Gustafi su ovih dana u punom pogonu. Koncertno promoviraju svoj CD “Gust Of“, daju intervjue novinama, televiziji, radio stanicama…. Uhvatili smo ih u kafiću Limb, njihovoj zagrebačkoj bazi, i s Edijem Maružinom, frontgustafom, popričali o novom albumu, počecima Gustafa, fenomenu štale, najljepšim vidicima Istre… Uostalom, pročitajte….Ladies and gentlemen, Edi Maružin!
Za početak, reci nam nešto o “Gust Of”, novom albumu sa starim stvarima, albumu koji je netipičan za tržište naviknuto na ‘best of’ kompilacije. Odakle ideja? Ima li tu uopće komercijalne računice?
Čuj, pusti ti to. Nadamo se da će biti toliko razumnih ljudi koji će naći novaca da kupe ovaj album (smijeh). A malo idemo i na blef. Možda netko neće znat da su to stare stvari pa će reć: “O, novi Gustafi!“. S druge strane, vjerujem da će se ipak naći publika koja će to cijeniti jer nisu to, na kraju krajeva, bauk stvari. U predgovoru sam jasno i glasno napisao da to nisu alternativne stvari, neka avangarda. To je samo, u odnosu na “Brkicu” i “Kurijeru“, jedan drugi oblik komunikacije, da se tako izrazim. Malo su možda zahtjevnije, ali, ponavljam, nije to neki bauk kojeg bi se trebalo plašiti, reći: “Uuuu, ne, ne, to nije za mene, to ja ne razumijem, to je komplicirano“. To su sve ipak, na kraju krajeva….pjesme.
Po kojem principu ste birali pjesme i stavljali ih na album?
U svakom slučaju, demokratski. Pod naumom da unutar samih Gustafa skupimo i kompiliramo, nazovimo, ‘off’ stvaralaštvo, što znači da nisu smjele biti pjesme sa spotova, veselice koje svi poznaju, svatko od naših članova je napravio listu sa 14-15 pjesama i onda smo kao na Euroviziji zbrajali punte i to je ono što imaš danas prilike slušati.
Kad već pričaš o ‘off’ stvaralaštvu, vi ste ustvari počeli poprilično ‘off’. 1980. ste krenuli kao Gustaph y njegovi dobri duhovi. Možeš li mi reći nešto o tom početku? O prvim koncertima? Općenito, kako ste ušli u tu priču? Ako se možeš vratiti u to vrijeme, sad tome već ima 24 godine…
Sjećam se toga puno bolje nego nekih novijih događaja (smijeh)… Pazi, počeli smo raditi kao scenska skupina, priređivali smo neke predstave, književne recitale i muzika nam je bila samo usput. I onda smo odlučili napraviti pravi koncert. Kako smo to napravili, skužili smo da nam to najviše leži, da nam se to najviše sviđa i počeli smo raditi baš bend. U to doba smo jako puno slušali alternativnu muziku, napajali se na punku, full alter muzici….Pere Ubu, Henry Cow, od klasičara Stockhausen, pa Fred Frith…i danas imamo cijelu kolekciju tih alter stvari…to nas je oduševljavalo, nipošto nismo htjeli svirati komercijalnu, jeftinu muziku i tako smo krenuli. Međutim, znaš što, kako smo ušli u te vode…. a razvijali smo se kroz godine, to je bila evolucija, nikad nismo radili velike skokove, naši skokovi su bili tobože zato što nas neki ljudi jedan period nisu pratili, a ako nas ne pratiš neko vrijeme čini ti se da smo se naglo promijenili, al u principu vrlo rijetko su se dešavali neki veliki skokovi, korak po korak, pomalo, svaki dan donese nešto novo i utoliko koliko donese nešto novo toliko se i promijeni stvar….u jednom trenutku smo došli u situaciju da se zbog preživljavanja moramo prilagođavati publici.
