Edi Maružin (Gustafi): “Bojim se datuma ovogodišnjeg Martinja”

4501

Za nekoliko dana, 11. studenog, Gustafi će ponovo tradicionalno nastupiti u zagrebačkoj Tvornici kulture u sklopu proslave Martinja.

Tim povodom sam se u Tvornici našao s liderom sastava koji je prošle godine proslavio trideset godina postojanja. Ediju Maružinu se na intervjuu održanom u kafiću kluba pridružila i Barbara Munjas. Maružin u novom intervjuu za Muzika.hr priča o koncertu za Martinje, novim projektima, bivšim članovima i drugim zanimljivostima.

Približava se tradicionalni koncert za Martinje. Ove godine pada na poseban datum, 11.11.2011. Što publika može očekivati?
Zvuči kao kraj svijeta! Čisto se bojim tog datuma. Fešta za Martinje u Tvornici jedan je specifičan događaj. Nemam ja tu što puno filozofirati i pripremati nekakva iznenađenja – tu treba napraviti samo veselicu do daske! To je fešta vina i iznimno mi je drago što će ove godine s nama biti i naši istarski vinari – Coronica, Matošević, Benvenuti, Franc Arman, Degrassi, Ledić i Kozlović – koji su svi moji prijatelji. Jedino što nam je na pameti je ples i fešta. Neće tu biti nekih zahtjevnih pjesama – bit će to čista veselica!

Hoće li biti drukčije nego prošle godine?
Pa mi se razvijamo, stvaramo nove pjesme, tako da će biti nešto novoga…

Album “Chupacabra” izdan je 2009. Spremate li nešto novo? Što je s live DVD-om snimljenim ovdje u Tvornici koji je trebao izaći?
Mi sada zbilja radimo tutta forza na nekoliko frontova – htio bih da taj DVD konačno izađe. Gonzo upravo završava dvadesetominutni dokumentarac o nama, koji bi trebao biti u sklopu tog DVD-a. Imamo na njemu nešto live snimaka iz Italije, stavit ćemo i jedan dio s proslave naše tridesete godišnjice održane lani na Portarati. Vjerujem da bi to trebalo napokon izaći van pred kraj ove ili početkom sljedeće godine. Trebao se zvati “Live at Tvornica”, sad se više zove “Antologija” ili “Štala” (smijeh), jer je to snimano još 2007. Zašto ste se odlučili za Gonza?
Gonzo je naš stari frend koji je režirao naše prve spotove i s kojim smo ostali u bliskim vezama. On ponekad i svira udaraljke s nama. Družimo se od 1995., tako da uopće nije pitanje tko će nam režirati neke stvari. Da je žešća povezanost među nama pokazuje i način na koji smo se sreli 1995. u Gjuri. Mi smo znali da je Gonzo dobar i da želimo da nam on radi spot, a nismo imali pojma kako taj čovjek izgleda. U Gjuri nam uleti jedan tip i kaže nam da smo izvrsni i da bi nam radio spot. Mi smo mu rekli neka oprosti, ali da već imamo dogovoreno s Gonzom. On nas je pogledao u čudu i kazao: “Pa ja sam Gonzo” (smijeh). I Edi Cukerić je radio s vama na DVD-u?
Jedan dio je radio. On je također kućni producent. Surađivao na skoro svim našim albumima: prvo kao tehničar, a onda kako se po hijerarhiji penjao. Sad kad radimo na novom studijskom albumu ovo je prvi put da smo se malo odmakli od njega, više da vidimo kako će to izgledati, da ne bude uvijek isto. S nama trenutačno radi Marko Kalčić, koji je lani bio nominiran za Porin, svira sa Svadbasima, Ruizom… Inače, i on mi je nekakav rod – ali u Istri smo svi rod (smijeh).

Cukerić ima stalni posao u vodovodu, a producira u slobodno vrijeme?
Da, on je zaista čudan svat, izvrstan dečko i jako dobar producent. S vodovodom ima sigurnost, jer ima obitelj. Ja sam ga dosta nagovarao da krene u čisto profesionalne vode, ali on je ostao na pola-pola.

