Emir Bukovica: “Želim i inzistiram da se piše o mojoj muzici! Priče o prijateljstvu s poznatim facama nisu mi donijele puno dobroga”

3997

Nakon dugih pet godina čekanja, Emir & Frozen Camels su nedavno izdali svoj novi album pod nazivom "No Pasaran" što je bio odličan povod da popričamo s vođom sastava. Tema je naravno bilo napretek, od neizbježnog rata u kojem je mnogo izgubio, početaka glazbene karijere u Americi, pa do najsvježijih, a to je naravno novi album i njegova promocija.

Novi album je vani, kakva su očekivanja?
Moja očekivanja nisu prevelika. Moja su očekivanja realna. Moja želja je da "No Pasaran" čuje što više ljudi. Tek kada ga čuje neka kritična masa ljudi, znat ću realan odgovor, sviđa li se to ljudima ili ne. Za sada su reakcije super. Ali to su ljudi koji nas vole i podržavaju od prvog dana, pa onda ljudi iz branše, iz muzike.

Htio bih znati što o albumu misli tzv. regularna raja, dakle ekipa koja je neki standardni konzument muzike. Ali, oni za taj album moraju nekako saznati. Ja sam nesklon nekim skandalima pa je jedini način da ga čuju kroz medije. I onda dođete na početak priče, kako nagovoriti nekog muzičkog urednika da ti pusti pjesmu u programu svog radija? Da ti da šansu da te ljudi čuju? Ja očito to uspijevam onako polovično. Nemam neki lobby iza sebe, ne pojavljujem se po raznim eventima u Zagrebu, mada živim na Trešnjevci i samim tim ne mogu nagovoriti npr. Otvoreni radio ili Radio 101 ili što ja znam koga da to zavrti.

Muziku podržava

Meni je to žao, jer ja znam da je "No Pasaran" odličan album, ali ne mogu učiniti ništa. Zato moja očekivanja i nisu prevelika.

U čak se devet studija tražila inspiracija, odnosno zvuk za novi album?
Nikada ne tražim inspiraciju u studijima. U studio dolazim s gotovo završenom idejom i pjesmom u glavi. No, u različitim studijima se može dobiti različit, rekao bih, okus i miris.

U potrazi za najboljim zvukom, produkcijom ili ljudima našao sam se u ovih 9 studija. Nekada su me i okolnosti na to navodile. Neke goste sam snimao u njihovim studijima, u kojima su se oni najbolje osjećali iz nekih svojih razloga.

Ovo svakako nije najjeftinija varijanta snimanja albuma, ali mislim da se na "No Pasaran" jako dobro može čuti da smo izvukli maksimum u produkcijskom smislu i da se isplatilo ovo traganje i rad u više studija. Svakodnevno dobivam samo komplimente od ljudi stručnih i kompetentnih u tom produkcijskom i tehničkom smislu.

Zbog čega ima toliko originalnih citata na albumu, od govora španjolske revolucionarke Dolores Ibarruri do čuvenog Clintonovog ‘nisam dirao Monicu’?
Mislim da su oba ova citata totalno u funkciji pjesama. Prvi je jedini sačuvani autentični radijski govor iz 1937. godine ove čuvene španjolske vođe revolucije. Kada sam u španjolskom studiju snimao pjesmu "Alina (No Pasaran)" tamo su došli neki prijatelji moga brata, koji živi u Španjolskoj i donijeli mi ovu snimku. Čuli su da radimo pjesmu po istinitoj priči i iskopali su ovaj povijesni govor, pa mi je bilo preglupo da to ne iskoristim kao "Intro" koji otvara album revolucionarnog imena "No Pasaran".

A Clintonovu čuvenu laž u kojoj izjavljuje u američkom Senatu da nije imao seksualnu relaciju s Monicom sam stavio u funkciju pjesme "Clinton" koja samo na neki površan pogled glorificira ovog američkog predsjednika, koji je meni u biti dosta drag.

No, ipak ova pjesma samo govori o političarima koji su svuda isti i koji gledaju samo sebe i lažu kada god trebaju sebe opravdati, ne bi li ostali na vlasti. Htio sam pokazati da nitko nije imun od toga, mada mi uvijek mislimo da su baš naši političari najgori.

