Edi Maružin (Gustafi): “Ovaj put iz studija nisam izašao žalostan i plačući”

2058

S liderom Gustafa Edijem Maružinom nalazim se nekoliko sati prije njihovog koncerta održanog u zagrebačkom klubu Vintage.

Uskoro sjedamo u obližnji meksički restoran te – uz tortilje i bijelo vino – kroz pola sata diskutiramo o novom albumu “Kanibalkanska“, budućnosti glazbene industrije, ribarskim feštama, Davidu Byrneu i drugim zanimljivostima. Najbolje dijelove razgovora pročitajte u nastavku:Stalno se nešto događa. Ja sam počeo biti malo senilan i zaboravljati neke detalje, ali stalno se nešto zbiva i ide naprijed. Evo, album je vani. Radimo non-stop tutta forza na promociji tog materijala. Već sam počeo spremati nešto novo, a da budem iskren ima i materijala koji smo počeli raditi, ali ga nismo zgotovili na ovom albumu “Kanibalkanska“. Imali smo dvadeset pjesama od kojih je praktički trinaest izašlo na albumu, četrnaesta je prepjev. Dakle, ostalo nam je sedam pjesama, a to je polovica albuma.

Na albumu se nalazi obrada “I Don’t Want To Grow Up” Toma Waitsa.
Istini za volju, to je vjerojatno najstarija pjesma na kojoj smo počeli raditi. Ponekad naiđem na pjesme u kojima se pronađem, i onda u njih još uspijem uglaviti nekakav dobar tekst. I ta pjesma je na koncertima već imala dobar odaziv, pa smo odlučili da je izdamo na albumu. Pjesma je zanimljiva, simpatična, dobra, rulja je voli, a i mislim da je tekst dobar. Zašto ne?Odakle inspiracija za album? Koliko dugo ste radili na njemu?
Inspiracija je svuda oko nas, a na njemu smo radili dosta dugo. Na nekim pjesmama, poput pjesme “Gadna kuja”, radili smo već prije dvije godine. Album je rađen temeljito, dugo, a možda i predugo. Ali neke smo napravili i vrlo brzo, primjerice album “F.F.” koji je snimljen za tri mjeseca.Jeste zadovoljni s albumom “Kanibalkanska“?
Jesam, jesam, ali to uvijek kažem za novi album pa sam već i sam sebi dosadio. Ali mislim da je ovo vjerojatno najzreliji i najzgotovljeniji naš album do sada. Po meni je tekstualno i glazbeno-producentski vrlo ujednačen. Mislim da uvijek možemo bolje i vjerujem da ćemo napraviti i bolji album, ali ovdje mi se baš sviđa što smo napravili. Jedna je ovo od rijetkih prilika kad iz studija nisam izašao žalostan i plačući.

Jednom ste izjavili da ste se kroz godine razvijali, ali da nikad nije bilo prevelikih skokova?
Da, ako ćemo realno gledati, ovo je jedan realan nastavak na “Chupacabru”. Nije to neki odmak. Ali, ako bismo preskočili naših nekoliko posljednjih albuma, mislim da bi se skok primijetio. Općenito nisam sklon nikakvim revolucijama ni revolucionarnim skokovima u zvuku. Ako bi do toga i došlo, onda to ne bi bilo pod imenom Gustafa, već bi to bio nekakav drugi projekt.

Muziku podržava

Razmišljate napraviti nešto takvo?
Da, da, naravno. Nešto sam već počeo raditi na tome. Ali Gustafi su brend koji je poprilično determiniran i određen, i mislim da bi sada ići kontra svih i od Gustafa raditi nešto sasvim deseto bilo bez veze i neproduktivno. Neke ljude bismo zbunili, neki ljudi će reći da smo blesavi, neki će reći da smo otkačeni i ludi… Ali ako radimo nešto sasvim deseto, ako bismo radili bez puhača po kojima su Gustafi u zadnje vrijeme poznati, ako bismo radili nešto bez harmonike, onda bismo to trebali nazvati drukčije, to ne bi trebali biti Gustafi. Radili smo mi na sličnom projektu Gufsoni, na kojem su bile pjesme koje baš ne izvodimo na koncertima i u drugačijim aranžmanima, ali koji je nastao u malo pogrešno vrijeme.