Muziku podržava

Ti, kao i mnogi drugi, na početku karijere nisi mogao živjeti samo od glazbe. Kada je postalo moguće živjeti samo od glazbe?
Meni karijera traje 31 godinu i tu je bilo svega i svačega. Ja sam radio kao projektant u Uljaniku i krenuo svirati. To je trajalo dvije i pol godine, nakon čega sam mlad i lud – jer sam imao ženu i malo dijete – ostavio posao. Otišao sam u glazbene profesionalce, a zarađivao sam mjesečno današnjih dvjestotinjak eura. Ali, izdržao sam. Radio sam preko student servisa, na otpadu, u sitotisku, kao poštar, pisao za novine…

1985. sam krenuo graditi karijeru profesionalnog glazbenika te smo šest godina svirali po terasama, brodovima, svadbama… 1991. sam raskinuo s glazbom, što je, istina, trajalo cijelih tridesetak sekundi, jer sam se u trenutku suočavanja s definitivnim prestankom bavljenja glazbom osjetio toliko gol i jadan, da sam shvatio da ću se zauvijek baviti glazbom. Ali sam istovremeno i započeo rad u agenciji koja se bavi marketingom i dizajnom i uz njenu pomoć sam ustvari podigao bend. Agenciju sam sada prepustio sinu, a ja sam profesionalno u glazbi i živim isključivo od nje. Uz dvoje mlađih u Gustafima, jedino sam još ja čisti profesionalac jer je od toga teško živjeti.

Barbara, jesi li ti jedna od tih profesionalaca?
Da, ja sam jedna od profesionalaca, te samo sviram i pjevam.

Čuo sam da bi htjela usavršiti svoju glazbenu naobrazbu. Radiš li na tome?
Radim, naravno. Što više sviraš i što više pjevaš to si bolji.

Na koncertima ponekad neprestano skačeš i plešeš. Kako istodobno uspijevaš pjevati bez da se zadišeš. Kako održavaš kondiciju?
To stvarno ne znam. Ne znam gdje se krije ta tajna. Jednostavno mogu.

Edi, kako ti održavaš kondiciju?
Kondicija nije jedan globalni pojam, već postoji više vrsta kondicije. Naša kondicija je specifična. Ako mene natjeraš da trčim 400, 500 metara – ja sam mrtav. Ali koncert od dva i pol sata mogu odskakati. To su vrste kondicija koje se stječu radom. A ja sam ionako aktivan, ali svakim danom kondicije imam sve manje.

Počinješ se brže umarati?
A čuj, imam 56 godina i nisam više u cvijetu mladosti, ali opet se ne dam.

27. prosinca 1980. bila je vaša prva svirka?
Da, tada je bio naš prvi koncert koji se održao u tom omladinskom domu u Vodnjanu i to je datum koji smo dosta vremena koristili kao naš rođendanski koncert. Kasnije smo ga iz komercijalnih razloga prebacili na 25. prosinac, na Božić, kao Isus se rodio 25., pa i mali Gustafi.

Već 1981. svirate po Ljubljani, Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Kakva je tada bila recepcija publike?
Nekako je sve to bilo puno jednostavnije nego sada. Znam da smo kao potpuni anonimci došli svirati u Lapidarij, što je bila naša prva zagrebačka svirka. Tada smo bez problema dobili putne troškove i 100 eura po glavi. To znači da naš nastup nije mogao koštati manje od 1000 eura, a danas moraš biti etablirani bend da bi mogao dobiti takve novce. S druge strane, svirali smo mnogo alternativniju glazbu u odnosu na ovo sada, publika je bila probrana… nailazili smo na oduševljenje ali i na gnušanje. Ali svoju publiku smo opet imali.

