Dušan Kovačević (Exit): “Država teško da ima bolje ulaganje od festivala”

Jedan od najpoznatijih glazbenih festivala u svijetu, Exit festival, nastao je 2000. godine s ciljem motiviranja mladih ljudi u Srbiji da se društveno angažiraju.

Festival je naime nastao kao pokret protiv Miloševićevog režima, a njegova misija danas je besprijekorno jasna.

Misija je to pomirenja, komunikacije i toleracije, dok je sam Exit postao glavno okupljalište mladih iz čitave regije svakoga mjeseca srpnja na lokaciji magične Petrovaradinske tvrđave u Novom Sadu.

Nakon nedavno održane pressice oko dovođenja novog Exitovog festivala u Hrvatsku, Sea Star Festivala koji će se održati 26. i 27. svibnja u Umagu odradili smo jedan više nego zanimljiv razgovor.Naime, osnivač i direktor festivala, Dušan Kovačević, sjeo je s nama na piće gdje smo zajedno prošli kroz prošlost, sadašnjoj i budućnost Exita, s posebnim naglaskom na novopečeni Sea Star Festival.Poznato je kako je Exit festival 2000. godine nastao kao pokret protiv Miloševićevog režima, no kako su izgledali vaši tadašnji planovi i vizija oko budućnosti festivala?
U to vrijeme nismo imali viziju budućnosti festivala, tad je jedino bilo važno da se sruši taj režim. Režim koji je bio grozan prema svim državama bivše Jugoslavije, a možda je bio najgori prema ljudima u Srbiji. Na to smo bili fokusirani i koristili smo moć muzike da se borimo protiv toga. To je nešto što se utkalo u Exit, da se muzika koristi za društvene promjene. U principu kada se pogleda kako su nastali muzički festivali u svijetu, upravo je to bio razlog. Oni su imali svi istu misiju i isto su koristili muziku da bi ostvarili neke društvene promjene. I onda kad su se promjene dogodile, počeli smo razmišljati što je sljedeći cilj, pa smo odlučili nadoknaditi našoj generaciji (ja sam tad imao 22 godine), ali i cijelog regiji, to izgubljeno desetljeće ’90-ih godina. I tako je nastao prvi, odnosno nulti Exit festival, protiv Miloševića.

Onda je nastao prvi, koji je bio u Univerzitetskom parku i održavao se skoro 100 dana. A onda se sljedeće godine dogodio prvi međunarodni Exit festival kakvog ga sada znamo. Doduše trajao je devet dana, ali je od tada na Petrovaradinskoj tvrđavi. Praktički je imao za cilj da nadoknadi to izgubljeno desetljeće, što se i osjetilo na tim prvim koncertima gdje su svi izvođači bili potpuno oduševljeni i razneseni količinom emocije i energije ljudi koji su samo željeli živjeti neki normalan život.

Svi su redom govorili kako im je to najbolji koncert na turneji, a mnogi da im je to najbolji koncert u životu. Onda su se vraćali u svoja rodna mjesta, u London, u Ameriku i tako dalje, i pričali svojim prijateljima, pa su sljedeće godine došli još veći izvođači, da bi se negdje 2005. to raširilo po medijima, pa su i strani mediji više počeli pisati o Exitu. To je onda došlo do običnih ljudi, pa su i stranci krenuli masovno dolaziti na Exit. Negdje 2006. po svim tim festivalskim nagradama i po priznanju svjetskih medija, Exit je u top 10 europskih i svjetskih festivala, a tri puta smo osvajali i nagradu za najbolji europski festival.

Zbog svega što ste rekli logično je da je došlo i do proširenja festivala. Prije par godina ste osnovali i Sea Dance u Crnoj Gori, a sada je otkriveno da dolazite i u Hrvatsku…
Već par godina traju razgovori jer postoji sjajna suradnja između Istre i Vojvodine. Imamo poziv iz Istre već nekoliko godina, s tim da su se sad napokon posložile sve kockice. Grad Umag je tu iskoračio sa željom da bude domaćin festivala. Tamo su prepoznali sjajne uvjete u smislu infrastrukture, lijepe prirode, plaže, šume, za kamp je sve pripremljeno. Sljedeće godine Exit će obilježiti 50 godina od “Ljeta ljubavi” kada je i nastao hippie pokret i festivali i moderna muzika kakvu danas znamo. Ta proslava će zapravo započeti u Umagu krajem petog mjeseca.

