Došao je i prošao još jedan Eurosong, meni ujedno prvo izdanje koje sam imala priliku pratiti uživo iz Torina. Zvuči puno uzbudljivije nego što je – s obzirom na to da novinari i delegacije zemalja uključene većinu vremena provedu u press centru torinske dvorane Olimpico – ipak, bila je ovo jedna od ne tako čestih prilika gdje se natjecanje koje je mnogima guilty pleasure (no pun intended) odvijalo nama relativno blizu. Stoga sam se odlučila uputiti do finala manje-više svim prijevoznim sredstvima (osim brodom), uništiti si leđa te početi gledati na spavanje u krevetu kao luksuz zahvaljujući beskrajnim putovanjima na relaciji Zagreb-Zadar-Rim-Torino and vice versa – zaboravljam da više nemam 21 godinu.
Torino se dobrano posvetio izgradnji ritma grada u duhu natjecanja, zbog čega se tijekom posljednjih nekoliko dana u parku Valentino moglo uživati u koncertima u sklopu Eurovision Villagea, ali i na manjim koncertima organiziranima na više lokacija unutar grada. Da se odvija 66. izdanje Eurosonga, dale su naslutiti i brojne fotografije, plakati te natpisi po centru. Zanimljivo je da se, unatoč veličini eventa, nije pretjerano osjećala vreva i gužvanjac u danima njegovog trajanja (osim možda u javnom prijevozu), zbog čega se pokazalo da je Torino – umjesto hektičnog Rima – ispao dobar izbor kao domaćin.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ajmo sad malo detaljnije. U finalnoj večeri Eurosonga nastupilo je 25 zemalja – kako su brojni prognozirali, Ukrajina je dobila, a iza nje se, u ovom poretku, nalaze Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolska, Švedska i Srbija. Kako je Hrvatska glasala? Hrvatski žiri je, zajedno sa Crnom Gorom dao 12 bodova novom idolu regije Konstrakti (prvo mjesto), 10 bodova Portugalu, 8 Ukrajini, 7 Litvi te 6 Španjolskoj. Smatram i da nisu previše pogriješili – po mom osobnom izboru, manje više su upravo ove države + Grčka i Francuska imale “prolazne” pjesme za razliku od nejvjerojatno generičnih i blago rečeno zatupljujućih pop pjesmuljaka koji će možda i zaživjeti na nadolazećim ljetnim radijskim playlistama, ali s izrazito kratkim rokom trajanja. Ono na što bih se voljela osvrnuti u ovom trenutku jest sastav hrvatskog žirija kojeg su ove godine činili Dinko Komadina (glazbeni urednik Hrvatskog radija), Mia Negovetić, Antonela Đinđić, Saša Lozar i Predrag Martinjak. Koji je sistem izabiranja članova tima koji odlučuje u ime Hrvatske nešto je što me već dugo kopka, no o tome nekom drugom prilikom.
Finale je imalo nekoliko svijetlih trenutaka, no uz svu objektivnost koju pokušavam zadržati, čini mi se da vlada opće mnijenje da su se među ovogodišnjim pjesmama pronašle one ubitačno dosadne, umjereno dosadne, srednja žalost, relativno prolazne i – Konstrakta. Uz već spomenute kategorije, u finalu je nastupalo i nekoliko kriminalno loših izvođača kao što su primjerice Rasmus (just…why though), Njemačka koja se pokazala kao najveći gubitnik te Moldavija koja je zvučala otprilike kao pijani svadbeni bend na random balkanskom piru u nekoj ofucanoj sali u 5:13 ujutro. Umjesto da zalazim u duboku analizu svih 25 izvođača što vjerujte mi – nitko ne želi – radije ću istaknuti ono što vidim kao ključne momente ovogodišnje europske glazbene parade.
Konstrakta je glazbom uspjela ujediniti ex-yu države
Kao što se i očekivalo, Konstrakta je ostvarila sjajan plasman u finalu. Čak 34 od 39 zemalja je glasalo za nju, a osobno sam urlala od uzbuđenja kada se desetak minuta prije 1 u noći popela na prvo mjesto gdje je i ostala par minuta prije nego što su se počeli dodavati glasovi publike za UK, Španjolsku i Švedsku.