U vašoj glazbi čujem svašta: ska, punk, rock, reggae… Kako bi definirao glazbu Gustafa?
To je konglomerat svega što sam slušao u životu. Sada se sve to profiltriralo na određeni način, ostale su mi samo bitnije stvari. Za razliku od početaka (mislim na ’80-e.), ja sad imam nekakav filtar autocenzure zbog kojeg neke stvari izbjegavam stavljati na CD iz čisto komercijalnih razloga. To se moglo više osjetiti na našim starijim CD-ima.

Chupacabra” je po tom pitanju najveći odmak u našoj karijeri, ako ne spominjemo naš prvi album i demo snimke koje smo osamdesetih radili. Ovo što trenutačno radimo bit će još jedan korak nazad, da se tako izrazim. Neće to biti nekakva alternativa, jer gledam to upakirati u nekakav plesni stil. Ali, čak i kad smo bili najalternativniji, ja sam uspijevao da zvučimo plesno. Ples je u meni i ja volim takvu glazbu.

Zašto ste prešli iz Dancing Beara u Menart?
Mi smo počeli u Adam Recordsu, maloj izdavačkoj kući iz Pule koja više ne postoji. Izdavač iz Adam Recordsa nam je kazao da nam on u okviru Hrvatske ne može pružiti mogućnosti koje mogu neke druge kuće. U Dancing Bearu smo bili desetak godina te smo napravili četiri albuma. Menart nam se dogodio slučajno.

Shvatio sam da diskografska industrija umire, te da pomoć od njih ne možemo očekivati. Svatko će ti nešto dati ako te može iskoristiti. Ako ne može… danas je jedan CD više dokument da postojiš. Ma pazi, mi smo 1985. prodali tri tisuće komada LP-a kao totalni anonimusi. On nikad nije bio ni u pravoj prodaji!. 1994. smo album prodali u deset tisuća primjeraka, a “Chupacabru” u tri tisuće. To dovoljno govori. No, imali smo nekakav deal s Menartom da će oni raditi nekakve koncertne promocije, pa smo pristali odraditi jedan album, ali pokazalo se da to ne funkcionira.

Gdje ćete sada?
Sad krećemo u jednu posve novu etapu – sljedeći album izdajem za svoju osobnu diskografsku kuću. Distribuciju ćemo raditi preko nekih starih znalaca, a PR počinjemo raditi sami.

Gdje je za tebe budućnost glazbe? Ima li CD budućnost?
Budućnost će imati neki glazbeni format koji se neće moći kopirati. A za mene je budućnost glazbe u živim svirkama.

Tada sam koncept albuma gubi smisao?
Praktički da. Mislim, albumi će uvijek postojati i prodavat će se. Primjerice, ja sam prilično dobro opskrbljen novom glazbom. Ali od sto albuma koje imam, kupim jedan. To je nekakva posveta imenima koja cijenim, iako ga najčešće već prije imam skinutog. Ako si uspiješ stvoriti taj status, onda ćeš od toga zarađivati. Ali da će se sva ta glazba kupovati da se posluša, mislim da neće.

Osim spomenutog DVD-a i novog albuma, što još radiš?
Odlučio sam napraviti jedan komercijalniji album s više tex-mex muzike koji će se zvati “Deset lakih komada” i već imamo nekoliko gotovih pjesama. Harmonika, trube i gitare. U međuvremenu mi se opet nešto preokrenulo u glavi i počeo sam raditi nešto drugo, te sam se opet našao u “Chupacabri“. Dakle, ja praktički radim paralelno na dva albuma Gustafa.

Uz to smo još napravili još jedan novi produkt, projekt Gufsoni. U njemu obrađujemo Gustafe u električnoj verziji: dvije električne gitare, bas i bubanj – kao nekakva bazična rock postava. Tu sviramo pjesme Gustafa koje nisu bile dovoljno komercijalne za izvođenje na koncertima te su se rjeđe slušale. Nastupamo i s tim bendom, nas petero. Do nove godine taj album bi trebao izaći. Bit će na njemu jedan prepjev, jedna nova pjesma i jedanaest prerađenih pjesama Gustafa.

