Eurovizija – jučer, danas, sutra…

4416

Eurovizija je glazbeni televizijski show koji je prvi put održan daleke 1956. u Luganu, a otada svake godine pobjednik natjecanja (uz neke izuzetke) postaje organizator sljedeće Eurovizije i tako već više od 50 godina.

50-ih. godina prošlog stoljeća u poratnoj Europi napretkom tehnologije počele su se stvarati nove ideje. European Broadcasting Union (EBU) i tadašnji čelnik te udruge Marcel Bezençon došli su do zaključka da bi bilo dobro ujediniti sve članice u jedno natjecanje koje bi pomoglo u ponovnom zbližavanju raznih nacija i, što je najbitnije, pokušaju eksperimentiranja sa simultanim prijenosima u više država. Tehnološki gledano, ova ideja je bila od velike važnosti, a uspjeh na klimavim nogama, ali je jako skoro došlo sve na svoje mjesto.

Kao i svi, tako je i EBU imao glazbenog uzora, a to je bio ‘talijanski festival canzone’ San Remo. Po uzoru na njega, na nizu sastanaka tijekom 1955. uspjeli su se dogovoriti te su odlučili da će švicarski Lugano biti prvi domaćin u proljeće 1956. Svaki početak je težak, tako je bio i ovaj, jer je sudjelovalo svega sedam država, a svaka je pjevala po dvije skladbe. Godinu dana kasnije započinje format kakvog i danas poznamo s po jednom pjesmom po naciji.Pobjednik natjecanja se bira vrlo jednostavno, države natjecatelja ocjenjuju jedni druge (naravno ne sebe, jer bi tada svatko sebi dao maksimalan broj glasova), a pjesma s najvećim brojem glasova je pobjednik. U ‘staro’ vrijeme, za to su postojali stručni žiriji, a danas se koristi ‘televoting’, odnosno više nema stručnjaka, nego narod donosi konačan sud.Možemo reći da se svake godine broj članica u natjecanju povećava i to ponajviše zbog političkih razloga. Ispočetka su razlozi bili ‘normalni’ jer nisu svi uvidjeli da je Eurovizija ‘prava stvar’, dok se posljednjih dvadesetak godina dogodila velika ekspanzija zbog raspada velikih država poput SSSR-a i Jugoslavije. Natjecanju su pridruženi Cipar i Izrael, a ne treba zaboraviti da je i Maroko također nastupao.Kada zbrojimo zadnja dva odlomka, dobijemo jednu vrlo jasnu sliku kako je Eurovizija izgubila na svojoj draži zbog velike dominacije ‘istočnog bloka’ kojem se ‘zapadnjaci’ ne mogu oduprijeti. Oduvijek je bilo glasanja za susjede, ali u današnjem formatu natjecanja, teško je pobijediti ‘Ruse’ kad imaju više od deset svojih predstavnika koji većinom međusobno podijele glasove. Slična situacija je i s Turskom koja dobiva maksimalan broj glasova od Njemačke, Hrvatska najčešće podijeli glasove s istočno-južnim našim susjedima (vrlo često izmijenimo malo bodova sa Slovencima), Skandinavci su također kao braća… Sve to teško pada velikima (Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Španjolska) zbog kojih su neki i odustali (Italija), pa pokušavaju izmisliti kako se riješiti globalnog viška. Rješenja su svakakva, a posljednjih godina su se ustalile dvije polufinalne večeri u kojima se nadaju da će se smanjiti broj ‘istočnjaka’ u finalu. Naravno, četvoro velikih ima direktan plasman u finale.Značaj Eurovizije se s vremenom smanjio, iako show svake godine biva sve veći i bolji (u produkcijskom smislu). Nekada su pobjeđivale pjesme koje rado i danas slušamo, a neke poput pjesme “Volare” (“Nel blu dipinto di blu”) nisu, što nam pokazuje da je u ondašnje vrijeme, usprkos mogućim manipulacijama žirija, bila žestoka konkurencija s nizom evergreena. Danas je to ipak malo drugačija situacija.

Nekada je Eurovizija rađala velike internacionalne zvijezde koje su si svojim pobjedama širom otvorile put ka svjetskoj slavi, a najbolji primjeri bili bi ABBA i Céline Dion (da, dobro ste pročitali, i Céline je nastupala i pobijedila 1988.). Kad smo kod Abbe, možemo reći da su oni i Johnny Logan izvođači koji se najviše pamte. ABBA je postala svjetski hit, dok je Logan jedini koji je dosad uspio dva puta osvojiti ovo natjecanje.

