“Ne, to ti meni baš puno ne znači”, bila je reakcija poznatog gitarista Jinxa na jalovi pokušaj udjeljivanja čestitke povodom nagrade koju su nedavno dobili uslijed dobre prodaje zadnjeg albuma “Na zapadu“.
“Gle, svi smo profesionalci, lijepo živimo od toga i drago mi je što se albumi dobro prodaju. Ali nagrade kao takve nam nikad nisu previše značile.” Možda je to samo ona poznata tvrdokornost, žestoka vjera u svoje principe, i deficit obaziranja na nagrade i pokude koji nalazimo kod svih velikih bendova i izvođača. 
Iako me u samom početku neobično ‘srezao’, Mosquito se pokazao kao izuzetno zahvalan sugovornik kojem nije bilo teško odgovarati na sva pitanja, štoviše, na momente se činilo da ih ne moram niti postavljati.
Odakle nadimak Coco Mosquito (čita se Coco Moskito)?
Još iz osnovne škole, prvo su me zvali Gogo, a onda se to pretvorilo u Coco. Vjerojatno se to ne bi primilo da se nisam toliko ljutio. A Mosquito je s kraja osnovne ili početka srednje, kada sam zbog svoje fizičke razvijenosti podsjećao na komarca.
Kako ste naučili svirati gitaru?
Kao mali sam krenuo u osnovnu muzičku školu, prvi instrument mi je bila violina. Ali nisi bio fora ako si svirao violinu. Gitaru sam uzeo u ruke oko četvrtog-petog razreda, čim sam naučio prva tri akorda, mislim da sam odmah napisao pjesmu, i to prije nego što sam naučio ijednu tuđu. 
Gitara mi je instrument koji mi pomaže da oblikujem svoje muzičke ideje. Sviraštvo kao disciplina me nešto ne privlači.
Koji album je na Vas najviše utjecao dok ste odrastali?
Ovo što sad radim je zbroj različitih utjecaja. Nikad nisam spadao u krug ljudi koji su počeli sa 14 godina slušati jedno i onda samo to slušaju do svoje 60. Kad sam ja bio mali, muziku smo počinjali slušati od The Beatlesa.
Reći ću ti koju sam ploču prvo kupio – “Parallel Lines” grupe Blondie, to je bio četvrti ili peti osnovne. Od tada sam imao razne faze: AC/DC, David Bowie (prvi srednje), The Smiths, pa mi je to postalo premekano onda sam krenuo na nešto žešće, Sonic Youth, Husker Du, zatim sam imao fazu kada sam slušao samo Franka Zappu, nakon toga sam mogao slušati sve samo ne Franka Zappu.
Dok sam bio mlađi, moja mama je znala reći da sve može podnijeti osim kada na gramofon stavim ‘Ličane’. To je bilo baš priznato kao davljenje muzikom.
Tko su ‘Ličani’?
Ekatarina Velika. Tako su zvučali mojoj mami, kao Ličani.
Koju biste pjesmu htjeli da ste Vi napisali, ali Vas je netko pretekao?
Ima ih jako puno, mogu reći što je najbolja pop pjesma uopće: “Good Vibrations” od The Beach Boysa. Ja se klanjam tome. To smatram savršenstvom unutar pop pjesme. Mislim da je to s Marsa palo, u tri i pol minute svašta se događa, to je mala simfonija.
Divim se kompletnom opusu: na primjer, prva četiri albuma od Štulića, čovjek je valjda svaki dan napisao pjesmu.
Na zadnjoj ploči Jinxa nalazim mnogo utjecaja grupe Kinks. Koga ste najviše slušali dok ste radili “Na zapadu“?
Po nekakvoj definiciji Jinxi njeguju retro zvuk, oko Kinksa ćemo se obojica vrlo brzo složiti da je to bezvremenska glazba, koja je sigurno utjecala na mene, vjerojatno mi se činila aktualnom. Možda se to toliko ne osjeti, ali u vrijeme stvaranja zadnjeg albuma sam najviše slušao Magnetic Fieldse.
Dosta podsjećate na grupu Sly and The Family Stone.
To mi je već puno ljudi reklo, zvučat će ignorantski, ja sam to probao slušati i to ne dopire do mene. Inače sam sklon zvuku San Francisca šezdesetih: volim Jefferson Airplane, zatim Dylana, The Band, pa Funkadelic, ali Sly and the Family Stone ne mogu slušati. Kao ni Grateful Dead. To je velik bend koji ja ne razumijem.
Od velikih bendova, ja recimo ne mogu razumjeti Radiohead.
Ali ja Radiohead uopće ne smatram velikim bendom (obostrani pakosni smijeh praćen zluradošću).
Tko Vam je najdraži producent?
Nile Rodgers.
Braća u rock and rollu su često ili kao braća Gallagher iz grupe Oasis (dakle, vrijeđaju se, kolju se, vade si oči, ali ne mogu jedan bez drugog) ili kao braća Young iz AC/DC (koji su skupa izdržali nekoliko desetaka godina u bendu bez nekih većih sukoba u javnosti). Kako bi ste opisali odnos sa svojim bratom Berkom, bubnjarom Jinxa?