Zvuči vrlo zanimljivo…
Ma znaš, dosta vremena sviramo u deseteročlanom orkestru – jer Gustafi su orkestar. Čovjek se zaželi sviranja u triju ili kvartetu.

Jesi li u kontaktu s Livijom Morosinom koji je nekad svirao u Gustafima?
Jesam, ali ne previše. Viđamo se tu i tamo. Nekad se viđamo danima za redom, a ponekad se mjesecima ne vidimo.

U Ljubljani živi Igor Arih, također vaš bivši član. Vidite li se s njim kad posjećujete Sloveniju?
Pa ne, jer sam obično u proputovanju Ljubljanom. Ali on je često u Vodnjanu, te se viđamo gotovo svaki put kad dođe. On je, što se kaže, doživotni počasni član Gustafa. Možda ćemo i nešto zajedno raditi, jer je on neka vrsta producenta. Sada, kad više nismo ni u jednoj diskografskoj kući, možda ćemo s njim surađivati. Dogovaramo se.

Vaš prvi LP snimili ste u Ljubljani, neke novije albume snimali ste u Novom Mestu. Zašto Slovenija?
Mi smo naš prvi album snimali u Top Tenu u Ljubljani. U doba Jugoslavije Istra je praktički bila bolje povezana s Ljubljanom nego sa Zagrebom. S druge strane, Ljubljana je bila i bliže zapadu, imala je bolje opremljene studija prije Zagreba. U Tivoliju je bio legendaran studio. I danas kad radimo često radimo ili u Metrou ili u Novom Mestu.

U kojem trenutku si osjetio da više niste regionalan bend?
Mislim da sam to prvi put osjetio ove godine. Svirka je općenito pala, ali pogotovo je pala u Istri. Kad smo 1992. ili 1993. startali s novim Gustafima, znam da nam je rekord bio 186 koncerata godišnje, s tim da su svi odsvirani u Istri. Ove godine smo tamo imali svega pet koncerata. Sve ostalo smo odradili ili po Europi ili po Hrvatskoj.

Kako vam je svirati na ribarskim feštama?
One znaju ponekad biti i teške. Jer kad netko plati 50 kuna za gledati Gustafe, on zna što dolazi gledati, on to traži. Kad na ribarskoj fešti dobiju besplatan ulaz, onda nakon pola sata čujemo pojedince koji traže nešto od Mate Bulića, nešto dalmatinsko, nešto od Stavrosa. Ako se potrefi da bude dobra ekipa, može to biti zabavno. Ovog ljeta je bilo nekoliko dobrih ‘štala’ na tim primorskim feštama u Dalmaciji, ali zna biti i teško.

Kaži mi nešto o zanimljivim zvukovima na “Chupacabri“?
Miki, kanarinac, je bio tamo glavna zvijezda. To je pomak prema počecima. Dosade ti klasični instrumenti – mijenjaš zvuk gitare, jedan, drugi efekt, ali uvijek ostane gitara. S tog albuma smo izbacivali solo dionice gitare i stavljali kanarinca da zviždi. A mali je definitivno talentiran te je znao što mu je uloga. Odlično je to odrađivao. Kokoši su također surađivale. Ima puno pasa na tom albumu, pa sam i to snimio. Na novom albumu nam se pridružila i svinja Kornelija, crna slavonska, i ona tu odrađuje taj posao. Snimao sam i susjeda s njegovom balirkom i muzilicom i to semplirao, ubacivao. I još toga sličnog.

Planiraš li svirati za koga u predizbornoj kampanji?
Svirali bismo mi ako nas netko plati, ali nitko nas ne zove. Ja uvijek kažem da ne bismo išli protiv boga i protiv ljudi, te za neke ne bismo svirali. Ali danas su svi političari gotovo isti. Svi zagovaraju jedno te isto, te se zato i rađaju te koalicije u kojima sjede pojedinci iz najrazličitijih stranaka. 1993. je bilo teško napraviti izbore bez Gustafa. Danas mislim da stranke više ne trebaju muzičare, ne samo nas već globalno. Ispušili smo (smijeh)…

Muziku podržava