Ennio Morricone, ikona filmske glazbe

4614

Ennio Morricone sklada glazbu već šezdesetak godina i napravio je glazbu za preko 500 filmova i serija, zamislite samo koliki je to opus. I još uvijek je aktivan!

Ne samo da još uvijek sklada glazbu s filmove, već u svojoj 86. godini
još uvijek ide na turneje na kojima ravna svojim orkestrom, u što ćemo se moću uvjeriti 11. travnja u Areni Zagreb.Skladati je počeo sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća po završetku školovanja na jednoj od najstarijih glazbenih akademija u svijetu, Nacionalnoj akademiji Santa Cecilia (Accademia Nazionale di Santa Cecilia) u Rimu. Tamo je diplomirao na trubi, što je podatak koji neće začuditi nikoga tko je barem površno upoznat s njegovim opusom. Truba je jedan od instrumenata koji su obilježili njegove najpoznatije soundtracke.Nakon što je nekoliko godina radio iz sjene, skladajući i aranžirajući za druge skladatelje, često nepotpisan, početkom šezdesetih počinje njegov pravi rad na filmu, kad sklada prve vlastite soundtracke. No, još uvijek ne pod svojim imenom – ako na špici nekog od onodobnih filmova ugledate kako je glazbu skladao Dan Savio ili Leo Nichols, znajte da se iza tih imena krije Ennio Morricone. Naime, u to doba bila je praksa da se imena talijanskih redatelja, glumaca, skladatelja i ostalih koji se pojavljuju na uvodnoj špici filma, anglikaniziraju kako bi se film doimao američkim i tako lakše plasirao na inozemno tržište (a i lokalnoj je publici vjerojatno uvjerljivije izgledalo kad je na špici pisalo da je vestern koji će gledati režirao Bob Roberston nego nekakvi Corbucciji, Sollime i Leonei). No, dva školska prijatelja i jedan njihov film će sve to promijeniti.Bez obzira što velik dio Morriconeova opusa čini i glazba koju je skladao izvan filma, bilo za radio ili kazalište, bilo u formi moderne klasike ili jazza i free-jazza (posebno se ističe period u avangardnom improvizatorskom kolektivu Gruppo di Improvvisazione di Nuova Consonanza, znanom kao i The Group), Ennio Morrione u kolektivnoj svijesti ostat će zabilježen u prvom redu kao filmski skladatelj. A bez obzira što bi on bio jedan od velikih filmskih skladatelja i bez tog dijela svoga stvaralaštva, najidiosinkratičniji dio njegovog opusa, ono što ga je učinilo pop ikonom i vjerojatno najpoznatijim filmskih skladateljem u povijesti, ostat će njegov rad na takozvanim spaghetti westernima, odnosno u prvom redu suradnja s nekadašnjim kolegom iz školskih klupa, a kasnije kućnim prijateljem, redateljem Sergiom Leoneom. Godine 1964. Sergio Leone snima “Za šaku dolara“, preradu Kurosawina samurajskog filma “Yojimbo” u prljavi vestern s tada malo poznatim televizijskim glumcem Clintom Eastwoodom u naslovnoj ulozi. S minimalnim budžetom, ali s maksimalnim talentom i inovativnošću napravljen je film koji je izazvao pravu revoluciju, ne samo u poimanju sličnih talijanskih filmova, već i u poimanju vesterna općenito. Uspjeh tog filma pokrenuo je kod kuće u Italiji eksploataciju dobitne formule u sljedećih desetak godina kad se snimaju stotine drugih spaghetti westerna, a u domovini žanra, u SAD-u presudno utjecao na promjenu stila koja je rezultirala revizionističkim vesternima Peckinpaha i Eastwooda.Morriconeov soundtrack je pak promijenio način na koji se doživljava filmska glazba. Više to nije bila raskošna, no kičasta i nedistinktivna pozadinska muzika, već osebujna, glasna i upečatljiva glazba u prvom planu, koja je funkcionirala praktički kao još jedan protagonist filma. Kao što je sam Leone rekao, likovi njegovih filmova su bili prilično šutljivi, pa je Morriconeova muzika pričala umjesto njih, te je ona glavni razlog zašto su njegove filmove nazivali vestern operama.Zvučna slika koju je složio Morricone sastojala s od elemenata koji sami po sebi nisu bili neobični – zvižduk je i ranije bio standard glazbe za vesterne, surf-rock gitara se već počela koristiti u soundtracima za James Bond filmove nekoliko godina ranije, itd. – međutim, Ennio ih je posložio na potpuno jedinstven način, tako da je njegova glazba zvučala potpuno drugačije od bilo čega drugog, a u isti mah je zvučala i vrlo familijarno. S jedne strane je Morricone bio naslonjen na tradiciju, naročito inspiriran najvažnijim skladateljem glazbe za klasične vesterne Dimitrijem Tiomkinom, a s druge u korak s modernim trendovima u popularnoj glazbi i rock revolucijom. Morricone je tako svojom glazbom za spaghetti westerne ostvario ono tako rijetko postignuće, kreirao potpuno novi stil koji nastavlja inspirirati i suvremene glazbenike poput Calexica.Zanimljivo je istaknuti da je za naslovnu temu filma “Za šaku dolara” iskoristio glazbu koju je skladao nekoliko godina ranije za obradu “Pastures of Plenty” Woddya Guthrieja, koju je otpjevao američki folk pjevač Peter Tevis. Tevis je pjevao na još nekoliko Morriconeovih spaghetti western soundtracka.