Dugo vremena si skrivao suradnju s Đuletom Van Goghom na albumu. Zašto?
Ne bih rekao da sam nešto skrivao tu suradnju, čak što više, ona me užasno raduje. Na neki način zajedničkom suradnjom u pjesmi "Nacrtaj mi ljubav" Đule i ja smo jedno dugogodišnje prijateljstvo pretočili u ovu pjesmu kojoj zaista mnogi proriču odličnu sudbinu.

Kada sam napisao ovu pjesmu, Đule mi je prvi pao na pamet, jer mi se učinilo da je pjesma dobra za duet. Kada sam mu je prvi put pustio, jako mu se svidjela i sve smo riješili u jako kratkom vremenu. Pjesma prolazi odlično i nekako se sama nametnula kao naš sljedeći singl.

Na albumu se ističe izvrsna balada "Crack In The Wall". Tko ili što je bila glavna nit vodilja pri pisanju te pjesme?
Ovo je jedina pjesma koju sam napisao na engleskom jeziku na albumu "No Pasaran". Napisao sam je već poodavno. Kada sam je odlučio staviti na album, prvo sam mislio da je trebam prevesti. No, prevedena mi nije imala tu snagu koju sam od nje tražio i očekivao. Onda sam pomislio da je treba otpjevati Danny Shepard, poznati američki blueser i stalni član američke postave Frozen Camelsa. No i od te ideje smo odustali, jer je pjesma zazvučala fantastično, ali ne ‘frozencamelovski’.

Sam Danny je predložio da je otpjevam ja na svom ‘broken Englishu’ i tek tada je pjesma svima zazvučala onako kako smo željeli. Na refrenu mi se pridružio Danny, a ova minimalistička balada u kojoj sviraju samo akustična gitara, bas i violončelo u biti govori o nevidljivom zidu koji se tako često pojavi između ljudi koji se vole.

Na "Zvijezda sam Rock’n’Rolla ja (Na usranom Balkanu)" se žestoko obrušavaš na ovdašnju scenu prepunu instant zvjezdica, pa sad jedno malo provokativno pitanje… Vidiš li možda među njima nekog s perspektivnom budućnosti?
Ne pratim previše razvoj instant zvjezdica na Balkanu, ali sam siguran npr. da Simonica nema perspektivnu muzičku budućnost. Nadam se da se ne varam. Ova pjesma u principu na neki šaljivi način govori o tom nekom totalno iskrivljenom i istumbanom sustavu vrijednosti.

Ne radi se tu samo o klincima koji slušaju Cecu ili Simonicu, nego i o poluetabliranim muzičarima, koji fakat imaju samo 10 pjesama u životu, a ponašaju se kao mali bogovi i imaju totalnu medijsku pažnju od koje se čovjeku povraća.

Koliko uopće uspijevaš pohvatati razvoj mladih bendova u BiH i Hrvatskoj? Izgleda da se u posljednjih nekoliko godina stvari pokreću na bolje u obje države…
I meni se čini. Onoliko koliko ja imam šanse da sve to popratim, postoje neki novi i mladi bendovi u regiji za koje će se još sigurno čuti. Nadam se samo da im ova koma koja je zavladala diskografskom industrijom neće izvući svu kreativnu energiju.

Može se reći da ti je bijeg od rata mnogo pomogao u glazbenoj karijeri, budući da si iz tog razloga u Americi upoznao mnoge poznate face. O čemu si razmišljao te 1993. godine kada si odlazio za SAD?
Svoju porciju rata ja sam kušao u najgoroj mogućoj varijanti. Izgubio sam puno. Od članova obitelji, preko najboljeg prijatelja, do puno toga drugog. Amerika zaista nije bila moj izbor, više bi se reklo da sam ja bio njen. Ili možda više izbor neke čudne sudbine.

Nakon dvije godine provedenih u ratu odlazak u Ameriku je bio potpuno nestvaran, ali je još nestvarniji kasniji tijek događaja, koji je povlačila neka čudna sudbina, za koju nikako više ne vjerujem da je bila slučajna. Ne samo jer ne vjerujem u slučajnost, nego baš mislim da u životu postoji balans koji sve što nam se događa drži u nekoj prirodnoj harmoniji.

Naravno, moj odlazak u Ameriku, pod tim okolnostima nije mi davao puno šansi za razmišljanje, više je to bila neizvjesna stihija i instinkt da se preživi u, za mene, potpuno novom svijetu. No, za one koji misle da je samim dolaskom u Ameriku započeo moj lagodan američki san, moram reći da se grdno varaju i da su u popriličnoj zabludi. Rad, trud, napor i višestruko odricanje kroz niz godina je bio moj istinski put do ovoga danas.

