Emiliana Torrini: “‘Tookah’ je u svakom čovjeku”

Jedno od posljednjih imena koje se pridružilo line-upu ovogodišnjeg Terraneo festivala bila je Emiliana Torrini, islandska pjevačica talijanskih korijena čija je adresa donedavno bila London.

Kako je po prvi put došla kod nas, nakon njenog nastupa zamolili smo je da nam odgovori na nekoliko pitanja, što je vrlo rado i napravila, pa se ispostavilo da je Emiliana vrlo simpatična gospođa koja ima mnogo toga za reći, ali mi smo ipak bazirali pitanja na glazbi i njenom novom albumu “Tookah” koji bi trebao izaći ovih dana.

Kako si? Kako ti se sviđa ovdje?
Super sam, jako mi je lijepo ovdje! Osjećam se kao na nekim praznicima uz more i toliko sunca. Uspjela sam se čak i malo okupati. Uopće nisam znala da je ovdje takav mediteranski ugođaj.Uskoro izlazi tvoj novi album, prvi nakon pet godina. Što nam možeš reći o njemu?
Album je poput nekog putovanja, istini za volju, ovaj put je to putovanje malo potrajalo, ali zato je i album posebniji. Nešto je više elektronički nego prijašnji albumi, jednostavno, drugačiji je, ali i dalje sam to ja, i dalje je to album Emiliane Torrini. To mi je najdraža ploča dosad.

Album se zove “Tookah”. Ima li ta riječ kakvo posebno značenje? Je li to možda kakva islandska riječ?
Da, tako se zove, ali nije islandska riječ. Jednostavno je izmišljena. Pjevala sam jednu pjesmu i jednostavno je ta riječ izletjela iz mene i sada mi mnogo toga znači na različitim razinama. Teško mi je objasniti, ali se vrlo ugodno osjećam kada je izgovaram i pjevam. ‘Tookah’ bi se moglo protumačiti kao utočište, prekretnica… Ono, kad si u teškoj situaciji i onda imaš dvojbu, možeš biti nesretna i mrzovoljna osoba ili možeš krenuti dalje s glavom prema gore, sretan… ‘Tookah’ bi bio taj moment kada se okreneš sreći, to si ipak ti, onakav kakav si od rođenja. To je u svakom čovjeku, samo je pitanje uspije li on to pronaći u sebi.Prije par godina postala si majka, je li ti to pomoglo da pronađeš svoj ‘tookah’?
O, da! Definitivno. Dobila sam dodatan razlog zbog kojeg mogu živjeti onako kako želim. U jednu ruku to je vrlo ispirirajući moment, a s druge strane opet ga je teško pronaći, pa bih voljela svojem sinu prenijeti taj osjećaj.

Kako si napisala svoju najprepoznatljiviju pjesmu “Jungle Drum”. Potpuno je drugačija od drugih skladbi koje si napisala…
Da, potpuno je drugačija od svega. U to vrijeme sam upoznala svojeg dečka s kojim sam zatim i dobila dijete, pa me je to ponijelo. Treba biti različit, treba istraživati nove stvari, treba biti potpuno slobodan u stvaralaštvu… Tako je najlakše izraziti sebe, a ne da si zapakiran u jednu kutiju i ne želiš izaći iz nje. Tako je jednostavno ta pjesma došla sama od sebe i na neki način me oslobodila.

Dosad si surađivala sa mnogim izvođačima. Koja ti je suradnja najdraža?
Teško mi je odlaziti k raznim izvođačima i žicati ih za suradnju, one se jednostavno moraju dogoditi. Lijepo je kad tako sjediš s nekim i onda razmjenjujete ideje, tada nastaju prave stvari. Teško mi je odmah pisati za nekoga, trebam ga prvo upoznati, to mi je skoro kao da spavam s nekim (smijeh)… Tako sam imala par sasvim slučajnih suradnji, poput s još jednim gostom ovog festivala Robom Garzom. Uletjela sam u njegov studio i tako smo se upoznali, malo po malo smo radili na nečemu i tada smo spontano to i snimili, da bi na kraju shvatili da nije ništa snimljeno. Tada me je nazvao i pitao želim li ponovno doći da nešto improviziramo, a ja sam mu rekla da ne znam improvizirati. Vratila sam se i onda smo krenuli sve ispočetka. Bilo je stvarno lijepo surađivati s njim jer sam naučila mnogo, posebno u drugačijem pristupu pisanja pjesama. Od tada koristim taj način jer mi mnogo bolje odgovara.

Nedavno si se vratila živjeti na Island nakon 16 godina provedenih u Londonu. Kako gledaš na islandsku glazbenu scenu? Mnogi bendovi su postali međunarodno poznati, počevši od Sigur Rósa do zadnjih Of Monsters and Men…
Mogu reći da smo mi Islanđani posebni ljudi, imamo tu neku snagu, rekla bih pozitivnu aroganciju u kojoj ima jako malo kompromisa, jednostavno radimo ono što radimo. Island je mala zemlja, pa imamo osjećaj da nemamo mnogo toga za izgubiti. Naravno, dio toga se promijenilo nakon propasti ekonomije na Islandu, ali opet se malo po malo dižemo i uspijemo održati taj gard. Imamo stav kada nešto propadne da ćemo jednostavno krenuti drugim putem, to je taj neki osjećaj u kojem nema straha.

To baš možemo i vidjeti na političkom planu gdje se Island izdigao iz pepela nakon ogromne krize i sada ne želi ući u EU… Kakvo je tvoje mišljenje po tom pitanju?
Vidjet ćemo kako će sve završiti. Ne vjerujem u tako velike političke stvari gdje ti drugi zapovijedaju što i kako moraš raditi, a tako misli i većina Islanđana. Velika snaga rađa velike seronje (smijeh).

Znači, album će uskoro biti vani, jesi li već odabrala kakve singlove koji će ga predstavljati?
Nisam uopće sigurna za singlove. Zasad je na Internetu jedna pjesma “Speed of Dark”, nju smo izbacili jer je baš zabavna ljetna pjesma, a ostalo ne znam, morat ćemo poraditi na tome.

Bi li nas voljela uskoro ponovno posjetiti?
Na žalost, to ne ovisi previše o meni, netko me treba pozvati, ali svakako bih voljela jer mi je ovdje prekrasno.

Vjerujem da bi onda neki godišnji mogla planirati ovdje?
Da, naravno, stvarno bih to mogla jer imate prelijepu državu, vruće je, prekrasne plaže, more… Ipak, volim države upoznavati i zimi jer tada je skroz drugačija atmosfera.