Muziku podržava

U mojoj obitelji je nekako tradicija gledanja tog showa i danas ju nastavljam iako znam da mi se više od 90% ponuđenog neće sviđati. Sve je još započelo od malih nogu, nakon toga je Riva pobijedila, pa sam nastavio gledati nadajući se da naši mogu još nešto osvojiti. Vrijeme je odmicalo, a mi smo bili sve slabije i slabije plasirani. O razlozima toga ću nešto kasnije.

U tih dvadesetak godina moga praćenja bilo je svega, od prekrasnih pjesama, dugogodišnje dominacije Iraca (četiri naslova u pet godina), spomenute ekspanzije showa, praznih rubrika s bodovima kod ‘velikih’, povećanje scenskih i produkcijskih zahvata showa, te niz potpuno nezasluženih pobjednika.

Mogao bih reći da je 1998. bila prekretnica u ovom glazbenom spektaklu, i to iz više razloga, a ponajviše što je to natjecanje izgubilo početno romantičarsko raspoloženje. Pobjedom Dane International Europa je pokazala da je pokleknula skandalima, te je zaboravila da je pjesma ipak bitnija od svega što se događa oko pojedinog izvođača, a o Dani se pričalo mjesecima prije, a i poslije Eurovizije zbog njene/njegove transseksualnosti.

Godine poslije toga su protekle s nizom pobjednika koji su imali tek prosječne eurovizijske skladbe, poput švedske plastične barbike Charlotte Nilsson s pjesmom “Take Me to Your Heaven” koja je bila blijeda kopija Abbe, danske dedice Olsen Brothers s “Fly on the Wings of Love” i urnebesno loših estonskih pobjednika iz 2001., Tanela Padara, Davea Bentona i 2XL, Marie N s “I Wanna”… Sve su to pjesme koje ničim nisu zaslužile visoke plasmane jer jednostavno nemaju snagu kao prijašnji pobjednici.

Dojam se popravlja 2003. kada pobjeđuje turska predstavnica Sertab Erener s vrlo dinamičnim nastupom i efektnom pop-pjesmom “Everyway That I Can”, a slično se može reći i za Ruslanu godinu potom koja je pobijedila s “Wild Dance”. Grčka “My Number One” mi nije toliko sjela, ali odgovara pobjedničkom formatu pop-hita koji spojen s izgledom Helena Paparizou nije mogao polučiti drugačiji uspjeh.

Novi ključan moment u povijesti Eurovizije se dogodio 2006. godine s pojavom čudovišta iz Finske, grupom Lordi. Zbog svojih maski i ‘teškog’ zvuka, pred natjecanje su bili u svim medijima kao nešto što se nikad nije čulo na ovom natjecanju. Time su dobili na toliko potrebnoj reklami, pa su mnogi znali jedino za njih s Eurovizije, ali svejedno je bilo veliko iznenađenje kada su na kraju večeri ponovno otpjevali “Hard Rock Hallelujah”. Europa je time pokazala da želi spektakl, blještavilo i priču, a ne samo pop-pjesmu. Samim nastupom Lordija na Eurosongu otvorio se put mnogim alternativnijim (na Euroviziji je alternativno sve što nije pop) izvođačima, tako da posljednjih godina imamo stvarno svega, od turbo-folka do heavy metalaca.

O seksualnoj orijentiranosti Marije Šerifović se uvelike pričalo što je također podosta pomoglo u njenom osvajanju trona s power-baladom “Molitva” koja je uvelike podsjećala na pjesme Željka Joksimovića i Hari Mata Harija kojima su ovi pjevači umalo osvojili ovo velebno natjecanje nekoliko godina ranije.

Nekako sam dojma da je posljednje dvije godine više bilo bitno kako pjevač izgleda nego sama pjesma, iako su pjesme bile neke od boljih ‘tih godina’. Nitko me neće uvjeriti da Dima Bilan i Alexander Rybak nisu većinu svojih glasova dobili zbog žena i svojeg ‘seksipila’, ali u odnosu na desetak godina prije, “Believe” i “Fairytale” su sasvim solidne (ponavljam) pop-pjesme.

Kada bih uspoređivao pobjedničke pjesme prije i poslije 1998. koje sam pratio, svakako bih se odlučio za one nešto starije jer su to ipak bile cjelovitije pjesme, a ne samo sezonski hitovi. “Love Shine a Light” (Katrina and the Waves), “Rock ‘n’ Roll Kids” (Paul Harrington & Charlie McGettigan) ili “Insieme: 1992” (Toto Cutugno) su sve ono zbog čega je Eurovizija u početku i bila izmišljena, dok ono što je potom uslijedilo je neka nova ‘milenijska’ dimenzija u kojoj se sama pjesma baca u drugi plan.