Tvoja glazbena prijateljstva traju i danas, budući da se mnogi odazivaju na studijske sessione za tvoje albume. Je li ih teško održavati?
Moj povratak muzici je u prvoj fazi Amerike za mene bio samo vid neke terapije, nakon svega proživljenog i nakon ‘pada s Marsa’ direktno na Floridu. Dugo nakon mog dolaska zadnja stvar koja mi je bila na pameti je bila muzika. No, vremenom sam shvatio da me jedino povratak muzici može barem donekle vratiti u normalu. Tako se i dogodilo.

U toj fazi u kojoj sam se doista osjećao kao ‘smrznuta deva’, upoznao sam neke ljude, uz koje mi je postalo jasno da je mjuza ipak ono što najviše volim raditi.

Krenuo sam s radom u studiju, a završio svirajući sessione s blueserom Danny Shepardom i ekipom oko njega. U jednom periodu sam se vratio pisanju vlastite muzike, a nemalo nakon toga sam počeo rad na svom albumu, u koji su se odmah uključili svi moji prijatelji, od Cliffa Williamsa, preko Dannya Sheparda i Darrela Nutta, do Elliota Randalla, jednog od najcjenjenijih svjetskih studijskih gitarista.

Sva ta prijateljstva, započeta u takvim okolnostima moga života, nastavljena su i poslije i traju do dana današnjeg, kada su sve te životne okolnosti puno lakše.

Koliko su gostovanja dobra ili nisu za sam proizvod-album ili je to jako dobra reklama za albume?

Ovo nekome zaista može zvučati čudno, ali ja zaista nikoga od ovih ljudi, koji su mi prvotno frendovi, nisam molio da sviraju na mojim albumima. Oni su sami htjeli da se nađu na njima.

Vrlo mi je teško tu kod nas objasniti ljudima da ovi muzičari zaista obožavaju muziku, zaista žive za nju i zaista vole svirati. Nema tu šminke, radi se o preiskusnim ljudima koji ništa ne moraju u životu i sviraju samo ono što žele i što im se sviđa.

Dakle, ja nikada nisam zvao Cliffa Williamsa iz AC/DC da svira na mojim albumima da bi neko pričao o tome, jer meni ta priča nije potrebna. Isto je i sa svim drugim poznatim muzičarima. Pa, ja sam se već družio s njima, postao kućni prijatelj, pio pivo s njima. Nije meni trebala reklama za to.

No, shvaćam ja i marketing i diskografe i sve što ide uz to. Ti ljudi su bili dobra priča za medije, a ja sam možda malo prenaivno pustio da priča previše ide u tom smjeru, umjesto da se svela na priču o tome jesu li moji albumi i pjesme kvalitetne ili ne.

Nadam se i želim da s albumom "No Pasaran" ne bude ista priča. Želim i inzistiram da se piše o samoj muzici, o kvaliteti pjesama, a ne o tim mojim prijateljstvima s poznatim facama, jer, iskreno govoreći, te priče meni nisu donijele puno dobroga, naročito u muzičkim krugovima. Svi znamo da postoji ljudski jal i zavist, tako da sam, ne svojom voljom, na neki način došao u situaciju da me neki muzički urednici ne vole jer su imali logiku ‘što tu ima on nama pametovati i glumiti zato što poznaje neke face’.

Ponavljam, inzistiranje na tim privatnim pričama, umjesto samoj mjuzi, nije nikada bila moja ideja. Predugo sam u muzici, previše sam zdravlja ostavio u memljivim garažama svirajući rock’n’roll da bi mi gluposti tog tipa bile reference u životu.

U Hrvatskoj mnogi pokušavaju, ali rijetki uspijevaju doći do takvog angažmana, pa koji bi bio tvoj savjet za njih?
Zaista je teško dati neki savjet u vezi toga. Meni se to dogodilo spletom okolnosti koje nisu bile baš lijepe.

Vjerujte mi, odrekao bih se svih tih prijateljstava zauvijek kada bih mogao vratiti u život najboljeg prijatelja kojeg sam izgubio u ratu, zbog kojeg sam i otišao u Ameriku. Zatvoreni je to krug i nema matrice koja će biti ista za svakoga. Moj jedini savjet ljudima je da nikad ne prestanu sanjati, jer dok postoji san, postoji i šansa da ti se on ispuni.