Koliko je zapravo važno da se jedan festival proširi na takav način i je li sam Exit zadovoljio svoje organizacijske potrebe u Novom Sadu?
Stalno je postojala želja gostiju, pogotovo iz inozemstva, da poslije Exita idu negdje na more i tako je nastao Sea Dance festival u Crnoj Gori. Kako je on tako brzo narastao i bio sjajno prihvaćen od strane publike, vidjeli smo da postoji prostor i da ljudi žele putovati s nama. Tako je nastao i taj manji Revolution festival u Rumunjskoj. Kada su se konkretizirali ti razgovori u Istri, vidjeli smo da postoji prostor za jedan, mi to nazivamo ‘Summer opening’, kao što postoji ‘Ski opening’, kada se svi okupe na prvo skijanje, tako će ovo biti nekakva vrsta ‘Summer openinga’ usred proljeća, za prvo kupanje. Vidimo prostor za to i jako optimistično gledamo na festival u Hrvatskoj.

Odličan prijem smo doživjeli i smatramo da će ljudi već u prvoj godini biti jako ugodno iznenađeni. Time kako će to sve izgledati i energijom. Iako je The Prodigy već par puta svirao u Hrvatskoj vidjet ćete da će energija biti baš posebna. Baš je DJ Mag izjavio “Ako želite vidjeti The Prodigy jednom u životu, onda ih pogledajte na Exitu”. Zato jer smo mi u jako dobrim odnosima s njima i uvijek su to zaista posebne svirke. Ne samo na Exitu, i na Sea Danceu kad smo ih radili, isto je bilo 30.000 ljudi, fantastična atmosfera. Tako da će sigurno biti posebno.

Baš sam htjela spomenuti koliko se osjeti ta posebna kemija između benda i publike…
Tako je, to je suština. Ono što razlikuje Exit od nekih drugih festivala je to što Exit ima snažnu bazu fanova koji nas prate, a pratit će i Umag. Tu su fanovi iz cijelog svijeta. Ta kemija između benda i ljudi stvorit će tu posebnu energiju koja se naprosto mora osjetiti. Na primjeru koncerta u Crnoj Gori vidjeli smo da ona nije vezana isključivo za Exit, nego za našu publiku i bend.

Nakon titule najboljeg europskog festivala, što Exit po vama danas znači za kulturu u Srbiji?
Znači puno. Kako se ti ciklusi ponavljaju i u svijetu i u regiji, razni politički i kulturološki, ne znam kako je u Hrvatskoj, to ćeš možda ti moći reći, ali u Srbiji se opet u jednom trenutku vratio taj revival tih ’90-ih u smislu narodnjaka, u smislu nekih sistema vrijednosti zbog kojih je Exit i nastao. Onda u svemu tome vidimo veoma snažnu ulogu u kulturološkom i vrijednosnom smislu, bendove i svemu onome što se propagira na Exitu, u smislu uzora za nove generacije. Tako da je jako, jako važna uloga.

S obzirom na značaj i veličinu, ima li Exit nekakvu prednost pri bookiranju izvođača?
Dosta veliku. Prvo zato što smo dugo tu, prošlo je stvarno na tisuće i tisuće izvođača preko Exita i svi su do kraja bili plaćeni što je agentima jako važno. Exit uživa jako veliki renome unutar svih tih velikih svjetskih agencija preko kojih se bookiraju izvođači. Ono što je jako važno je da uživa ugled i kod samih izvođača. Dakle izvođači vrlo često traže od svojih agenata da sviraju na Exitu. Oni uvijek znaju da ovdje ekonomija, dakle ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, nije kao u Norveškoj ili Njemačkoj, pa pristaju na sniženije cijene. Nekim agentima znam i održati neku vrstu, ružno je reći predavanja, ali neku vrstu edukacije u smislu da postoje festivali koji se sviraju za pare, a postoje festivali koji se sviraju za gušt, jer izvođači vole tamo svirati.