Tako su počele te “Brkice” i te “Žminjke” i te stvari. Nastojali smo podilaziti publici na jedan lijep način, ne da se prodajemo i dajemo guzicu nego da pokušamo stvoriti nešto što je dovoljno komercijalno da bude prodano, a dovoljno kvalitetno da bude slušano i da mi budemo zadovoljni. Tako da smo si evo ipak uspjeli neki status osigurati da možemo objaviti neke stvari koje smo onda svjesno stavili u zapećak. Recimo, naslovna pjesma s drugog albuma “Zarad tebe” je stvar koju smo na koncertima vrlo malo izvodili jer jednostavno nije imala toliko odjeka. Bilo je njih deset koji su na nju vrištali, a dvjestopedeset koji su tražili “Kurijeru“. Tako da je to naše, nazovimo ga, ‘off’ stvaralaštvo bilo zatomljeno, stavljeno sa strane, ali smo evo iskoristili prvu priliku da ga izbacimo na svjetlo dana.
1985. ste snimili album “V” za Dokumentarnu/Jugoton. Producent na tom albumu je bio Milan Mladenović (frontmen grupe EKV, op.a). Kako je došlo do suradnje s njim?
S Milanom sam se ’81.godine upoznao na prvom zajedničkom koncertu, to je bilo u Zagrebu, u tadašnjem, kako se zvao, sada je OTV Dom…..onda je bio neki Braće Ribar….
Moša Pijade….
Moša Pijade, tako je…u Moši smo svirali prvi put zajedno. I Milan nam je, ono, poslije koncerta prišao i rekao: “Dečki, odlični ste, izvrsni ste, nitko ne svira ovakvo nešto. Jedino šteta što ste vi bend samo za muzičare. Vas neće publika razumjeti, samo muzičari” (smijeh). I počelo je, znaš, prijateljevanje, drugovanje. Kad god bi mogli svirali bi zajedno. Kad su oni dolazili u Pulu, obavezno smo bili skupa. Kad smo bili u Beogradu, bili smo mi kod njih. Bio sam dobar i s drugim dečkima iz EKV-a, ali s Milanom sam bio baš ono full full najbolji. Provodili smo puno vremena zajedno, jednostavno, taj mi se čovjek jako dopadao…kao čovjek i kao stvaratelj. I kad smo taj album trebali snimiti, nije bilo silne mogućnosti nekog odabira. Jedini čovjek za kojeg smo i ja i cijela ekipa smatrali da bi trebao s nama raditi bio je Milan što je on objeručke prihvatio. Pazi, mi smo 1987. ustvari održali u tadašnjem Đuri Đakoviću zadnji koncert prije devedesetih. Poslije smo svirali isključivo gaže…. Od 1985. smo se morali prebaciti na terase, na te gaže, na te brodove, svadbe, razumiješ, naokolo….
Koliko je to trajalo?
Čuj, ta faza je trajala jedno šest godina. S tim da smo neko vrijeme vozili paralelno, ali ne možeš voziti na dva kolosijeka. Na dvije stolice nitko nije sjedio pa nismo mogli ni mi… trebali je živjeti, imali smo žene, djecu… svirali smo okolo gažerski, ali smo cijelo vrijeme radili kao Gustafi, snimali, vježbali, imali smo probe konstantno, najviše tri mjeseca se dogodilo da nismo imali probe, no nismo imali živih nastupa. Tako da sam se onda s Milanom sretao manje. Zadnji put smo se negdje ’90. ili ’89. vidjeli… mi nismo više odlazili u Beograd…dakle kad bi oni došli u Pulu onda bi se družili… ’90. ili ’89. smo zadnji puta zajedno bili…nakon njihove svirke u tadašnjoj Keramidi. Onda je počelo to sranje od rata tako da se tih 3-4 godine nismo više čuli…dok nisam čuo tu vijest o njegovoj smrti.
