Erlend Oye: “Elektronska muzika još nije napravljena za izvođenje uživo”

Erlend Oye, Norvežanin je koji je poznat po projektima Kings of Convenience i The Whitest Boy Alive.

Živio je na dosta različitih mjesta po svijetu, a trenutno je smješten u Siracusi na Siciliji, u prekrasnoj kući u kojoj živi… s mamom.

Ovo je ljeto posjetio Hrvatsku i nastupio na For Festivalu na Hvaru, točnije na Paklemim otocima, gdje je na plaži Jerolim sjedio s gitarom i svirao dok su oko njega sjedili/ležali posjetitelji festivala. Nastup je završio spektakularno – otišao se okupati u more, a onda su svi krenuli za njim. Bio je to trenutak za pamćenje, svima!

Čini se da Erlend voli otoke. Nedavno je izdao album “Legao” koji je snimao na Islandu s islandskim reggae bendom Hjalmar. Ponovo je došao u Hrvatsku, ovaj put na Electronic Beats festivalu u Zagrebu, a prije samog nastupa imali smo priliku pričati s njim u Laubi. Da nam je vrijeme dozvolilo, još bismo ga svašta pitali, Erlend je bio zanimljiv sugovornik. Specifičan. Teško je prenijeti Erlenda ‘na papir’. U nekim trenutcima nisi siguran tko je točno lud, onako na pozitivan način, ti ili on. Oye, izgleda, pripada nekom drugom svijetu, gdje sve pršti od umjetnosti i umjetnika… jer to pršti i iz njega, kroz sve oblike izražavanja. Pomalo čudan, sanjiv, malčice i dječjeg prizvuka i pitanja koja mu prolaze glavom, ponekad razmaženog tona, opet na neki donekle simpatičan način, dao je odgovore koji bi mogli biti poprilično zanimljivi…Ovo ljeto si bio prvi put u Hrvatskoj i nastupao na For festivalu… Sjedio si na plaži s gitarom i svirao dok su svi fanovi sjedili pored tebe na plaži…
Na For festivalu sam radio ‘History Lesson’ što znači da sam imao samo akustičnu gitaru i svirao covere, od 1960. pa sve do našeg doba i uključio sam i svoje pjesme. Na kraju sam napravio nešto što ima veze s mjestom gdje jesam, gdje nastupam, a to je uvijek improvizirano.

Nastup je završio kupanjem u moru…
Ne želim opisivati taj osjećaj! Netko drugi bi ga trebao opisati! Za mene je to bio još jedan show i bilo je sjajno. Uvijek sam razočaran što me više ljudi ne bukira da sviram u prirodi, na predivnim mjestima, kao što je bila ta plaža na Hvaru. Mislim da muzika ima ogromnu moć da dovede ljude na razna mjesta, jer ljudi žele ići na razna mjesta jer će muzika koja im se sviđa biti na tim mjestima. Jako je tužno što je 90 posto npr. muzičkih festivala uvijek organizirano na mjestima na kojima je lako oranizirati radi praktičnih razloga. Na to se svi koncentriraju. Ali onda propuštaju šansu da ljudima daju nezaboravno iskustvo. To je jedan od razloga zašto sam to napravio na For festivalu, i zato sam bio oduševljen kada sam čuo da ću svirati na tom malom otoku pored Hvara.

Organizatori festivala moraju dati šansu umjetnicima da naprave nešto spontano, nešto što nije isplanirano! Na jednom festivalu na kojem sam svirao su htjeli da im kažem pet mjeseci unaprijed (!) što ću raditi, kako će izgledati nastup i sve ostalo. Ne znam što ću raditi! Ako ideš u planine ili na neki odmor, uvijek poneseš više stvari nego što će ti trebati jer ne znaš što će ti trebati, jer ne znaš kako će biti. Na Hvaru je bilo teško svirati na početku akustični set jer se ljudi nisu baš činili zainteresirani i osjećao sam se glupo što sam tamo i kao da ljudi ne cijene što radim. Kad sviraš nešto duže od sat vremena, ljudi se naviknu na atmosferu i ne doživljavaju više. To je isto nešto što se događa danas. Ljudima je dosadno, uvijek idu na svoje kompjutere i nisu prisutni onom gdje trenutno jesu. Teško je napraviti posebnu atmosferu.