S druge strane, oni smatraju da kad izbace na svoj Facebook listu festivala na kojima sviraju, da je za njih dobro i kul i da će kod njihovih fanova izgledati dobro ako je Exit na listi tih događaja gdje sviraju. Tako da nam to baš puno pomaže. Recimo kada je Thom Yorke imao spin-off s Atoms for Peace prije par godina, odabrao je u tom trenutku možda samo 10-ak festivala na kojima će svirati i Exit je bio jedan od njih. To je stvarno bila svjetska ekskluziva, i čak je pristao da svira za 30 posto manje od cijene koju je uzimao na drugim događajima. Tada je imao pauzu s Radiohead, i bilo mu je važno da za novi projekt Exit bude jedan od novih festivala na kojima sviraju. To nam stvarno puno pomaže. Jako je važno da su naše cijene ulaznica prilagođene regionalnoj publici koja nikada ne bi mogla platiti ekonomske cijene ulaznica. Baš zbog toga što oni pristaju na takve uvjete mi imamo mogućnost da domaćoj i regionalnoj publici ponudimo tako dobre uvjete.

To sam baš primjetila kroz ovu blagdansku akciju gdje za 439 kuna posjetitelji mogu otići na nekoliko vaših festivala…
Da, to doslovno ne postoji nigdje na svijetu.

A koliko recimo na bookiranje imaju utjecaja želje i prohtjevi publike? Ipak je u pitanju zaista šarolik odabir izvođača…
Exit je veliki festival i onda kao takvi se trudimo da zadovoljimo sve ključne ukuse i da imamo taj dobar balans, s jedne strane nazovimo ga mainstream programa, koji je tražen od strane širih masa, i nekog više artističkog underground programa koji je jako važan za održavanje imidža festivala baš u tim krugovima gdje je svima kul da nastupaju na Exitu. Tu smo se negdje izvježbali i jako je važno da taj balans i održimo. Tako će biti i ovdje, i čak mislim da ćemo se sa Sea Star u Hrvatskoj još više pozicionirati u tom nekog sofisticiranijem smislu.

Što se tiče nekih drugih čimbenika, smatrate li da dobivate dovoljnu potporu od strane države, ili mislite li da bi nešto još više trebalo poboljšati?
Ono što je u zadnjih par godina činjenica je da je država prepoznala značaj. Na svaki uloženi euro od Exita, u budžet se vrati dva eura, dakle direktno zaradi i plus što se u ekonomiju vrati 10 eura. Često kažem da država teško da ima bolje ulaganje od festivala.

Na kraju krajeva neupitno je i kako je Exit postao i svojevrsni brand, no koliko je zapravo sam line-up bitan na već tako etablirani status koji imate?
Sad otkako smo objavili informacije za ulaznice za Exit, u par dana je otišla trećina kapaciteta cjelokupnog festivala, bez ijednog izvođača. Dakle ljudi vjeruju da će program biti dobar, ali to moramo i opravdati. Znači line-up je jako važan u smislu da ljudi budu zadovoljni sa svim tim, ali ono što je činjenica da možda 50 posto ljudi dolazi na Exit zbog Exita, zbog samog iskustva i užitka. Njima je line-up čak negdje na drugom mjestu, atmosfera im je na prvom. I to je tako, festival se u tome razlikuje od koncerta. Koncert završi i ideš kući, a ovdje žurka tek počinje. Završio ti je sad neki omiljeni bend, a u stvari tek tada kreće. To je ta energija, kad si pun utisaka nakon koncerta i tek tada kreće noć. To je festival, to je ta razlika.

Kao i svaki veliki događaj i vi ste proživjeli mnoge uspone i padove. Možete izdvojiti tri najznačajnija momenta koja je Exit doživio od svojih početaka?
Uh, dobro pitanje. Počet ću s jednim momentom koji je dosta važan. Tamo negdje prije 2013. sam se bavio nekim svojim stvarima, završavao sam studije u inozemstvu i još neke stvari. Tih nekoliko godina nisam toliko direktno bio uključen u festival, i kada sam ponovno preuzeo 2013. shvatio sam da postoji mogućnost da bi inzistiranjem suviše na stranim gostima festival mogao izgubiti svoju dušu. Onda mi je bilo vrlo važno da se fokusiramo na domaće i regionalne goste, koji su te godine došli u nevjerojatnom broju.

