Ennio Morricone: “Quentin Tarantino poput ostalih filmaša ne voli iznenađenja”

Iza Ennia Morriconea više je od pola stoljeća skladateljskog rada, glazbu je napisao za petstotinjak filmova i serija, a ipak će za sebe reći da je u usporedbi s Bachom i njegovim opusom ‘praktički nezaposlen’.

Ennio Morricone dolazi 11. travnja u Arenu Zagreb gdje će nastupiti s programom “My Life in Music (50 Years of Music – World Tour)“, a mi smo iskoristili priliku i uz pomoć prevoditeljice Gioie Smargiassi postavili Maestru par pitanja.

Iako ima više od 450 filmova u svom skladateljskom opusu i premda je jedan od najvećih i najutjecajnijih filmskih skladatelja, Oscara za originalnu glazbu za film nije nikada dobio. Ipak, američka Akademija filmskih umjetnosti i nauka dodijelila mu je 2007. Oscara za životno djelo što je za njega – kako nam je objasnio – ipak važnije.Na pitanje koje mu je ostvarenje najdraže nikada ne odgovara, stoga to pitanje nismo ni postavili, no saznali smo što bi Maestro bio da je odabrao životni put u kojem glazbe nema; otkrio nam je koliko se puta pojavio u ‘cameo’ ulozi u filmovima za koje je skladao glazbu; podijelio svoja razmišljanja o današnjem stanju filmske glazbe, te udijelio savjet mladima koji razmišljaju poći njegovim stopama.Što neku glazbu za film čini dobrom?
Teško je odgovoriti na ovakvo pitanje, jer to ne ovisi toliko o meni koliko o dojmu koje će steći publika gledajući film. Puno ovisi i o njihovom emotivnom doživljaju koji dobiju slušajući glazbu – bilo u sklopu filma bilo samostalno odvojenu od slika – a to je ponajviše vezano za njihovu osobnu kulturu slušanja i njihovo glazbeno iskustvo. Ono što ja mogu napraviti je napisati glazbu koja dolazi iz srca, koju ‘osjećam’, ali nema tu nekog ‘univerzalnog’ pravila, već samo osobni i personalizirani rezultat koji ovisi o mnogim stvarima kod samog slušatelja. Nikada nije riječ o nečem apsolutno primjenjivom, već isključivo individualnom.Kako skladate?
Prvo moram biti jako dobro upoznat s umjetničkim stilom redatelja za čiji film pišem glazbu, trebam znati tko će glumiti, trebam znati priču, vremensko razdoblje u kojem se priča odvija i mnoge druge stvari – svi ti elementi vode me do glazbenih ideja koje se moraju slagati sa zamislima redatelja. Puno stvari ima utjecaj na filmsku glazbu – od kostima, režije, izmjene kadrova, a na koncu film skupa s glazbom mora biti jedinstveno umjetničko djelo.Kada ste odlučili da će skladanje biti vaš poziv?
Recimo da sam počeo razmišljati o tome još kod svog učitelja Goffreda Petrassija i kada sam shvatio da cijeni ono što radim. Zatim sam počeo aranžirati orkestre za televiziju i radio, a kako je to slobodna profesija, morate zaraditi za život i uvijek vam je u glavi pitanje što ako ne uspijem, što ako me više nitko ne bude zvao… No dogodilo se baš suprotno – zvali su me sve češće i tražili moju glazbu. Nikada nisam rekao ‘da, želim se baviti skladanjem’, jer skladanje je postalo stvarnost, postalo je moj život… I s vremenom sam shvatio da mi je to profesija. Nikada nisam bio ‘tražitelj posla’, ponude su uvijek dolazile k meni. Tako je bilo od samog početka, a tako je i danas.Koji su skladatelji izvršili najveći utjecaj na vašu glazbu?
Na prvom je mjestu moj učitelj Goffredo Petrassi, zatim Bach, Monteverdi, Stravinski, Luigi Nono… Reći ću da sam sve što mi se sviđa nekako uklopio u glazbu koju skladam. Danas je nemoguće skladati nešto posve novo, možda mi skladatelji toga i nismo posve svjesni, no uvijek se čuje nečiji utjecaj. Osim ovih skladatelja koje sam naveo puno je još stvari koje su na neki način utjecale na moje rad.

Crpite li kada inspiraciju iz suvremene pop-rock glazbe?
Da, naravno, pa karijeru sam započeo kao aranžer orkestra za velike talijanske pop izvođače, dugo sam radio s najvećim pop producentima onog vremena.

Što slušate danas?
Kad sam kod kuće uglavnom skladam. Zbilja rijetko slušam snimljenu glazbu, ali često idem na koncerte. Jedino što preslušavam su izvedbe mojih djela jer ih moram odobriti ukoliko će se objaviti kao album.