Tada si sjeo i napisao “Jesen II”, pjesmu posvećenu upravo Milanu. Pretpostavljam da je samo izašla iz tebe.
Mislim da je to bilo kompletno napisano, uvježano sa bendom u roku od sedam dana. Da, ta je pjesma spontano nastala. Mi smo imali pjesmu “Jesen” prije toga, EKV je imao svoju “Jesen” tako da je to nekako nešto što nas je povezivalo. Ta je pjesma bila odmah rađena…u tom trenutku šoka.
Gdje su na tom razvojnom putu u vašu muziku ušli istarski dijalekt i tex mex?
Što se tiče samog teksta, on je nastao kad i sva ostala sranja. U jednom trenutku kad su Srbi počeli biti veći Srbi nego ikada pa i Hrvati su počeli biti veći Hrvati nego ikada, e, onda su i Istrijanci odlučili da i oni budu veći Istrijanci nego ikada (smijeh). Tako smo mi krenuli s tim dijalektom. Inače, ja sam do devedesete godine, osim u svom pjesništvu, osim nekih izleta u čakavsku poeziju koji su izlazili u nekim novinama i časopisima, pisao tadašnjim književnim jezikom, tzv. hrvatsko-srpskim koji se onda pričao. Devedesete godine sam napisao prvi glazbeni tekst na čakavskom jeziku (u međuvremenu sam ga jednostavno počeo smatrati jezikom). I pokazao mi se kao vrlo mekan i vrlo lak za rad, meni vrlo blizak, mogu se s njim izražavat, a nitko mi ne može zamjerit da sam nešto pogriješio, da sam negdje gramatički pogriješio jer nema gramatike (smijeh).Tako da mi je olakšavao stvaranje.
Ljubav prema tex mexu se razvila zahvaljujući jednoj kazeti koju je naš bubnjar snimio 1987. Riječ je o snimci emisije koju je neki od naših poznatih kritičara, da li Batinović, da li Glavan, vodio na tadašnjem Radio Zagrebu. Tamo su ti bili, to smo tek kasnije saznali, ti Texas Tornadosi, Los Lobos (za koje smo onda već znali) i jednostavno spontano, kao što je punk došao na svijet, tako je i tex mex došao k nama. Počeli smo jedno veliko i žestoko druženje s tex mexom koje i dan danas traje, ne više toliko primjetno i toliko izražajno kao nekada. Dve godine smo to kupovali i slušali, a treću godinu se to rodilo kao oblik komunikacije.
Jedan od vaših prepjeva Texas Tornadosa je pjesma “Kega si sanjala” ( u originalu “Who Were You Thinking Of”). Interesantan je podatak da vas je David Byrne slušao u Gjuri II i kad ste počeli pjevati tu pjesmu, on se oduševio i pridružio vam se na pozornici. Možeš li nam prepričati taj događaj?
To je jedna zanimljiva stvar….
Apropos, David Byrne uskoro dolazi u Zagreb. Možda vas uzme kao predgrupu?
Ne, ne, ne zavaravamo se mi time (smijeh)…To je bilo simptomatično. Ja sam se glazbom Talking Headsa upoznao 1978., ubrzo nakon izlaska njihovog prvog albuma, ali nije to meni baš pretjerano ležalo, razumiješ. Ja sam bio punker, baš ono, Sex Pistolsi, Ramonesi, The Clash prije nego Talking Headsi. Da bi Talking Headse malo bolje poslušao 1982. prije njihovog koncerta u Zagrebu. Uglavnom, jedno pola godine prije, kad se već počelo pričati da Talking Headsi dolaze, onda sam rekao: “dobro, idem ja to pogledat“, a da bih znao šta ću čuti na koncertu, onda sam ih krenuo preslušavati. Moj prvi malo veći kontakt s Headsima je album “Remain In Light”. I tu sam se oduševio s Talking Headsima, počeo ih slušat i kupovat si sve od njih i stavio si to kao jedan životni obrazac koji je djelovao na mene, kao životna vodilja, da tako kažem. I pomalo, kako se vrijeme kretalo, mijenjalo, skužio sam da postoji neka, neka….recimo, kad su oni izdali “Road To Nowhere”, čini mi se 1986., mi smo se već pomalo svirali takvu muziku neovisno o njima. Znači, ispočetka smo ih slijedili, a onda kad se nađu srodne duše, gdje god one plivaju, one plivaju na isti način, razumiješ.