Kako ti je živjeti na Siciliji?
Sicilija nije kao otok, nemaš osjećaj da živiš na otoku, više da živiš u posebnoj državi. Živim u Siracusi, što je četvrti najveći grad. Želio sam živjeti u Italiji jer generalno volim Talijane i to što su fokusirani na hranu u cijeloj zemlji. U Siracusi sam baš specifično htio živjeti jer sam mogao kupiti veliku kuću odmah uz more, s vrtom. To je jedna prekrasna stara kuća, jako je posebna. Imam nekoliko prijatelja tamo koji su jako posebni ljudi, koji su mi olakšali život na mjestu koje je kulturalno jako drugačije od onog na što sam navikao. Npr. nema muzičke scene tamo. Nema klubova. Jako malo kulturnih događaja ima, skoro ništa se ne organizira. Ono što se tamo događa je to da su ljudi vani i pričaju na ulicama. To je nešto što se kulturološki događa. Stalno je vruće i ljudi su na ulicama i pričaju.

Kako to utječe na stvaranje tvoje muzike?
Teško je reći… Muzika koja živi u mojoj duši, tamo je cijelo vrijeme. Mogu biti inspiriran elektronskom muzikom dok sjedim u kući u Siracusi u potpunoj tišini i slušam ptice i od toga čuti elektronsku pjesmu koju je napravio neki umjetnik iz Detroita. U tom trenutku mogu biti jako uzbuđen i inspiriran za raditi elektronsku muziku, plesnu muziku, tvorničku muziku, mračnu muziku, muziku drukčiju od onog gdje živim. Ali mislim da to nije povezano puno s tim gdje jesam, gdje živim. Naravno, inspiriran si ti i mjestima gdje jesi. Zapravo, teško je objasniti što je točno bitno. Npr. ako netko ide u Berlin raditi muziku, ide jer unaprijed već zna kakva je tamo scena, zna već kakvu muziku želi raditi i da mu je tamo lakše raditi tu muziku koju želi, da će biti okružen tim i tim umjetnicima, naći jeftin stan itd.

Često su umjetnici inspirirani različitim specifičnim momentima gdje npr. čuju neki koncert, čuju neku muziku ili nešto treće. Mislim da bi radili to što žele da su na bilo kojem kraju svijeta. Moram reći da je sada vrijeme u kojem gdje je određena muzika povezana s određenim mjestom gotovo. Prošlo je to vrijeme kada su se te dvije stvari mogle povezati. A to je gotovo isključivo radi interneta. Danas netko tko živi u Čileu radi muziku koja je kompletno identična kao muzika koju radi netko tko je rođen u Düsseldorfu. Muzika dolazi iz svjetskih izvora. Možeš biti dio grupe ljudi koji ne žive u tvojoj zemlji i raditi s njima muziku, a da uopće ne živite na istom mjestu. Tipična muzika pomalo izumire. Muzika postaje samo ono o tebi i tvojoj osobnoj kulturnoj povijesti u internetskom životu. I nema veze s tim gdje živiš.

Novi album zove se “Legao”, što točno znači riječ?
Legao je brazilska riječ za opisati nešto što je kul, a riječ Garota (pjesma na albumu) je brazilska riječ za curu.

Inspiracija za album bila je neka cura?
Inspiracija je bila… pet cura i pet momaka.

Možeš li nešto više o tome podijeliti s nama?
Ne. Ne trebate znati previše o pjesmama. Onda izgube svoju moć.

Misliš? Ne bih se složila.
Da. Mislim da je ok da znate priču o pjesmi koja je nastala prije 20 godina. Ako znate sada kantautorstvo izgubi cijelu poantu. Trebate znati samo da je kantautorska. Ima puno lijenih ljudi danas koji se uopće ne trude slušati lyricse i upotrijebiti maštu. Ljudi samo odu na Weekepediu i upišu ‘meaning of this or that song’. To ne bi tako trebalo biti. Trebali bi slušati muziku i pokušati razumjeti o čemu je. Ne trebate znati točno. Trebali bi se čuditi. Pitati se je li o ovom, je li o onom. Probati razumjeti kada čujete i čuti svaki put nešto drugačije. Sjajna muzika je sjajnija od samog umjetnika. Zapravo, sjajna umjetnost je sjajnija od umjetnika. Nešto se dogodi kada umjetnost ode od umjetnika i nađe se sa slušateljem ili promatračem, ovisi je li riječ o muzici ili nekoj drugoj vrsti umjetnosti. Onda se stvori nešto drugo što je miks dva uma, odnosno umjetnika i onog tko prima tu umjetnost. I to što se stvori je veće od same umjetnosti (npr. pjesme) jer npr. slušatelj čuje više od onog što umjetnik čuje (napravi).