Po kojem kriteriju se broj članova Gustafa povećava i smanjuje?
To je sve prirodno i spontano. Ne širimo ni ne sužavamo se namjerno. Tu i tamo se ponekad zna dogoditi da mi pofali nekakav instrument koji bi želio imati… Posebice se to odnosi na “F.F.”. Na ovom albumu sam osjetio da mi je potrebnija brass sekcija nego tri jurišne trube, tako da smo tu ubacili trombone i druge stvari.

Kakvim se gitaristom smatrate?
Ja sam priučeni gitarist. Gitaru sviram zato što mahom na njoj stvaram pjesme i zato što mi ona pomaže da to na njoj otpjevam u skladu. I mislim da s njom mogu vrlo čvrsto održavati energiju i ritam cijele pjesme, i da je ona jedna od pokretačkih snaga. Ona, dakle, tehnički i instrumentalno nije ništa posebno, ali energetski je vrlo bitna.

Kako ste došli na ideju da u distribuciju “Kanibalkanske” idete u suradnji s Jutarnjim listom, gdje ste ponudili album po vrlo povoljnoj cijeni?
Tu je Aleksandar Dragaš odigrao bitnu ulogu. A s obzirom da se ti CD-i vrlo malo ili nikako prodaju, a mi trebamo doći do ušiju slušatelja… a “Chupacabra” je za mene bila jedna škola. Jer po meni je taj album – koji je vrlo dobar – slabo došao do ušiju slušatelja. Tako da sam ovdje htio ispraviti tu grešku učinjenu s “Chupacabrom”, te smo pokušali novi album što bolje proširiti i podijeliti s publikom. Taj model s Jutarnjim listom pokazao se jako popularnim. Ja sam čak htio da taj CD bude besplatan, a ne da košta deset kuna. Ali trebalo je za to naći jakog sponzora, a kako nitko nije htio stati iza nas, išli smo na tu varijantu od deset kuna.

Kad izvođači krenu promovirati novi album, često nailaze na publiku koja ne želi čuti nove pjesme već stare hitove. Koje je vaše rješenje kontra toga?
Nema rješenja! Čekamo dok publika prihvati te pjesme. Budimo realni, publika je poprilično spora i uvijek joj treba vremena. Ako to nije neka ‘rodit’ ću ti sina i četiri delfina’ pjesma, onda im treba vremena. Ja znam da je našoj publici trebalo tri-četiri godine da joj neke naše pjesme uđu u uho i da postanu koncertni hit. A taj postupak bi se mogao ubrzati kad bismo iza sebe imali sve medije, kada bi postojao medijski pressing putem kojeg bi publika svaki dan na radiju i televiziji neku pjesmu čula pet puta, onda bi i pjesma brže ušla u uho. Ali mi smo ipak bend koji nema takvu logistiku da to širi, nego idemo od ušiju od ušiju, od usta do usta.

Piratizacija je uništila prodaju nosača zvukova. Kao rješenje neki izvođači pojačali su svoju koncertnu aktivnost kako bi kompenzirali gubitak od prodaje CD-a. Jesu li i Gustafi ubacili u višu brzinu?
Ja bih koncertnu aktivnost rado pojačao, ali nije to tako lako. Danas zbog krize koncerata ima sve manje i manje, novaca se nema i ljudi ne samo da ne kupuju CD-e, nego nemaju novaca ni za koncerte. Gazde klubova tada ne žele organizirati žive svirke. Osjetan je i vidljiv pad koncertne aktivnosti. U Istri je prije desetak godina postojalo četrnaest klubova koji su kontinuirano radili svirke, i svaki tjedan si imao koncerte koji su koštali. Danas ne postoji ni jedan klub u Istri gdje nastupaju ozbiljni bendovi. Danas se rade svirke malih demo ili cover bendova do dvije ili tri tisuće kuna. 1994. je u Istri ulaznica za Gustafe bila četrdeset kuna i koncertni prostor bio je krcat. Danas više nije. 1994. četrdeset kuna značilo je manje nego što znači danas.