Zanimjivo je da je David Byrne 1994. izdao singl s obradom “Who Were You Thinking Of”, a to smo tek kasnije čuli. Ta pjesma ustvari i nije od Texas Tornadosa, i oni su je obradili. Ne znam tko je pravi autor te stvari. Dakle, u Gjuri su spremali tulum za njega (David Byrne je 1995. došao u Zagreb na otvorenje svoje izložbe fotografija, op.a) i nudili su mu 4-5 bendova da između njih izabere one koje bi htio čuti uživo. On je uz nas odabrao i Legen. Za cijelo vrijeme našeg nastupa je plesao u prvom redu. Zbilja, ono, malo ti grije srce kad vidiš da tvoj idol raspojsan dolje pleše. I u trenutku kada smo počeli svirati “Kega si sanjala”, on se popeo na pozornicu i počeo pjevati…ustvari, ja nisam ni vidio to, da budem iskren. Ja sam u jednom trenutku kako sam pjevao samo onako skužio da mi netko drlja …kenjenje-ganjanja…. (smijeh). Okrenem se prema Klimanu, koji je pjevao back vokal, kao ‘koji ti je kurac’, kad vidim nema Klimana. David Byrne pjeva i pokušava ulovit taj ke-ga si sa-nja-la. Imamo snimak, dan danas imamo snimak na kojem se može čuti da on najprije počne pjevati: “…Who were you thinking of… “, a onda pokuša mene lovit pa onda kad ja skužim da on to ne može lovit onda ja počnem pjevati: “…who were you thinking of… ” da bi on sad, pazi, ja pjevam: “…who were you thinking of…“, a on pjeva taj: “ke-ga si sa-nja-la” (smijeh)… onda na kraju otpjevamo zajedno i onda sam mu zadnji đir prepustio. Za nas je to bilo jedno izuzetno ugodno iskustvo i jedno priznanje vidiš, jebote, nekad si jurio za tim čovjekom, a sad on hvata tvoje stihove.
Poznato je da su vaši koncerti, tzv. štale, prave fešte. Često na njih dolaze i ljudi koji vas privatno možda ne slušaju, ali svejedno odlaze doma pijani od sreće i pozitivnih vibracija. Objasni nam malo taj fenomen štale. Kako i kad je sve to počelo?
Znaš šta je, pazi, u toj našoj ranoj fazi scenski smo bili izrazito atraktivni i uvijek smo imali to ludilo na stageu. Mi smo u prvom dijelu našeg stvaralaštva bili malo ozbiljniji..ma dobro, uvijek smo imali zajebanciju, Buldožeri su uvijek bili prisutni kod nas kao jedan oblik izražavanja, ta određena satira, galgen humor, što bi rekao Krleža, montipajtonovski pristup svemu tome. To se kasnije razvijalo kroz naš period kad smo svirali tu komercijalu. Uvijek smo bili poznati kao veseljaci. I onda smo došli u fazu kad smo shvatili da svojom muzikom ne želimo opterećivati nikog. Svaki od nas ima dovoljno svojih problema i ja želim veselit ljude, a ne ih dovodit u neku tugu, neka razmišljanja. Ne želim svirati nikakav vid neke angažirane muzike koja bi trebala tebi svijest promijeniti, kao glad, sida, apartheid….ma boli me kurac, ponavljam svi mi imamo svojih problema da bi me još netko sa svojom pjesmom opterećivao. Želim samo zabavu i želim u ljudsko srce unosit radost i veselje. Naravno, počelo se to sve više kroz nastupe osjećat. Štala je krenula sa tim našim oštarijadama. Mi smo krenuli 1991. na oštarijadu koja nije zavšila do današnjeg dana….
