“Nikad nisam potpisivao ugovore na 5 godina ili 5 albuma. Svaki ugovor s Menartom sam potpisivao na jednu ploču.
To nije bilo zbog paranoje ili sumnje da neću biti dovoljno dobar, da
neću snimit album nego hoću li to isplatiti – što ako ne mogu ljudima
vratiti novce koje su uložili u mene?”, riječi su Ede Maajke povodom novog albuma starih pjesama snimljenih na nov način koji se zove “Spomen ploča“.
Recenzirajući CD, primijećeno je da se vraćaš u period ’70-ih. godina i da sve više ideš prema funku. Koliko je to namjerno, a koliko slučajno? Postoji li neka ploča koja te potakla da se više orijentiraš prema takvom izričaju?
Zadnjih 5 godina kako sam kupio MPC i kako sam počeo beatove, počeo sam se igrati i čeprkati. Počeo sam kupovati ex-Yu ploče iz šezdesetih i sedamdesetih i mislim da sada imam jednu od jačih kolekcija u ‘regionu’. Sviđa mi se sve što je Josipa radila, pa onda onaj killer iz Beograda Kornelije Kovač… To mi je ludilo. Sve što sam čuo mi je ludilo. 
Čak me i Dalibor Brun iznenadio. Njegovi prvi singlovi su sjajne funk stvari. To je glavni razlog zašto to tako zvuči. Sviđa mi se domaća produkcija sedamdesetih, to je bilo na svjetskom nivou – što je jedan od rijetkih perioda. Ono što se sviralo u New Yorku, to se tad sviralo i ovdje. Kada smo se odlučili raditi “Spomen ploču“, mislio sam: “Zašto semplirati brass sekciju, kad to mogu imati uživo?”.
Koja ti je najdraža ploča iz tog perioda?
“Dnevnik jedne ljubavi” od Josipe i od Arsena skoro svaka ploča. Pogotovo mi se sviđa pjesma “Ležaj od suza” – sjajan loop i izvrsna linija… Arsenova pjesma “Život moj” koju izvodi Josipa je remek-djelo.
Kakva je bila tehnika snimanja “Spomen ploče“? Je li to bilo uživo?
To je bila ideja, da sve to snimimo uživo u studiju, no nismo mogli, pa smo se htjeli približiti koliko god smo tome bolje mogli. U susret nam je izašao Miro Vidović iz studija Morris koji je napravio ono što sam ja htio. Pokušat ćemo to napraviti na sljedećem albumu, ono, svi uvježbani u studiju i udri cijelu stvar u jednom ‘takeu’.
Zašto se nisi odlučio na live-album?
To mi je prelagano, mogu ga napraviti sada ako hoću. Odem u KSET, napravim koncert, snimim i izdam. Htio sam imati novu energiju, imam nove ljude u bendu (nitko nije iz starog benda), krenuo sam ispočetka, radio sam dosta, ali opet je sve leglo prilično brzo.
Preslušavajući “Spomen ploču” dobio sam osjećaj da si jako ljut.
Pa dosta sam manje ljut nego prije. Htio sam šaren album, jer sam i ja šarena osoba. Međutim, kod nas je društvo takvo da, htio ili ne htio, moraš imati socijalno angažirane tekstove, jer su sranja svuda oko tebe. Baš zato nisam htio na “Spomen ploču” staviti “Mater vam jebem” jer nisam htio zatrpavati ljude s time, nisam htio crnit’ previše.
Ako sam i ljut, onda sam ljut više zato sto se društvo slabo mijenja, jer problemi su manje više isti cijelo vrijeme i već su prošli i onu fazu kad se čovjek smije samom sebi. Idući album će biti dosta veseliji i opušteniji.
Neke si pjesme promijenio, recimo, pjesmu “Prži se srce moje” si skratio. Po kojem si ključu to radio?
U ovom kontekstu kako je napravljeno, još jedna strofa bi umorila slušatelja, a sve je već rečeno u prethodnima. Pitaju me zašto ne sviram “Mahira i Almu”. Ne repam je zato što kad je završim, više ne želim tu večer repati. Dobra je, ali smara.
Brian Eno je rekao da je produciranje najbolje plaćena forma kukavičluka. Što za tebe znači produciranje?
Kad se u životu umoriš od nekih stvari, onda probaš nešto novo – tako ti meni dođe produciranje. To ti je kao kad tri koncerta odsviraš u Zagrebu, pa bi onda išao svirati u Rijeku. Ja se nekad zasitim nastupa i repanja, a produkcija mi se uvijek sviđala. Meni to nije kukavičluk. I dalje sam u istoj stvaralačkoj energiji, ali je nešto drugačije od onog što inače radim. Uvijek volim raditi nešto što ima veze s muzikom. Da znam snimati, ja bih u nekom studiju snimao druge.