Svi lyricsi na albumu su autobiografski?
Da, da, naravno. Pjesma nije proza, nije ista stvar kada pišeš knjigu. Jer priča uđe u pjesmu, ali je moraš napisati u obliku poezije, ne proze. Poetski jezik treba biti drukčiji od jezika proze. Odmiče se od opisivanja nekih činjeničnih događaja i postaje… Mislim inspiriraju te ti činjenični događaji koji su ti se dogodili u životu. Jer jedino kada ti se nešto dogodi u životu ti da energiju za napisati pjesmu. Kad god se čudiš kako će ispasti pjesma koju pišeš, moraš se ponovno vratiti u taj trenutak koji se dogodio, ponovo ga proživjeti, sjetiti se kako si se osjećao.

Izdao si pjesmu “La prima estate” na talijanskom, onda se počelo pisati da ćeš izdati i cijeli album na talijanskom. Što se točno dogodilo s tim nikad objavljenim albumom?
Portal Stereogum je to izmislio. Oni su najavili album. Sada upravo moram reći tisućama novinara da nikad nije bilo albuma. Možeš li molim te prenijeti svima to, lijepo bi te zamolio. Nikad nisam obećao taj album! To je tako tužno. Jako sam sretan što sam napravio jednu dobru pjesmu na talijanskom. Ali jedino na što sam naišao bilo je razočaranje i pitanje “A gdje je album?!” Bilo je jako teško napraviti i tu jednu pjesmu na talijanskom, a sad bi svi odmah i cijeli album. To je zato što novinari žele brze vijesti, ‘click’ vijesti, tipa “Erlend radi album na talijanskom“, zvuči puno bolje nego “Erlend radi pjesmu na talijanskom“. Ja se moram nositi s tim! Pokušavam napraviti taj album na talijanskom, ali treba mi vremena. Ali ako ga konačno napravim, ljudi više neće biti uzbuđeni oko toga: “To je ionako trebalo biti prije tri godine“. Vi novinari bi se trebali brinuti o činjenicama. Činjenice, činjenice, činjenice! Ma odakle to Stereogumu? Tko je to rekao? Je li to rekao umjetnik? Ja to nisam rekao. Na internetu se konstantno izmišlja nešto. Ljudi žele pojednostavniti sve.

Bio si prije dosta u elektronskoj muzici i morao si prestati radi problema s ušima… (Dugo DJ-irao, ali je morao prestati jer mu je počelo šumiti u ušima, op.a.)
Jako sam inspiriran elektronskom muzikom, ali mislim da elektronska muzika uživo nije niti približno interesantna kao muzika koja je napravljena s pravim instrumentima. Nije nikakav izazov raditi elektronsku muziku uživo jer uživo nije interesantno slušateljima. Ako vidiš uživo rock bend koji svira, 70 posto publike će razumjeti što se događa. Mogu pogledati u prste gitarista i razumjeti to i povezati s onim što čuju i to se događa sa svim instrumentima, možeš vidjeti što se događa. Kada si na elektronici uživo, ne razumiješ apsolutno ništa o tome što se događa. Vidiš da se ruke nešto miču, ali nemaš pojma što rade.

Još gore je što se 90 posto vremena performeri pretvaraju da nešto stvarno radi gore na pozornici. To je tako lažno! Tako me nervira to. I to je tako tužno da svi ti ljudi stoje na pozornici i glume da sviraju muziku uživo. A u biti sve dolazi iz CD-a ili iz kompjutera. Elektronska muzika još nije napravljena za izvođenje uživo. Elektronika je jako zabavna za raditi je u studiju. Kad si u studiju imaš neki osjećaj kao da je uživo jer recimo radiš jedan loop od zanimljive bas dionice npr. stavljaš nešto na vrh. Bilo bi moguće da to netko i radi uživo na pozornici, da kompozira muziku i da ljudi mogu biti dio tog stvaranja tamo. Bili bi dio stvaranja muzike sloj po sloj. Npr. prvo ćemo napraviti bas, pa beat, pa akorde pa vokale… Ali to je jako teško napraviti.