Turneja još traje…
Da, turneja još uvijek traje…. (smijeh) Što se tiče samog naziva štala, to je isto zanimljivo. Kad su krenuli oštarijade, to je bio raspašoj, ljudi su nas počeli pratiti na koncertima, kao karavana. Kamo god bi išli, oni bi za nama dolazili. Imali smo stalnu publiku, ali bi se uvijek i neki novi pridružili. To se znalo – danas sviraju Gustafi, to je raspašoj. To bi se svi ponapijali, ponaderali, razumiješ. Gazde oštarija su znali – ako sviraju Gustafi, plastične čaše, ne staklene (smijeh). Kad bi ujutro završili, oštarija bi bila puna smeća, boca, čaša, papira, svega. I onda su nam gazde uvijek govorili: “Gledajte, štalu ste mi činili tu!“. I od tada ti je počelo bit – što je više smeća, to je bolja štala! To se računalo po visini tih naslaga na podu. I onda se uvriježio taj izraz štala da bi kasnije čuo, nakon 5-6 godina tih naših štala, kao, pucam bezveze jer su mi prijatelji pa njihovo ime smijem reći, kao, Hladno pivo napravili u Zagrebu izvrsnu štalu!. I na televiziji su koristili taj izraz….
Još malo pa u rječnik…
Da (smijeh). Kao štala: prostor za stoku…
To je pod jedan…..
Pod dva, dobra zabava (vidi primjer Gustafa) (smijeh)
Ono što oduševljava je da je na svim nastupima između vas, koliko god da vas je na pozornici, a uvijek vas je puno, sjajna pozitivna energija i to se spontano u roku pjesme-dvije prenese na publiku. Kakav je to osjećaj vidjeti potpuno raspomamljenu publiku koja skače na vašu muziku?
Sad je već lakše razbucati publiku jer ljudi dođu sa idejom da će se zabaviti. Nekad je ipak potrebno da ih mi zagrijemo. Al to mi je zadatak, time se bavim. Zato to i radim, kao što sam rekao, da unosim radost i veselje u srca drugih ljudi. Ta pozitivna energija se lako širi…
Al’ to i jest interesantno – vi ste jedan od rijetkih naših bendova koji to tako lako pozitivno širi. Jer to ne bi bilo tako fascinantno da i drugi tako rade….
Ma ne volim ja sad pričat o drugim bendovima. Svaki ima svoj pristup, svoj način rada za koji misli da je najbolji, ali barem naš nije težak. Samo budi vedar, zabavi se., to je princip. Možda je greška tih nekih naših glazbenika što čekaju da ih publika podigne. Pa, mislim, ti si tu da dižeš publiku, a ne publika tebe. Što bi rekli naši domaći: “Lako je na teplo jebati“. Ako se ti ne zabavljaš na pozornici, ne mogu shvatiti kako će se zabaviti oni ljudi dolje. Bilo je i nama trenutaka, obično kad negdje prvi put sviramo, da ljudi stoje i tad je najlakše da ti padneš, bljaaaaa, ajmo odradit to i gotovo. Ako vidim da nemam komunikaciju sa publikom, onda se okrenem prema svojoj ekipi, komuniciramo međusobno, piči, praši i iz toga se izrodi pozitiva. Tad ne možemo dobiti negativan odgovor publike. Možeš nam na trenutak, dva petati rogove, al čim ti osjetiš da je tu i dalje pozitiva prisutna, nemaš argumenata da izađeš negativan van, da kažeš tko su ovi idioti, šta je ovo. Možda neki pojedinci izlaze takvi, ali 99 posto ljudi, kad im ti priđeš s pozitivom, pozitivom i vraćaju.