Osim što je osvojila simpatije i ozbiljan interes cijele Europe, Konstrakti se mora skinuti kapa do poda za jedan snažan moment. Naime, upravo je ona polučila uspjeh u ujedinjenju naše nesretne regije – na nekoliko dana ex-yu zemlje svesrdno su i ponosno navijale za Godstraktu. S rizikom da zvučim kao mali milijun klišeja izrečenih tijekom četverosatnog finala – Konstrakta je svojom glazbom i performansom zaista uspjela ujediniti ljude.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Činjenica da su Hrvati osjetno više hajpali Konstraktu nego vlastitu Miju Dimšić još jednom dovodi u pitanje legitimitet Dore
S Dorom je sve po starom. Svakim Eurosongom Hrvati izražavaju nezadovoljstvo našim predstavnikom (osim lani kada je Albina ipak uspjela napraviti poprilično veliki hajp te pobuditi interes dotad uspavane publike). Sudeći po brojevima YouTube pregleda koji ne lažu, ali i predviđanjima ususret Dori, ovogodišnji favorit publike bio je Marko Bošnjak, no čast za odlazak u Torino ipak je – čini mi se na nezadovoljstvo upadljivo velikog i stoga ne tako lako zanemarivog dijela publike – pripala Miji Dimšić. Problematika hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije sve se više ističe – bilo u medijima, po forumima ili Instagram stranicama, no i dalje ostajemo bez konkretnijih odgovora zašto se Hrvatska iz godine u godinu – čast zaista rijetkim iznimkama – ili crveni ili nimalo ne mari za predstavnika na pozornici Eurovizije kojeg je – sama poslala tamo? Ove godine to se najviše očitovalo u srdačnoj podršci Konstrakti te istovremenom manjku interesa za Mijin nastup od kojeg se u niskom startu nije očekivalo da ima prolazak u finale.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sjajno je što je svijet stao na stranu Ukrajine, no pobjeda je zaslužena već lani
Ukrajinska grupa Kalush Orchestra pobijedila je na ovogodišnjem Eurosongu održanom u Torinu. Ukrajinci su i prije natjecanja bili najveći favoriti za pobjedu, a prvo mjesto su osvojili zahvaljujući glasovima publike koja je uvjerljivo bila na njihovoj strani. Pitanje koje se nameće je očito: koliko je Ukrajina glasova dobila iz znaka solidarnosti, a koliko na račun zaista najbolje pjesme među ponuđenima? That being said, s obzirom na to da baš njihova pjesma ima jednu od maksimalno 4 iole upečatljive izvedbe, smatram da je njihova pobjeda korektna. Ono što me zapravo muči je što su prošlogodišnji ukrajinski predstavnici Go_A imali nedvojbenu jaču pjesmu – još uvijek držim da su pobjedu zaslužili već lani. Kako bilo da bilo – ova usporedba još jednom dokazuje koliko je ovogodišnji izbor za pjesmu Eurovizije bio nemaštovit u odnosu na neka prijašnja izdanja.
MIKA i njegov show program je bio možda najbolji dio Eurosonga…
…zbog čega današnju 12-satnu vožnju busom do Zagreba provodim u preslušavanju njegovog kataloga. Ponekad zaboravimo na izvođača čiju smo glazbu upijali u mlađim danima, no zato je super kad se dogodi ovako nešto kao podsjetnik na muziku koja polaže test vremena. Sigurna sam da nisam jedina koju je pop zvijezda proslavljena 2007. raznježila medleyem singlova “Love Today”, “Grace Kelly”, “Happy Ending” te najnovijom pjesmom “Yo-Yo”. Karizmatičan Mika (koji je zajedno s Alessandrom Cattelanom i Laurom Pausini vodio Eurosong) u 6 minuta je otpjevao svoje najveće hitove i pokazao kako to izgleda kad se emocije ne fejkaju, što je, nadam se, došlo kao besplatna lekcija brojnim površnim – da ne budem prestroga i kažem bezličnim – natjecateljima ove godine.