Onda recimo, dobre sintesajzere nije moguće nositi na turneju jer se uvijek razbiju. Kad sam bio s The Whitest Boy Alive, koji nisu bili baš neka elektronika, ali smo imali jedan sintesajzer koji smo uvijek nosili. I stalno bi pucao! Ma jednostavno je nemoguće to napraviti praktično. Ljudi pokušavaju nositi dobre sintesajzere sa sobom, oni se razbiju, i onda ljudi jednostavno odustanu. Ali to je tako tužno, jer su ti ljudi jako dobri muzičari koji ne iskorištavaju niti 20 posto svojih mogućnosti na taj način.

Tu je problem i s proizvođačima sintesajzera isto. Treba napraviti sintesajzere koji su puno veći, ogromni, tako da ljudi stvarno mogu vidjeti da netko nešto radi, da se događa nešto, da netko stišće te tipke. Dok se to ne dogodi, elektronika uživo je jako čudna. Čudno izgleda ta izvedba uživo. Tako da preferiram DJ-e u elektronici. I ja sam dugo DJ-irao, ali sam morao prestati zbog ušiju jer je jako uništavajuće za uši. Jučer sam (7. studenog, op.a) vidio jako dobrog DJ-a u Zagrebu u Mastersu. DJ Vladimir Ivković, živi u Düsseldorfu, ali je iz Srbije. Ima jako dobar ukus u muzici i jako dobre vještine miksanja muzike i to stvarno funkcionira. Uglavnom, inače, elektronika uživo nije nešto što se stvarno događa. Bar za mene.

Obožavaš biti na turneji i živjeti na cesti. Je li to to, sad živiš to što si oduvijek htio?
Da! Moj život nije da sam na turneji i da čekam da dođem doma, nego obrnuto, moj je život da čekam da idem na turneju. Moj pravi dom je kada putujem. Tada se koristim jer sam jako znatiželjna osoba i jer obožavam otkrivati nove stvari, jesti novu hranu, upoznavati ljude. Kada sam doma uglavnom puno spavam i ne radim puno toga. Gubim vrijeme, to mi je kao neko mjesto za odmor.

Gdje onda pišeš muziku, doma ili na turneji?
Uglavnom doma. Ali kad snimam idem na razna mjesta. Kada ideš negdje drugdje onda si tamo posjetitelj. Kada si negdje posjetitelj, ljudi ti posvete više vremena. Onda imaš manje osobnih distrakcija. Onda možeš puno lakše napraviti nešto. Npr. odeš snimati negdje drugdje album i ljudi znaju da ideš nazad idući tjedan i ne mogu ti reći “Evo danas ne možemo snimati jer me boli glava“. To je super.

I za kraj, Kings of Convenience čeka neka bolja vremena?
Pa… da. Sve je teže i teže što vrijeme odmiče raditi tu muziku s istim konceptom. Kings of Convenience je nešto što mi je jako blisko srcu. S Eirikom sam svirao muziku otkako sam počeo svirati muziku. To je živi projekt koji nikada neće završiti. Ali u Kings of Convenience sam se često osjećao kao u zatvoru, kao u kavezu. Kad sviram u Kings of Convenience moram biti onaj Erlend koji sam bio prije 15 godina. Eirik me stavi na mjesto na kojem sam bio na početku. Ne dopušta mi da rastem, da napredujem. Ne mogu to dok sam u Kings of Convenience.

To je nešto iz čega moram izaći, onda mi počne faliti i onda se vratim u to. Onda to radim neko vrijeme, a onda opet dođe taj zatvor. Kad recimo godinu-dvije sviramo zajedno, ne mogu više disati onda, moram se odmoriti, onda mi zafali da radim s njim, pa se opet spojimo… ali uvijek dođem do iste poante – tamo ne mogu biti svoj muzikčki ja, osoba koja sam postao, jer sam naučio puno toga u svo ovo vrijeme. Zato radim ove stvari sada. Kao samostalni umjetnik mogu puno više naučiti, otkriti, raditi… Sve te stvari… To je sve kao ljeto i zima. Ljeto bi bilo ništa bez zime. Bilo bi nam dosadno bez zime. To je nešto što se jednostavno događa.