Da se odmaknemo malo od muzike. Pošto si rođen, odrastao i živiš u Istri i znaš ju kao svoj džep, siguran sam da ćeš nam bez problema nabrojati dva-tri mjesta s kojih puca najbolji pogled na Istru.
Ako odeš u Boljun, ako odeš u Gračišće….imaš nekih lijepih mjesta npr. Golaš gdje postoji protupožarna izvidnica koja je, naravno, uvijek prazna pa se možeš popet gore
i puca ti vidik na cijeli onaj dio od Rovinja, Poreča prema Vodnjanu, Balama, Savičenti, sve možeš vidjeti….naravno, treba lunjati, na svakoj karti je to označeno…da li jedan Lindar, ili gore u Bujštini recimo jedan Momjan ima lijep vidik. Istra je bogomdana, to je pravi kontinent. Ja ga nekad baš volim zvati kontinentom. Ima svega što karakterizira jedan kontinent, od rijeka, jezera, potoka s vodopadima dole u Kotlima gdje se osjećaš kao da si u kanjonu Kolorada.
Je li točna tvrdnja prema kojoj je potrebno upoznati Istru da bi se potpuno shvatila muzika Gustafa?
Malo mi je teško o tome govoriti jer sam previše unutra. I onda kad mi kažu: “Imate elemenata etna“, ja gledam kojeg etna?!, a onda skužim da imam toliko etna u sebi da niti ne vidim da ga izbacujem van. Ako malo porazmisliš, vjerojatno bi bilo sve to skupa malo lakše doživjeti ako proživiš neko vrijeme tamo kroz lunjanje, kroz šetnju, kroz razgledavanje. Pretpostavljam da da. Ali ponavljam, malo sam previše unutra da bi o tome mogao govoriti.
Reci, hoće li Gustafi ikad napraviti svoj site?
Joj, nemoj me…mučiš me s tim pitanjem. Čovječe, tri godine, tri godine je prošlo u 12. mjesecu, tri godine da plaćam web stranicu koja je prazna. Neko vrijeme sam konstantno dobijao ponude od raznih webmastera, kao vidimo prazne stranice, hoćete li da vam riješimo taj problem?. Ne,ne,ne, to ćemo mi sami uz pomoć našeg Maurizia Ferlina i nekog tko je potkovan da radi na internetu, al do današnjeg dana se sramotim. Stalno govorim, svaki dan: “Ali vidjećeš, uskoro će biti stranica!” (smijeh)
I za kraj, spremate li novi materijal?
Mislim da do kraja godine možete očekivati novi studijski album. To bi trebali tokom ljeta malo snimat. Vjerojatno nećemo kao dosad ići mjesec dana u studio, zatvarati se u njega jer nam koncertne obaveze to ne dozvoljavaju ali da ćemo otić po dvije-tri pjesme u jednom điru snimit pa se vratit, to ćemo pokušat. Tako da mislim da bi do kraja jedanaestog mjeseca novi album trebao ugledat svjetlo dana.
Hoće li novi album ići u smjeru pjesama “Naša san je” i “Ti si mi se falila” koje ste stavili kao bonus na “Gust Of”?
Sigurno. Te dvije stvari su izvađene s novog materijala i stavljene gore. Postoji čak mogućnost da u nekom remixu stavimo te iste dvije stvari na novi album. A, znaš šta, za razliku od albuma “Na minimumu” koji je kompletan nastao u periodu od tri mjeseca od ideje, tekstova, uvježbavanja do realizacije, snimanja, masteringa… bio je to ho-ruk rad… ovaj je materijal nastajao kroz duži period tako da su stvari različitije, više se mijenjaju pa će neke pjesme ići u smjeru “Naša san je” i “Ti si mi se falila“, ali druge će se opet razlikovati.
