, kako si došao u kontakt s romskom i srednjovjekovnom glazbom?
U srednjoj školi sam često išao u knjižnicu i gledao kroz sve ono što se danas zove world music, afrička i ruska, stvari koje nitko nije slušao. Uzimao sam ih iz knjižnice i doma slušao, a u isto vrijeme sam slušao AC/DC i Mötorhead, pa kasnije Joy Division i The Birthday Party. Odrastao sam slušajući Johnnya Casha, Hanka Williamsa i crkvenu glazbu. Sve te stvari kombinirane ono su što ovdje izlazi.
Vidiš li konflikt između tvojih riječi i tema koje su decidirano kršćanske i korištenja glazbe iz zemalja s drugim kulturama i vjerama?
Mislim da postoji sukob između moje savjesti i moje duše i da nema razlike između toga i toga što radim. To je nešto od čega ne možeš pobjeći, možeš se samo zavaravati i reći da radiš nešto što je čisto. Recimo, odeš u crkvu i slušaš kako ljudi pjevaju i velika je zgrada, zvuk je prostran, akustika je lijepa, svi imaju lijepe glasove i očito pjevaju Bogu i to se prezentira kao sveta glazba jer je u crkvi i pjeva se na određen način, a ja u to uopće ne vjerujem. Mislim da je to posve lažno. Mislim da je predivno i da su ti ljudi talentirani i pjesme su lijepe, ali to ne znači ništa. Može pjevati beskućnik ovdje u jarku, pa da znači više Bogu nego svi oni ljudi koji se lijepo odjenu za crkvu.
Kako se tvoji mračniji tonovi i slike uspoređuju s drugom religioznom glazbom koja je obično pozitivnija u poruci i prezentaciji?
Mogu pričati iz perspektive svoje američke kulture i kršćanske glazbe koja je stvarno puna pozitivnih melodija i riječi. Druge religije ne poznajem dovoljno, no dosta arapske glazbe je tužno i meditativno i ta glazbe je predivna. Postoji biznis kršćanske glazbe jednako kao što postoji biznis heavy metala, tako da ako radiš stvari na određeni način, ako se ponašaš na način na koji je očekivano od tebe zaradit ćeš. To je jednostavno poslovni model. Nisam zainteresiran ni za što od toga. Radim glazbu kakvu želim i pjevam o tome u što vjerujem.
Kako objašnjavaš popularnost svoje glazbe u europskim zemljama poput Švedske, Nizozemske i Njemačke koje su neke od najmanje religioznih zemalja u Europi i svijetu?
Vjerujem da postoji više faktora. Očito je da ih zanima glazba zbog njenog zvuka, a i nadam se da ih zanima ono o čemu pjevam bez obzira dolaze li iz zemlje koja je manje ili više religiozna. Cijela ideja religije i institucionalizirane duhovnosti nije nešto u što vjerujem, to je samo sistem koji su ljudi izmislili. Mislim da je Bog izvan toga, da radi na svoj način i da ne ovisi o pozitivnom stavu.
Vidiš li sebe kao evanđelista?
Ako to znači vjerovati i pričati o Bogu jer želiš da ga spoznaju onda da, evanđelist sam.
Planiraš li novi studijski album nakon prošlog live albuma?
Upravo smo ga dovršili, Chuck je napravio naslovnicu, gotov je i izaći će u rujnu. Zove se “The Laughing Stock” i jako mi se sviđa.
Ima li novih tema ili skrećete od trenutnog zvuka?
Teži je, najteži album koji smo napravili do sada. Težak je na svaki način: zvuk i riječi su teži više nego na prošlim albumima. Težak je preopćenit izraz, dubok je u riječima čak i za mene. Misteriozan.
Ako kršćanska glazba nije toliko utjecala na tebe, koji bendovi su te najviše inspirirali?
Dosta folk glazbe, Johnny Cash, Buddy Holly, stvari koje su slušali moj otac i djed.
Spomenuo si jednom da si bio u punk bendu, da ti je prvi koncert bio Hüsker Dü, a prvi album onaj Sex Pistolsa.
Da, “Never Mind the Bollocks…”, trebao sam ga skrivati od roditelja, stavio sam ga u drugi omot i na policu (smijeh).
Kakav utjecaj punk ima na glazbu koju radiš danas?
Punk je neobična riječ. Volim bendove i ljude koji rade iskrenu, izravnu i zanimljivu glazbu, nekad su to ljudi koji sviraju punk rock, nekad sviraju klasičnu glazbu, bilo što. Nikad nisam bio dio scene, ni jedan bend u kojem sam bio nije bio prihvaćen kao punk, alternativni country, izravni rock’n’roll ili kršćanski… nitko nas ne želi (smijeh) pa zato ostajemo sa strane.