Berko i ja smo imali faza kada smo se klali, kao i braća Davies i braća Gallagher, svjestan sam da je njemu teže: ja sam stariji od njega i šef sam u bendu. Kad si spomenuo AC/DC, meni je super kod njih što ništa ne rade u javnosti.
Gdje i kako su se Jinxi upoznali?
Dok sam još studirao, imao sam prostoriju (demo studio) gdje su dolazili mladi bendovi i snimali demo snimke. Članove za svoj bend sam odabrao iz svih tih bendova koji su dolazili snimati kod mene.
Mislio sam da ću ja pjevati jer sam autor. Inače grozno pjevam, što mogu čuti svi koji dođu na koncerte Jinxa, neko me vrijeme držala ideja da mi budu prateći vokali dvije blizanke. Čak sam ih našao i krenuo da ih naučim pjevati, međutim pjevale su još gore nego ja.
Bojan iz benda Achtung Dichtung mi je predložio Yayu. Onda je ona došla da je ja čujem i to je bilo to. Marijana, klavijaturista, sam ‘ukrao’ iz njegovog tadašnjeg benda.
Koju Yayinu vokalnu dionicu smatrate njezinim najvećim postignućem? Koju je pjesmu ona najbolje otpjevala?
“Čuvar močvara i trava”, s albuma “Second Hand”, to mi se čini da je posebno otpjevala. S tim da je i “Požurimo” sa zadnje ploče dobra izvedba. A kada bismo tražili najkarakterističniju pjesmu Jinxa, vjerojatno bi to bila “Bye Bye Baby Bye”. To je cijeli bend dobro napravio.
Možete li opisati trenutak kad se dogodilo: ‘uao, ovo je dobro, super smo, moglo bi biti nešto od nas’?
Mi smo otprilike pet godina svirali prije nego što se išta pomaklo. Nismo baš tako planirali uspjeh. To nije bilo ključno, u jednom trenutku poklopile su nam se kockice.
Vidio sam češće obrnutu situaciju: da oni koji uspiju strahuju od neuspjeha. Odnosno, sada i sam mnogo više strahujem od neuspjeha nego što sam priželjkivao uspjeh onda kada još nismo bili poznati.
Na neki način kao muzičar ja sam na ‘placu’ i donesem salatu: donesem muziku koju kupe ili ne kupe. Nemam odgovornost kao kirurg ili kontrolor leta, ali kao muzičar ti si potpuno ovisan o tome kako će publika primiti ono što ti radiš. Vrlo se lako strmoglaviti natrag. A o tome mogu ovisiti egzistencije ljudi s kojima radiš.
Jinxi su se razišli 2002. zbog…
Posvađali smo se. Yayi je bilo dosta, ona nije htjela to raditi uopće, meni je bilo glupo ići s nekom novom curom. U povijesti rocka ne mogu se sjetiti niti jednog benda koji je mijenjao pjevača a da mi se to sviđa, pa zašto bih to onda napravio svom bendu, zar ne?
Vremenom smo Yaya i ja shvatili da smo bliže jedno drugom nego što smo mislili u prvom momentu.
Kad su se Jinxi privremeno razišli 2002., što Vam je tada najviše punilo baterije?
Bio je šok. U prvo vrijeme sam bio malo razočaran da radim novi bend. Okrenuo sam se sam sebi. Djelovao sam kao producent ili autor muzike za druge ili primijenjene muzike.
Jednom ste izjavili da je najbolji komad muzike onaj koji ste napravili za jednu kazališnu predstavu.
I dalje stojim kod toga.
Razmišljate li o solo-ploči? Imate li pjevačkih ambicija, da izdate solo-ploču pod nazivom ‘Coco Mosquito – singer songwriter’?
Kao singer songwriter baš i ne jer užasno pjevam, ali razmišljam da na nekom mediju objavim muziku koja ne bi bila toliko komercijalna kao Jinx, odnosno nije toliko u pop opusu. Počet ću taj drugi dio mene stavljat na CD u budućnosti.
Tekstovi vaših pjesama su posebna vrijednost, često su višeznačni, mogu se shvatiti iz različitih kutova. Otkud inspiracija za tekstove?
S tekstovima se dosta mučim, mnogo više nego sa glazbom. Nekad sam s njima zadovoljan, nekad ne. A nekad i ja moram nešto reći. Problem je da ono što ja imam za reći tekstovima obično nije dovoljno za cijeli album.
Recimo, tekst za pjesmu “Smijem se” je nastao za 10 minuta, i upravo tako izgleda, kao da je nastao za deset minuta. Treba napraviti prilagodbu jer to neće izlaziti iz mojih usta, nego iz tuđih, i to iz ženskih.
Tekstovi su namjerno višeznačni jer me tako zabavlja pisati. Ako pogledaš riječi pjesama, one su dosta neodređene, kriju se iza nekog nejasnog plurala. Teško mi je napisati baš žensku pjesmu. Smatram se prvo autorom glazbe pa tek onda tekstopiscem.
Koji su sliedeći planovi što se grupe tiče?
Uskoro izlazi album snimaka uživo, jednostavno nazvan “Jinx Live”, imat će 15-16 pjesama, snimaka sa zadnje dvoranske turneje i sadržavat preko sat vremena muzike: bit će 30 % novog, 70 % starog materijala.