Ovo ljeto gledao sam vaš nastup na ribarskoj fešti u Sv. Filipu i Jakovu gdje ste razvalili…
Te ribarske fešte su dvosjekli mač. Imamo problem da osamdeset posto svirki koje danas odrađujemo radimo na tim feštama i zabavama gdje je za publiku besplatan ulaz. I sad kad mi stavimo koncert na kojem se naplaćuje ulaznica, ljudi koji su nas besplatno gledali i koji će nas besplatno gledati odbijaju platiti ulaznicu, tako da nas to guši. Ne treba pretjerivati i stavljati cijene ulaznica od sto ili dvjesto kuna, ali bih volio da se stvori navika da ako želiš gledati Gustafe, da moraš platiti barem nekih četrdeset kuna. Tako da nas te besplatne svirke na jedan način hrane, a na drugi uništavaju.

Kakva će biti budućnost muzike?
Iako je muzike bilo od kad je bilo svijeta, njena budućnost u ovom trenutku nije baš svijetla. Njena budućnost ovisi o bogatstvu nacije. Koliko nacija bude imala love, toliko će biti muzike. Oduvijek postoji ono pravilo ‘Koliko para – toliko muzike’, a to je zaista istina. Jer je teško ljudima rastumačiti da smo mi profići, te da ja i moja obitelj, i još nekoliko njih živi od muzike. Nitko nije nikad došao pitati keramičara ili automehaničara da nešto odradi besplatno, ali istu stvar se jednostavno pita muzičara.

Do kad mislite svirati?
Dok me noge, ruke i glava budu služili.

Jednom ste izjavili da ste na početku karijere u jednom trenutku zvuk Gustafa modificirali kako bi zvučao komercijalnije i privukao više ljudi. Kako bi Gustafi danas zvučali da niste napravili taj potez?
Vjerojatno bi zvučali kao što zvuče i danas. Jer koliko god smo mi taj zvuk tada modificirali prema komercijalnosti, toliko ga danas modificiramo prema nekomercijalnosti. Možda smo pogriješili vrijeme u kojem smo odlučili ne komercijalizirati muziku, jer je muziku danas i ovako teško prodati, a kamoli kad je nekomercijalna. Ovo su danas zli dani za dobru muziku. Svi znamo što se sluša i što se pušta i što može napuniti neku dvoranu, a to sigurno nema veze s dobrom muzikom. U doba kad sam ja bio mlad, u doba onog crnog komunističkog jednoumlja, ako bi slušao ovakvu muziku kakvu mladi danas slušaju – nitko s tobom ne bi pričao. A danas kad je sve slobodno i kad imaš pristup svemu i svačemu – sluša se najodvratnija muzika. Ovakva sranja kakva danas isplivavaju, tada nisi mogao čuti.

Jeste li pročitali knjigu “Biciklistički dnevnik” vašeg starog prijatelja Davida Byrnea, koji je gostovao na onom legendarnom koncertu Gustafa u Gjuri?
Nisam, nažalost nisam. Znam za nju, čak je i imam doma, ali nikako da krenem.

Hoće li ta vaša zajednička snimka ikada službeno izaći?
Ja samo znam da je to Mladen Lučić snimio i da ona postoji. Ne znam kakve je kvalitete tonski zapis, i ne znam hoće li ikad ugledati svjetlo dana. Mislim da je to više značilo ljudima oko benda nego samom bendu. Mislim, ne mogu kazati da nisam bio zadovoljan odjednom ugledati Davida Byrnea na pozornici s nama, ali ne smatram to nikakvom prekretnicom.

Muziku podržava