Kada produciraš, što ti je cilj?
Cilj mi je sebe zadovoljiti. Ne mogu ja producirati nekog izvođača koji mi ne “sjeda”, što mi nije u fahu. Mogao bih producirati hip-hop, funk, hardcore…
Na produciranju imaš minimalistički pristup…
Nikad nisam htio pristup: ‘evo, ovoj mi nabrij’. Ako beat uzima prostor radnji i poklapa repera, onda je to kurac. Ja sam reper i znam što reperi žele: želim da mi daju prostora da ja laprdam, da se osjećam kao kod kuće, da se igram s flowom.
Ako je Rick Rubin producirao ploče Johnnya Casha, možemo li očekivati da Edo Maajka producira ploču Arsena Dedića?
Da znam sve što je potrebno za produciranje Arsenove ploče, ja bih to napravio. Volio bih imati to znanje. Ja to ne znam raditi na tom nivou, ja sam muzički nepismena osoba, ne znam note. Kad radim beat, ja nabadam, radim ga po sluhu. Kada je riječ o hip-hoperima, znam da je Miro Vidović sjajan u miksanju. Ja mu objasnim, na primjer, stavi ovo naprijed, a ovo nazad, i on tako to napravi. Ako čovjek to razvaljuje, neka to radi. Ne volim se miješati u tuđi posao. Za producirati Arsena moraš imat više od dobrog sluha.
Zbog čega autocenzura u projektu Trnokop? Što te potaklo da taj projekt staviš u ladicu?
Kako sam odlučio imati bendovsku ploču, htio sam riffove koji meni pašu. Otišao sam do Avdića, i kad je on snimio riffove znao sam da je on pravi čovjek i da ne želim riffove ni od kog drugog. Zatim je tu bilo još nekoliko genijalaca, na primjer bubnjar Bumbar, Kurta na basu i sve je išlo vrlo brzo. Ti su ljudi poput mašina.
Na te snimke ja sam pisao tekstove. I kad smo skoro sve kompletirali, shvatili smo da ne bismo mogli svirati u toj postavi koliko bismo htjeli jer se Damir već planirao preseliti u Sloveniju, pa izdaje knjigu, čovjek radi mnogo više nego ljudi koje znam, a i ja sam svugdje razbacan, tako da je to bila obostrana odluka.
E sad, ako ja tražim zamjenu za gitarista na čije riffove sam napisao sve te stihove, to ne bi imalo smisla. Ja se ne bih ugodno osjećao i sam bih sebe pitao koji mi je kurac. Nisam htio plaćenike uza sebe. Možda jednog dana damo neke pare da se to smiksa, uredi do kraja i stavi na Internet…
“Fotelja” i “Tata mama” su crne pjesme…
Ma, to su dvije srednje, ima i crnjih… Uz Avdića sam dosta naučio. On je čovjek koji se ne zajebava. Super je to bilo iskustvo. Svaki Avdićev riff je ‘million dollar riff’. A Bumbar je jedini bubnjar u rangu Janka iz TBF-a, a opet toliko različit od njega. Taj je materijal bio dosta crn za mene, a light za Avdića, neka sredina. Recimo da su “Fotelja” i “Tata mama” bile najlakše za uklopiti u ostatak “Spomen Ploče“.
Prije 4 godine pjevao si negativno o MTV-u u pjesmi “Budi i ti”. Kakav je sada tvoj stav o MTV-u?
MTV je nužno zlo. To je jedina kuća koja pušta spotove. Ne gleda se MTV toliko u Zagrebu, ali se gleda po regiji – po Srbiji, Sloveniji, Makedoniji i Bosni. Na HTV-u nemaš nigdje spota, lokalne televizije nitko ne gleda. Izdavačima se ne da davati pare za snimanje spotova a da se vrte samo na YouTubeu.
Je li bilo situacija, kada, napišeš stihove, objaviš ih i nakon nekog vremena shvatiš – ups, malo sam pretjerao?
Bilo je. Ne da sam pretjerao što se tiče emocija, nego je li se tako daleko trebalo ići. Bio sam klinac. Mislim da je tako sa svim muzičarima. Drukčiji si čovjek s 32 nego s 22. Ako ti imaš isti mozak s 32 kao i s 22, onda si kreten.