Tvrđava je bila potpuno ispunjena do 6 ujutro, kao da je noć tek počela. Sjećam se tog trenutka kada sam se u tim jutarnjim satima šetao koliko mi je srce bilo puno i koliko se to sve poslije vratilo, jer su svi oni kasnije glasali za nas, za najbolji festival. Sve nam se vratilo kroz jednu od tih nagrada. To je nešto što mi je definitivno ostalo u sjećanju. I recimo drugi momenat, da ne moram do tri (smijeh), bio je poslije prvog Exita, koji je tada bio jako velik, a mi smo tada još bili klinci. Tada sam shvatio koliko je to sve veliko i koliko će mi promijeniti život i planove u nekoj mjeri, a poslije sam se uvjerio da će promijeniti i u većoj mjeri.

Osim već poznatih prvih izvođača za prvi dan, što još spremate za Umag i kakva su vaša očekivanja od Sea Star Festivala po pitanju broja posjetitelja i svega ostalog?
Mogu očekivati snažan elektronski program, DJ-eve, što još nismo počeli objavljivati. To ćemo sada poslije praznika, negdje do kraja prvog mjeseca bi trebalo biti objavljeno. I moram reći da smo mi naša očekivanja u prethodna dva mjeseca pojačali. Htjeli smo krenuti s jednim festivalom od otprilike 10-15 tisuća ljudi dnevno i da on postepeno raste do nekih 30 tisuća ljudi dnevno. To nam je cilj kroz nekih tri godine. Međutim toliko smo naišli na dobar prijem pričajući sa sponzorima, s raznim partnerima i medijima, da smo pojačali i programski budžet i nivo festivala, što se već vidi po prvim objavama. Sada očekujemo do negdje 20 tisuća ljudi dnevno na samom festivalu.

Na pressici ste rekli da Sea Star nije prvenstveno za inozemnu publiku. Po čemu će se još ovaj festival u Umagu razlikovati od onog u Novom Sadu?
Ono što je osnovno, za festival je jako važna lokacija. Tvrđava je jedna fantastična lokacija, mnogi kažu najbolja festivalska lokacija na svijetu. I ona u mnogome doprinosi toj magičnoj atmosferi i svim tim emocijama koje ljudi osjete. Tako će i ova lokacija mora, šume i plaže, činiti sam sadržaj festivala. I po tome će se razlikovati. Sve to što more nosi sa sobom i sve što specifična lokacija na moru, Stella Maris, nosi sa sobom, utkat će se u srž festivala i po tome će biti različit, poseban i po tome će biti na kraju krajeva sjajan. Recimo na Exitu nismo u mogućnosti raditi žurke na plaži, a ovdje će to biti moguće.

Koje dodatne inovacije imate u pripremi, s obzirom da Exit u nazad par godina konstantno evoluira, zadnjih par godina naročito?
Ono na što želimo dati malo veći naglasak u narednim godinama, iako smo na tome radili, ali sada želimo još više, da pored muzike uvedemo što veće prisustvo raznih kreativnih sadržaja. Jesu li to razni performansi koji imaju veze s kazalištem, modom, umjetnošću općenito, jer i to čini festival. Muzika je osnova i ljudi prije svega dolaze zbog nje, ali dolaze i zbog iskustva. I upravo kroz te dodatne sadržaje želimo još dodatno pojačati to festivalsko iskustvo i stvoriti još jače dojmove kod ljudi.

I za kraj, koliko je Exitu i dalje bitna borba protiv određenih političkih situacija koje more regiju? Odnosno koliko i dalje nastojite koračati u tom pravcu?
Odlučili smo da se nećemo boriti protiv, nego se boriti za. Mi se borimo za normalnu komunikaciju. Kao što ti i ja pričamo, tako trebaju pričati ljudi s obje strane granice. To je ono što festivali Exit, Sea Dance i sada Sea Star, nose sa sobom. Dakle, da na svakom koncertu imamo zastave svih zemalja bivše države i normalno da ljudi stoje jedni pored drugih zagrljeni. To je ta emocija koju trebaju nositi. Mi se borimo ne protiv mržnje i gluposti, borimo se za toleranciju, normalno razmišljanje i normalno druženje. To je nešto na što smo fokusirani jer je jako važno. Ratovi su i nastali zbog ljudi koji nisu bili za to i nisu bili dovoljno glasni. E sad mi pokušavamo biti dovoljno glasni.