Morricone je nastavio raditi glazbu za sve filmove Sergija Leonea, no “Za šaku dolara” nije bio prvi spaghetti western za koji je skladao, niti se kasnije strogo držao Leonea. Napravio je glazbu za preko trideset spaghetti westerna.

Muziku podržava

U priči o Enniju Morriconeu svakako valja istaknuti ključne suradnike koji su imali znatnu ulogu u stvaranju jedinstvenog zvuka njegovih soundtracka. U prvom redu to je Bruno Nicolai, koji je aranžirao, supotpisivao i dirigirao Morriconeovim djelima, tako da je ponekad bilo teško reći gdje završava Ennio, a počinje Bruno. Zatim Allesandro Allesandroni, vođa zbora i Cantori Moderni, jednog od ključnih sastojaka tih soundtracka. Također, onaj zvižduk i ona gitara su njegovo djelo. Konačno, tu je i Edda Dell’Orso čiji je dramatični vokal obilježio mnoge Morriconeove skladbe.

Također valja naglasiti kako Morricone nije jedini talijanski (europski) filmski skladatelj vrijedan spomena. Dapače, premda je Ennio daleko najpoznatiji, kad se malo zagrebe ispod površine otkrije se čitava plejada njegovih iznimno talentiranih suvremenika koji su posjedovali vlastite stilove i na svoj način obilježili glazbu evropskih filmova od šezdesetih naovamo. Piero Umiliani, Luis Bacalov, Riz Ortolani, Stelvio Cipriani i spomenuti Nicolai samo su neka od imena koja će vam izazvati ovisnost o njihovim uzbudljivim soundtracima jednom kad ih počnete istraživati.

Pritom je zanimljivo da ti skladatelji, uključujući Morriconea, nisu pravili razliku između visoke umjetnosti i šunda, između važnih i manje važnih filmova. Stoga su upravo njihovi soundtraci napravljeni za filmove koji spadaju u egzotične eksploatacijske žanrove poput spaghetti westerna, gialla, poliziottesca, erotskih filmova ili zombie i kanibalskih horora, danas predmet kultnog obožavanja. Često su ti filmovi bili prilično slabe kvalitete (no ne i uvijek!), no zato je glazba u njima gotovo uvijek bila vrhunska.

Premda je daleko od toga da je Morricone bio jedini vrijedan spomena, on je nekako uvijek uspijevao biti ključna figura. Premda su i drugi skladatelji poput Bacalova (“Django”, “Quién sabe?”) obilježili spaghetti western, Morricone je osim za Leonea radio glazbu i za filmove drugih najznačajnijih redatelja žanra, uključujući druga dva Sergija, Corbuccija i Sollimu, te Duccija Tessarija. Može se reći da je Morricone bio rezerviran za najveće.

Mimo spaghetti westerna, fantastični su Morriconeovi soundtraci za giallo filmove. Giallo je uz spaghetti westerne najoriginalniji talijanski filmski žanr. Riječ je o erotiziranim trilerima, čije će imitacije u Hollywoodu snimati s dvadesetak godina zakašnjenja. I tu je Ennio uspio biti ključna figura. Skladao je glazbu za prva tri filma najvažnijeg i najpopularnijeg redatelja žanra, Darija Argenta, koji su definirali Argentovu jedinstvenu estetiku kojoj će ostati vjeran kroz čitavu karijeru. (Usput, Argento je uz Leonea i Bernarda Berollucija bio jedan od autora priče za “Bilo jednom na Divljem zapadu”).