Postoje li kakvi planovi za album na engleskom i pokušajem uspjeha i na američkom tržištu?
Na samom početku, nakon osnivanja benda Emir & Frozen Camels, još 1998. na Floridi, kada su u bendu bili sve sami Amerikanci, radili smo pjesme na engleskom.

Sjećam se čuđenja Dannya i ekipe u bendu kada bih ja, koji sam tada govorio totalni ‘broken English’, na probu donio pjesmu na engleskom. Ja sam za njih valjda bio kao neki mali fenomen, jer su me upoznali kada nisam znao nijednu riječ na engleskom. Dakle, u tom periodu su nastale neke pjesme na engleskom, od kojih sam neke poslije prepjevao na naš jezik, a neke kao "Sarajevo, New York, Roma" ili "Frozen Camels" ostavio u originalu.

Što se tiče uspjeha na američkom tržištu, moram reći da sam ja zaista s obje noge vrlo čvrsto na zemlji i da nisam nimalo naivan. Upoznao sam i način na koji ta cijela muzička industrija u Americi funkcionira i jasno mi je da je previše faktora koji određuju nečiji uspjeh. Možda ja mogu izvući neke od njih kao svoj plus, ali mnoge ne mogu i zato se ne zaluđujem s tim.

Naravno, ako mi se na neki način ukaže prilika, rado bih pokušao nešto napraviti na tom tržištu, no ponavljam, šanse su kao i da NK Zaprešić osvoji Ligu prvaka.

Poznato je tvoje prijateljstvo s Lennyem Kravitzom, često ga znaš referirati kao bliskog frenda koji ti pomaže savjetima, pa što nam možeš reći o njemu?
Što sam ja rekao? Ne mogu ja bez pitanja o Lennyu proći ni u jednom intervjuu. (smijeh) Dao sam sam sebi obećanje da više neću pričati ni o njemu, ni o drugim svojim poznatim prijateljima.

Vratimo se mi aktualnim temama… Kako će teći promocija "No Pasarana"?
Trenutno je faza medijske promocije u kojoj, uz pomoć Dallas Recordsa i medija, želimo doprijeti do što više ljudi, kako bi im rekli da je naš novi album "No Pasaran" vani i da ga konačno mogu poslušati i dati svoj sud o njemu. Aktualni singl je još uvijek "Jedina", a spot za ovu pjesmu gledateljstvo u Hrvatskoj već odavno može pogledati i na TV-u i na Internetu.

Dosta nam je pomoglo pojavljivanje naše prijateljice glumice Jadranke Đokić u spotu, jer je ona zaista predobra glumica koja je ovaj spot, koji je režirao Darko Drinovac, ovogodišnji ‘Porinovac’, zaista ‘pogurala’ svojom izvrsnom glumom i svojim rokerskim karakterom. Naravno, kada prođe ova medijska promocija, krenut ćemo s koncertnom promocijom.

Ljeto je već stiglo u naše krajeve, a samim time i mnogi festivali. Postoje li kakvi kontakti za nastupe na kojem od njih?
Upravo će festivali u regiji biti mjesta gdje ćemo ovog ljeta promovirati "No Pasaran". Krećemo s nastupom 3. srpnja u Zagrebu na Rokaj Festu, pa će onda doći nastupi na festivalima na Korčuli, u BiH i na kraju u Beogradu 13. kolovoza.

Svaki tvoj album je bio podosta nagrađivan od strane struke pa očekuješ li da se ta tradicija nastavi i s "No Pasaranom"?
Ovo pitanje se nadovezuje na prethodno. Užasno me raduje kada struka prepozna ono o čemu sam prethodno govorio, kada čuje i prepozna taj moj i naš trud. S druge strane nagrade su stizale i za same pjesme, što opet daje neku satisfakciju meni da sve to ima nekog smisla i da nije rađeno da bljesne i da nestane.

Emir & Frozen Camels nisu imali novi album već pet godina, ali sam zato siguran da će se ta selekcija pjesama isplatiti i da će neke od njih zaista ostati i u nekom vremenu iza benda i mene. Pjesme, naravno, ne radim da bi bile nagrađivane, nego prije svega moraju proći kroz sve moje filtere, a vjerujte mi, jako sam kritičan prema samom sebi. Ali ako "No Pasaran" dobije poneku nagradu, bit će mi to velika čast.

Muziku podržava