Ipak, iz svog tog vremena, meni su se nekako najviše dojmili simpatični Latvijci iz grupe Brainstorm koji su 2000. osvojili zavidno treće mjesto s pjesmom “My Star” (tada su pobijedili danski dedeki). Dečki su kasnije pokušali napraviti i europsku karijeru što su djelomično i uspjeli, tek sa singlom “Maybe”.

Što nas ove godine očekuje, to ćemo vidjeti u zadnjem tjednu svibnja, ali po pristiglim pjesmama, opet tu ima svega. Teško je prognozirati tko je favorit, tko bi mogao iskočiti, što su najbolje pokazali pobjednici posljednjih godina, izuzev spomenute zadnje dvije u kojima su stanoviti favoriti i pobijedili.

A gdje smo mi u cijeloj toj priči? Od pobjede Rive, odnosno od odcjepljenja od Jugoslavije, započeli smo vrlo dobro, s nizom pjesama koje su postizale zavidne rezultate. Većina skladbi je imala onaj ‘x faktor’, odnosno efektnost kojom su pridobili veliki broj glasova zbog čega smo često boravili u Top 10 ili vrlo blizu njega.

Ti naši samostalni počeci (ranije smo također imali velikih uspjeha kao Doris, Novi fosili, Tajči, Danijel Popović, Srebrna krila…) bili su u rukama ‘željezne lady’ Ksenije Urličić koja je svakako znala svoj posao, znala je izabrati pjesme na Dori, potom je vjerojatno imala i mali utjecaj na pobjednika koji je nakon toga u najboljoj mjeri promovirao Hrvatsku u Europi, ali i u svijetu, budući da je Eurovizija odavno prešla granice, ponajviše u televizijskom praćenju spektakla jer signal natjecanja putuje na sve strane svijeta.

Najveći uspjesi iz tog vremena su nam četvrta mjesta Maje Blagdan i Doris Dragović, peto je osvojila Danijela Martinović, Magazin & Lidija šesto… Zanimljiva je priča s Magazinom 1995. Tonči Huljić je rekao da mu je baba vračara rekla da će te godine Euroviziju osvojiti violina i ženski glas što se na kraju i dogodilo, ali nismo pobijedili mi, nego Norvežani Secret Garden s pjesmom “Nocturne”.

Zadnjih godina na izboru ‘Hrvatske pjesme za pjesmu Europe’ dobivamo istu bolest kao i sama Eurovizija, ali to kod nas dolazi do manjeg utjecaja zbog ‘stručnog’ (namjerno pod navodnicima) žirija koji uvijek u Europu pošalje jednu te istu pjesmu, neku limunada baladicu koja godinama dobiva tek male promjene (nekad se krene malo u etno, malo u rock, ali najčešće ostane u pop-formi).

Povratkom žirija u odluku o slanju pjesme u Europu, taj isti žiri pokazuje da nije spreman prihvatiti potencijalni nacionalni hit za svog predstavnika, već se radije okreću romantičarskom dobu Eurovizije kada su balade bile glavni adut za osvajanje. Ako je televoting jedini način glasanja na Euroviziji, ne vidim zbog čega se dodatno naš žiri upleće u cijelu priču jer i prije same Dore ubije draž za tim natjecanjem.

Za svaku Doru, prema podacima iz raznih medija, na natječaj stižu na stotine pjesama, od koji spomenuti žiri izabere njih desetak koje nam potom predstave na Dori plus desetak pjesama renomiranih autora koji su imali hitove zadnjih mjeseci. Znači, od stotinjak pjesama, odabere se tek dvadesetak koje su većinom vrlo loše, neki pop-pjesmuljci koji pokušavaju promovirati debitante u nove zvijezde. Ako svake godine to budu najbolje pjesme pristigle na natječaj, onda se stvarno pitam kako zvuči odbačeni materijal.

Važna stvar koja se događa posljednjih godina je i manjak naših zvijezda koje se žele natjecati na Dori zbog raznih makinacija koje se događaju baš zbog velikog utjecaja žirija, pa jedino uporni uspijevaju pobijediti. Najbolji primjer imamo u proteklih 5 godina s Kraljevima ulica i ovogodišnjim našim predstavnicama, Feminem.