Jeste li imali više slobode i je li bilo lakše skladati prije nego što ste postali prepoznatljivo međunarodno ime?
Skladanje za film nikada nije bila jednostavna zadaća, uvijek je zahtjevno pronaći ravnotežu, pravu interpretaciju, pravu glazbu koja će biti uvjerljiva i jednako vjerna redatelju i meni. I taj se proces nije promijenio, sve se svede na traženje nečega čega se kao skladatelj nećete sramiti, a istovremeno da se svidi redatelju.

Jeste li ikada imali kakvo cameo pojavljivanje u filmu za koje ste skladali?
Da, samo jednom, u filmu “Stanno tutti bene” Giuseppea Tornatorea. Ima jedna scena s orkestrom u milanskoj La Scali, pa me redatelj zamolio da ravnam njime. To je jedan jedini put da sam u svom cijelom životu imao cameo ulogu. (scenu možete pogledati od 1:24:00 pa nadalje)

Koliko vam znače nagrade?
Nagrade i priznanja pružaju velik osjećaj zadovoljstva i jako me veseli kada se moje ime poveže s nekom od od njih, ali da skladam glazbu razmišljajući o nagradama koje bih mogao osvojiti – ne. Nagrade su važne zbog samog filma, a ako je neka od nagrada vezana za glazbu, onda ta glazba postane popularna. Sretan sam kad primim nagradu, ali nije da ih očekujem ili im se nadam.

Niste osvojili nijednog Oscara za filmsku glazbu, ali dodijeljen vam je onaj za životno djelo.
Mogu postaviti protupitanje: što je važnije, osvojiti Oscara jer ste napisali glazbu za uspješan film koji je već dobio tri, pet, sedam Oscara ili dobiti Oscara za životno djelo kojim je prepoznato vaše cjelokupno glazbeno stvaralaštvo? Mislim da je druga opcija bolja od prve.

Vaš se utjecaj često osjeti u žanrovima kao što su heavy metal, hard rock i slično, kako Vi gledate na tu poveznicu?
Sviđa mi se kako reinterpretiraju moje ideje. Nije da ih samo reproduciraju ili imitiraju, već ih izvode u skladu sa svojim stilom, svojom inspiracijom i osobnošću, to mi je strahovito zanimljivo. Nije da sam upoznat sa svima njima, ali drago mi je čuti da u to unesu vlastitu osobnost, vlastite emocije, nije da samo kopiraju. Svakako je zanimljivo čuti takvu vrstu reinterpretacije.

Što biste radili da niste skladatelj i da niste vezani za glazbu?
Ono što sam oduvijek želio biti je vrhunski šahist. U mladosti sam šah igrao znatno više, a danas sve rjeđe, no da sam birao drugačiji životni put volio bih da sam vrhunski šahist, top klasa.

U svoj film “Nemilosrdni gadovi” Quentin Tarantino stavio je Vašu glazbu koja se već proslavila u drugim filmovima. Je li Vam to bilo čudno?
Tarantino, kao i svi redatelji, može sa svojim filmom raditi što hoće, pa tako i izabrati glazbu za koju misli da bi u njemu najbolje odgovarala. Često on uzima glazbu sa svih strana i stvara nešto što je toliko nepovezano i proturječno, a istovremeno izvrsno funkcionira u kontekstu filma. Za mene se poveznica mora provlačiti kroz čitav film, ali moj i njegov pristup tome znatno su različiti. Često razlog zašto redatelji biraju već postojeću glazbu bude jer se ponekad razočaraju kada im skladatelj donese novo djelo. Ne sviđa im se na prvo slušanje, nije im poznato i ne vežu, odnosno nemaju osjećaj koji imaju s djelima koja su preslušali već velik broj puta. Filmaši ne vole iznenađenja, vole ‘igrati na sigurno’, ići s poznatim i iz tog razloga češće uzimaju već postojeća djela nego što traže od skladatelja da im stvori nešto novo. Isti je slučaj s Tarantinom.

Kako vam se čini stanje filmske glazbe danas?
Zahvaljujući prednostima moderne tehnologije, mnogi – nazovimo ih tako – amaterski skladatelji danas mogu skladati glazbu za film. Iako se u tim skladbama osjeti da su amaterske, da nisu plod baš velikih skladatelja, ti amateri i dalje znaju tehniku, znaju kako napisati glazbu za film. S druge strane vidim puno velikih, talentiranih i školovanih skladatelja koji filmskoj glazbi i dalje posvećuju cijeli život, te im je velika ljubav i strast. Rekao bih da danas imamo i jedno i drugo: amaterske skladatelje koji vješto koriste sintisajzere i svu digitalnu opremu koja im je na raspolaganju i one prave skldatelje kojima je to život.

Što biste savjetovali mladim ljudima koji bi možda htjeli započeti karijeru skladatelja?
Ako imaju strasti i ako su talentirani, trebaju zbilja puno učiti i puno vremena posvetiti školovanju, no ako im manjka strasti ili talenta – najbolje je da i ne započinju jer je to izuzetno zahtjevna profesija.