Osim u glazbenim vodama, prije određenog vremena si zaplivao u poduzetničkim vodama. Višnja Pevec je prvo bila u poduzetničkim, pa je probala zaplivati u glazbenim vodama. Kada si poduzetnik, koliko ti to što si poznat pomaže u poslovnom svijetu?
Ne pomaže baš. Eventualno kad smo otvarali, pa je bio neki ‘hype’. Nemam neki veći upliv u kafić, jedino sada imam gdje besplatno popiti sok. Već dulje vrijeme ne pijem alkohol. Zanimaju me poduzetničke vode – ja sam ti prvo bio švercer, pa onda reper. Inače volim prirodu, agronomiju, pčelarstvo me zanima, pa travarstvo u bilo kojem obliku (smijeh). Djed mi je bio travar, možda su to geni.
Recimo da je jedna tvoja pjesma otišla u školski udžbenik iz književnosti. Za koju od svojih pjesama bi najviše volio da bude tamo?
“Mater vam jebem”. Meni je ta pjesma zakon. Stavio bih nju, i to sa svim odgovorima na ona glupa pitanja, sa svim objašnjenjima zašto je tu takva slika kakva je, što je pjesnik time htio reći… Ja ne znam kako je došlo do toga da ljudi misle kako ja jebem mater Srbima. To je pjesma otpora protiv primitivizma na svim stranama. Zbog te pjesme su me zvali i ustaša, i balija, i unitarist, i Srbin.
U listi svojih uzora spominješ poznatog pjevača sevdaha Safeta Isovića.
Meni je sevdah nevjerojatna muzika. Sevdah je balkanski blues, i to brutalni blues. Gledam na to kao na mješavinu starog roots reggaea i bluesa. To je meni sevdah. Moj otac je pjevao sevdah i pijan i trijezan. Obožavam Safetov glas. Obožavam i glas ovog iz Mostar Sevdah Reuniona, Ilijaza. Kad on zapjeva: “Pusto mi je sve…”, ti vidiš, osjetiš i znaš da mu je sve pusto. Žao mi je što ne znam pjevati.
Na koji je način Safet Isović utjecao na tebe?
Utjecao je na emotivnoj razini. Naravno da nije utjecao na moje repanje. Sve u životu utječe na tebe, čak i ono što ne slušaš utječe na tebe, jer to drugi oko tebe slušaju. Na nas može utjecati i Lepa Brena i Seka Aleksić, htjeli mi to ili ne.
Jesi li dobio domovnicu?
Jesam. Prošle godine.
Kako si proslavio dobivanje?
Imali smo zabavu, drago mi je što sam to dobio. Osjećao sam da sam to zaslužio. Osjećam se lakše. Ja sam tu u Zagrebu od 13 godine i stvarno volim ovaj grad. I drago mi je što se nisam morao odricati bosanskog državljanstva. Sad imate dvojno skrbništvo nada mnom…
U kakvim si odnosima s beogradskom scenom?
U dobrim. I nikad nije bilo nikakve mržnje. U super sam odnosima s Marčelom i s Bad Copy, dobri su momci. Moja veza s beogradskom scenom je počela kad me Marčelo zvao da mu dođem gostovati na albumu. Kad sam došao i vidio kako čovjek repa, to mi je otvorilo oči. Kad vidiš da drugi rade drugačije od tebe, a opet je dobro, otvori ti se šira slika, proširiš horizonte. Ti ljudi stvarno razvaljuju, mislim da je Sky Wikluh jedan od najgenijalnijih glazbenika ovih prostora.
U pjesmi “Gansi” spominješ da si u svojim formativnim godinama bio malo punker, a malo hip-hoper. Što je prevagnulo da odeš u hip-hop?
Hip-hop je davao mogućnost da ne moraš znati pjevati (smijeh). U biti ne moraš znati pjevati ni za punk, ali hip-hop daje puno više prostora, možeš reći puno toga u malo vremena, što mi je više odgovaralo. Volim puno pričati. Ne treba ti ni bend: imaš beat, pa piši riječi. Uzelo me. U zadnje me vrijeme pucaju i tekstovi koji imaju simetriju kao u punku.
Koja je razlika kad nastupaš s DJ-em, i kad nastupaš s bendom?
Ja sam ti ovisan i o jednom i o drugom, jer je drugačija energija. Kad nastupaš s DJ-em, imaš veću kontrolu, brže mijenjamo pjesme. S bendom je druga vibra. Volim jedno i drugo. I kad nemam jednog ili drugo, onda mi baš usfali.
