Sat prije hrvatske premijere filma “EKV: Kao da je bilo nekad” na Zagreb Film Festivalu, redatelj filma Dušan Vesić i scenaristica Sandra Rančić neočekivano su se raspričali o sceni ‘kao da je bilo nekad’ i o bendu koji je obilježio srpsku, ali i širu regionalnu rock-scenu devedesetih godina prošlog stoljeća – Ekatarini Velikoj.
Za početak, Dušane, kako ste? Kako se osjećate na ZFF-u?
Dobro, dobro. Evo, Sandra je tu već bila ranije, dok sam ja prvi put na nekom festivalu, ali mogu reći da je dobra organizacija.
Nemate onda tremu prije hrvatske premijere filma?
Ne. Baš ne. Pričao sam Sandri kako se jedino bojim da ne pukne traka, ali inače ne jer to je jako dobar film i nema razloga za strah.
Zapravo ste djelomično odgovorili na sljedeće pitanje o tome kako vidite vlastiti uradak?
Jako je dobar film, a ono što ću ti reći jest da sam drkadžija i kad smo završili, recimo, titlovanje, krenuo sam pregledavati da vidim jesam li što zabrljao jer sam bio jako umoran i neočekivano sam uhvatio samoga sebe kako uživam. Nakon rada na rezovima, montaži mjesecima i neke sitnice te nerviraju, onda uhvatim sebe kako uživam i pitam se – što sad? Pa ovo je dobro.
Čini se kako je kritika prethodnih dana podijelila film na dio koji prati kronologiju EKV te na ‘postprodukciju’, odnosno na zabilježavanje života nakon Mladenovićeve smrti i nakon raspada kada izviru tribute bendovi i slični projekti vezani uz EKV. Kako ih Vi danas vidite?
(Sandra) To je grebanje o mit o EKV-u.
Po istom načelu ga kritika dijeli na dobar i loš dio. Slažete li se?
Ne, ne vidim to tako. On jest podijeljen na taj glazbeni dio; dakle, bavljenje muzikom, te kasnije tom tragedijom. Taj neki dio koji se bavi sadašnjim životom ljudi koji se grebu o EKV je u nešto većoj mjeri bio u televizijskoj verziji, a ovdje je kompletno izbačeno. Ja nisam htio inzistirati na tome, pa je i tamo tek toliko stavljeno da se vidi što se događa, a to je da je to gomila grebatora koji se skupe i dođu u Tvornicu i uzmu lovu. Ne znam zašto bi se netko ‘osvrtao’ na to.
Dakle, ne vidite takve bendove kao skupinu ljudi koji pokušavaju revitalizirati, a zatim popularizirati EKV i slične bendove da ne padnu u zaborav?
Ja znam da je to grebanje. U Srbiji smo svi na istome mjesto otprilike i znamo se, pa ti mogu reći kako stvari stoje. Lijepo je da ti misliš da je to pokušaj revitalizacije, ali nije baš tako. Revitalizacija čega? Što, možda dovođenje hrpe muzičara i sad je to to?
Što mislite o Novom valu u kontekstu današnjice kada se redatelji osvrću na taj period, dakle niste jedini koji se bavi ovakvim prikazom glazbenika, zatim se promovira kroz slušaonice, tribute-koncerte i na mnoge ostale načine?
(Sandra) Znaš kako to izgleda? Svakako je to teško reći, ali svakako mislim da treba uvesti rock povijest u škole kao predmet, tako da ako u tom kontekstu gledamo na to onda je dobro da se neki filmovi bave tom scenom. Dobro je da ih ima što više da se vidi iz što više različitih kutova.
Smatrate li da je vrijedno stvarati takve filmove baš danas?
Pa kao i o svemu drugome. To je bilo jedno vrijeme koje je bilo važno i dobro je raditi filmove o nečemu važnome, ali sad ne vidim tu nešto posebno.
(Sandra) Dobro je da se oni rade sada. Ranije se nije to moglo učiniti, odnosno jest, ali bi izgledalo puno drukčije, dok sa jednim dobrim odmakom.
Vi ste po struci povjesničar pa me zanima gledate li na svoj film kao na dokument povijesti ili na filmsko djelo?
Iskreno govoreći, gledam na oba načina jer što god da radiš staviš sebe u to i onda je to to, a na kraju krajeva, pa on govori o jednom povijesno bitnom momentu. Ako ništa drugo, barem moj historičarski pristup garantira da nema pogrešnih podataka. Isto tako je film, a inače bi mogao biti esej za neki stručni historijski časopis koji nitko ne bi čitao.
(Sandra) Da, a i sama je forma izražavanja ovovremenska. Kad pričamo o rocku, onda to nije klasična rock enciklopedija, pa ajmo je na novi, suvremeni način, približiti publici. Definitivno je dokument vremena.
Radi li se isključivo o dokumentu života i stvaralaštva EKV ili o filmu s porukom o drogi?
Pošto nisu umrli od upale pluća, nego od side jasno je koja je poruka filma.
Što danas za vas znači EKV?
Generacijska priča.
(Sandra) Za mene je to opet neki drugi aspekt, osim generacijske priče, nešto što njoj slijedi. Na sreću, ja sam ih stigla upoznati. Iz mog je kuta EKV nešto što se ne može prepričati. Onaj tko nije bio na njihovom koncertu ne može to osjetiti; može pogledati film i imati jasnu sliku o tome, ali osjećaj neće moći. Mislim da su jedna neopipljiva izvanvremenska pojava koju je teško objasniti.
Vratimo li se u vrijeme Jugoslavije, znamo da je u vrijeme Novog vala, prije ili kasnije, svaka država imala svog predstavnika. Kako vi gledate na tu scenu i jedinstvo tih bendova?
(Sandra) Ja ne bih EKV uopće stavljala u predstavnike Novog vala jer su kao pojava autentični i ne bih ih stavljala u te kalupe u koje ih muzika stavlja i to je jedna od onih stvari koje treba ispraviti.
(Dušan) Oni su možda izašli iz tog vremena jer su živjeli tada i prirodno nastavili u nekom novom pravcu, ali nisu oni dio toga jer su svoji, možda i previše da bi bili dio.
U redu je da se danas okupljaju bendovi Novog vala, primjerice nedavno u Tvornici. EKV ne bi sigurno na takvo okupljanje došli, a i sumnjam da bi ih itko i zvao. I sami bi rekli da se ne vide tako, a to bi rekli s pravom.
P.S. Htio bih se zahvaliti dvojcu što su mi dali prvenstvo i vremena koliko želim pred HRT-om.
