Drugi dan 12. Exit festivala protekao je nešto sporije od udarnog otvorenja u četvrtak, no nešto skromniji line-up pogodovao je britanskoj četvorci Editors da budu doista glavno ime petka.
Odradivši odličan festivalski nastup pred nekoliko desetaka tisuća okupljenih na prašnjavom i sparnom Petrovaradinu najsličnijim jednoj velikoj multikulturalnoj košnici, Editors su, da iskoristimo eufemizam, pomeli sve izvođače i ostavili ih da, riječima Freddiea Mercurya, doslovce i metaforički gutaju prašinu.
I momci u kojoj ste sada fazi turneje?
Edward: Evo nas na turneji, radimo većinom festivalske nastupe i nekako nam se ovaj čini najposebnijim. Lokacija je spektakularna i lijepo je da su nas napokon pozvali.
Ima li kakvih planova za četvrto studijsko izdanje?
Chris: Nadam se da ćemo ga objaviti sljedeće godine. Sada trenutačno radimo na novom albumu i ne znamo ni sami što će od njega ispasti. Snimili smo nekoliko pjesama i odlično zvuče, a mogu i reći da će zvučati drukčije u odnosu na zadnji album.
Dakle, opet neka radikalna promjena kao i s “In This Light and On This Evening“?
Chris: Teško je reći. U svakom slučaju novi zvuk je žešći i naglasak je na gitarama ovog puta.
Momci, na sceni niste predugo, ali stekli ste zavidan status u rock vodama, posebice na Otoku. Kako percipirate odličnu recepciju kritike i publike u tako kratkom vremenskom periodu?
Edward: Nama status ne znači ama baš ništa sve dok smo svjesni da moramo stvarati dobru glazbu i svakim novim koncertom nadmašiti sebe. Moraš u to uključiti i publiku kojoj se obraćaš kako bi i sam napredovao. Što se napredovanja i rayvitka tiče, mislim da postajemo sve bolji. Posebice Tom kao frontmen i to nam pomaže u bendu.
Spomenuli ste nam publiku i odnos s njima. Vidjeli smo to iz vaših nastupa u Hrvatskoj, jednom na Inmusic festivalu gdje je reakacija publike bila sasvim drukčija od one prošlogodišnje u klubu Aquarius kada ste imali samostalan koncert. Jesu li vam razlike uočljive i koji tip nastupa favorizirate?
Chris: Klasična priča – kad sviraš koncerte dolaze ti isključivo fanovi, dok na ovakvim mjestima imaš kombinaciju i dolaze ljudi koji nikad za tebe nisu čuli, pa znaju i biti skeptični prema tvojoj glazbi.
Ali ipak nekako najviše svirate po festivalima?
Chris: Istina, iako osobno preferiram samostalne koncerte.
Edward: U nekim trenucima na festivalima se dogode one neke stvari koje nikad ne možeš očekivati na samostalnim koncertima, pa je to sasvim drukčije. Po mom mišljenju ta razlika u osjećaju publike proizlazi iz toga što oni sebe daju podjednako na ponekad i desetak bendova na festivalu, dok se na samostalnim koncertima predaju potpuno tebi.
Nerijetko vas uspoređuju s Joy Division, iako brojite tri albuma iza sebe, no neke etikete ne prestaju biti postavljane. No, nisam primijetio da vas to smeta?
Chris: O, iskreno, meni je to prekrasan osjećaj jer se radi o jednom fantastičnom bendu s kojim želiš biti uspoređen. Mene to ne smeta kod medija jer i sam posežem za tom metodom kada nekome želim preporučiti novi bend, pa ga usporedim s nekim.
S druge strane, želim misliti da naši fanovi imaju svoje mišljenje i svoj razum i da su dovoljno inteligentni da donesu svoj sud o tome imamo li svoj zvuk, ali, ponavljam, meni usporedba s Joy Division itekako laska jer se radi o jednom od najboljih bendova svih vremena.
Naposljetku, bend je poznat po svom humanitarnom karakteru. Naime, trčali ste humanitarne maratone, prodavali osobne predmete kako biste prikupili novac za razminiravanje i slično… Kako vi gledate na mogućnost utjecanja na ljude i društvo ne isključivo kroz glazbu, već i aktivizmom iza pozornice?
Edward: Pokušavamo ne gledati na to kao na nešto što bi nam dalo etiketu jer se radi o sitnim stvarima koje doista mogu promijeniti puno toga. Ali ne želimo da netko pomisli da to ima političke ili moralističke konotacije u bilo kojem smislu jer smo naposljetku glazbenici, a ako možemo usput napraviti nešto pošteno i korisno da barem malo promijenimo svijet oko sebe, onda ćemo to i učiniti.