Kraljevi ulice su svoje prve godine imali najbolju pjesmu, a isto tako je i prošlogodišnja “Poljupci u boji” mnogo bolja i upečatljivija od “Lako je sve”. Publika je obje pjesme nagradila ogromnim brojem glasova, ali je žiri odlučio da te pjesme nisu dostojne da nas predstavljaju u Europi. Svašta.

Kada gledam unatrag naše natjecanje, uvijek se sjetim Kawasaki 3p-a i njihovog nastupa u boksericama nad kojim su se svi zgražali. Da smo imali hrabrosti, trebali smo ih poslati i tada bismo možda i mi napravili ‘finski efekt’ koji se dogodio nekoliko godina kasnije s Lordi jer “Antonija” je vrlo jaka skladba koja zasigurno ne bi prošla nezapaženo na Euroviziji.

Budući da smo jedni od rijetkih koji pokušavaju poslati ‘pjesmu’, tako smo i ove godine mimoišli poslati nešto ‘potpuno drugačije’, ska-rock s elementima opere, Valungare i “Vol or ne vol”, ali ovom izjavom ne umanjujem uspjeh Feminemki koje su potpuno zasluženo dobile izlet u Oslo, budući da su dobile maksimalan broj glasova od publike i od žirija. Po logici ‘starih zasluga’, ako će Valungari biti dovoljno uporni, kroz nekoliko godina bi mogli vidjeti svjetla velike eurovizijske pozornice, vjerojatno s lošijom pjesmom od ove.

Kraj svibnja ponovno će biti obilježen europskim tonovima raznolikih glazbenih nota objedinjenih u jednom, da se najbolje predstavi vlastita zemlja. Sve natjecatelje veže jedna bitna stvar, a to je pjevanje uživo pred tisućama ljudi u dvorani i milijunima ispred malih ekranima, pa pravo na strah i tremu nema nitko jer se u globalizaciji Eurovizije više ništa ne prašta.

Hoće li opet pobijediti ‘istočni blok’ ili je ‘zapad’ našao dobitnu kombinaciju, saznat ćemo vrlo skoro, ali elegancija Eurovizije kakvu smo ranije poznavali odavno je izgubljena, jer je sada bitniji skandal i spektakl nego sama pjesma i njena interpretacija, pa mnoge balade ostaju zbog toga prikraćene, a pop-pjesmuljci se istope u jedno zbog čega može bilo što iskočiti u prvi plan i pobijediti.

Kako će se dalje razvijati Eurovizija, stvarno ne znam, posebno zbog toga što ‘zapadnjaci’ sve više gube živce zbog pobjeda uvjetno rečeno ‘malih’ (malih u smislu dosadašnjih nastupa i značaju na Euroviziji), ali za to su si djelomično i sami krivi kad šalju anonimce.

Morrissey se već nekoliko godina spominje kao potencijal za Euroviziju, sam navlači organizatore, pa odustaje u zadnji čas, ali ako Eurovizija krene tim putem, mogli bismo ponovno imati vrlo relevantan festival s pravim zvijezdama. Želeći organizirati ovaj happening, Rusi su prije nekoliko godina poslali t.A.T.u., ali im to nije bilo dovoljno, a zamislite jedno natjecanje na kojem bi se natjecali npr. Jovanotti ili Eros Ramazzotti (Italija), Coldplay ili Franz Ferdinand (Velika Britanija), U2 ili Snow Patrol (Irska), Mando Diao (Švedska), Manu Chao (Francuska)… Ali što će nekim internacionalnim zvijezdama neko takvo natjecanje koje su prerasli s prvim izdanim albumom.

Koliko god je bila svijetla prošlost Eurovizije, toliko je budućnost podosta u magli, posebno ako će veliki (koji su i osnovali ovo natjecanje) istupiti iz natjecanja što bi se moglo dogoditi ako se ubrzo ne nađe lijek za ‘bivše Ruse’ jer tada ne bih vidio nikakvu razliku između npr. Splitskog festivala i Eurovizije, osim što bi se na Euroviziji pjevalo na više jezika. Glazbeno gledajući, sve bi bilo vrlo slično, podosta istočnjačkog melosa obogaćeno hitoidnim pop-melodijama.

Ipak se nadam da će Eurovizija potrajati još duži niz godina jer se njome pokazuje zajedništvo različitih kultura i narodnosti, neopterećeno s možebitnim političkim konotacijama (bilo je i takvih pokušaja kao prošlogodišnja pjesma gruzijskih predstavnika Stefane & 3G “We Don’t Wanna Put In”), pa dok Europu trese groznica eura, možemo se ponovno zaraziti groznicom Eurovizije.

Muziku podržava