Osamdesete su bile godine Morriconeova velikog američkog uspjeha. Tih godina je skladao svoje uz glazbu iz Leonevih filmova najšire poznate soundtracke – “Stvor”, “Nedodirljivi”, “Mahnitost”, “Rampage”, samo su neki od naslova. Ni u tom periodu, kad je već stekao status institucije, Ennio nije bio previše izbirljiv kod projekata, pa između holivudskih filmova stiže raditi glazbu za filmove Tinta Brassa. Najsjajniji dragulj tog perioda, uz glazbu za posljednji film Segija Leonea, gangsterski ep “Bilo jednom u Americi“, jest glazba za film Rolanda Joffea “Misija“. Morriconeova glazba je integralni dio filma, savršeno nadopunjuje radnju, te je presudna u kreiranju ugođaja i emocija u filmu.

U kasnijoj fazi karijere Morricone je razvio suradnički odnos s talijanskim redateljem Giuseppeom Tornatoreom sličan onom koji je imao sa Sergijem Leoneom, te je skladao glazbu za skoro sve Tornatoreove filmove uključujući “Cinema Paradiso” i “Malena”. Navodno Morricone trenutno radi glazbu za sljedeći Tornatoreov film koji bi trebao izaći iduće godine. Da je stari maestro još uvijek majstor i nije izgubio ništa od svoje magije vidljivo je u ključnoj sceni filma “Najbolja ponuda” iz 2013., njihove posljednje suradnje i ujedno posljednjeg filma za koji je glazbu napravio Morricone. Glazba savršeno naglašava anti-katarzu koja ta scena simbolizira.

Ennio Morricone, titan filmske umjetnosti, živuća legenda.

Kako se snaći u Morriconeovoj diskografiji?
Malo dublje ulaženje u Morriconeov opus kod mnogih izaziva ovisnost, te istraživanje i skupljanje Morriconea može postati hobi za cijeli život. No, snaći se u njegovoj diskografiji može biti zahtjevan posao, što zbog samog opsega, što zbog konfuznog i preklapajućeg kataloga. Originalni talijanski vinili će vas koštati pravo bogatstvo, no srećom mnoge stvari se konstantno reizdaju.

No, možda je najbolje započeti s kompilacijama. Poneki soundtrack, poput “Bilo jednom na Divljem zapadu” se isplati imati u cijelosti, no mnogi drugi se sastoje od 10 do 15 minuta muzika sastavljene od ponavljajućih motiva, te su kompilacije najlakši i najisplativiji način šireg pregleda. I njih ima mali milijun, no uz malo truda nađu se one vrhunski složene. Izbjegavajte razne zbrda-zdola sklepane budget kompilacije sumnjive kvalitete na kojima je par stvari Morriconea smješteno između teme “Bonanze” i pjesama Johnnya Casha. Ciljajte na one koje se koncentriraju na određeni period ili temu, te vam pružaju uvid u određeni kontekst.

Razne albume obrada je uglavnom preporučljivo izbjegavati, no i tu se nađe iznimki. Jedna od njih je “For a Few Guitars More“, projekt kojeg su za Dancing Bear početkom ovog milenija složili Dalibor Pavičić iz The Bambi Molestersa i Larry White. Na toj su kompilaciji Molestersi i njihova razna inozemna braća po instrumentima obradili Morriconeove spaghetti western teme i to ne samo one najpoznatije. Rezultat je više nego zadovoljavajući, te je kompilacija pravi izbor za one koji žele dodatno naglasiti rokerski štih Morriconeovih vestern soundtracka.

Top 15 spaghetti western tema:
La resa dei conti
Addio a Cheyenne
Run Man Run (Titoli di testa)
Il Buono, Il Brutto e Il Cattivo
Once Upon a Time in The West (Finale)
The Meeting With The Daughter
Angel Face
Mystic and Severe
Vamos a matar companeros
A Fistful of Dollars Theme
For a Few Dollars More
Man With a Harmonica
Navajo Joe
Il grande silenzio
The Ecstasy of Gold

Top 15 ostalo:
Citta violenta
Un Uomo da Rispettare
Chi L’Ha Vista Morire?
Come un Madrigale (4 Flies on Grey Velvet)
Once Upon a Time in America
Il gatto a nove code
The Mission Main Theme
Cinema Paradiso – Love Theme
Magic and Ecstasy
The Untouchables Theme
La Marche de Sacco et Vanzetti
Chi Mai
Ancora Qui
L’abbraccio caldo della
Guerra E Pace, Pollo E Brace

Muziku podržava