Dunja Knebl: “Postigli smo nemoguće, to mi je najveći kompliment”

Naša etno vila Dunja Knebl od svoje 47. godine vodi nas pjesmom po svijetu, s posebnim naglaskom na prostore Lijepe naše.

Kao jedna od predstavnica naše tradicionalne pjesmarice, Dunja je nesumnjivo postala i jedna od predanih istraživačica i zaštitnica hrvatske kulturne baštine.

Njezin pristup je takav da skoro zaboravljenim pjesmama udiše život tako što ih izvodi na svoj način, prenosi dalje i predstavlja ih na prelijepim etno druženjima na kojima je glavni cilj uživanje i zajedničko druženje uz pjesmu.Sada je napokon došao red na naš prvi razgovor s Dunjom, povodom koncertne promocije 22. ožujka u Močvari, čiji je redoviti gost. Na njoj će uz posebno koncipirani nastup predstaviti novi projekt, odnosno trostruki album “33 balade” koji čine sjetne i tužne pjesme iz gotovo svih dijelova Hrvatske.Nakon što ste gotovo cijeloga života pjevali strane narodne pjesme, a potom se i susreli sa zbirkom Florijana Andrašeca, svojevremeno ste postali jedna od zaštitnica hrvatske kulturne baštine. Na koji način birate i aranžirate te pjesme?
Pjesma me mora dotaknuti. Može to biti ljepotom melodije ili stihova. Ponekad se radi o pjesmi koju osjetim kao ‘svoju’ jer se mogu poistovjetiti s emocijama koje prenosi na mene. Ako se radi o aranžmanu za glas i gitaru – jednostavno pjevam i sviram dok neka ‘shema’ ne prevagne pa se kod nje zaustavim.

Zbog čega ste se tek u 47. godini odlučili ozbiljno posvetiti glazbi? Što vas je odbijalo i kočilo da niste prije željeli uploviti u te vode?
Kad sam bila na ‘daskama koje život znače’ u svojim dvadesetima, osjetila sam kolika je težnja da se sve komercijalizira. Ako pristanete na sve uvjete koje vam postavlja bavljenje bilo kojom umjetnošću (jer, kod nas se od umjetnosti ne može živjeti), velika je šansa da se ono što najviše volite (u mojem slučaju pjevanje) pretvori u nešto što niste prvobitno htjeli. Naime, morate pjevati i svirati kako drugi žele. Možda je još jači razlog bio taj da nisam znala za našu prebogatu folklornu baštinu. Nisam planirala ozbiljnije bavljenje glazbom. To se jednostavno dogodilo. Kad sam otkrila da postoje mnoge zaboravljene tradicijske pjesme, upravo su one bile dovoljno jaka inspiracija, bez obzira na moje godine.Sjećate li se vašeg prvog nastupa u životu, ali i vašeg prvog koncerta s našim tradicijskim pjesmama? Kako ste se osjećali u tom trenutku?
Ne sjećam se jasno prvih nastupa iz djetinjstva. To je sjećanje u nekoj magli, kao kad se sjetite nekih od mnogih dječjih igara; sjećate se svega, ali ne i pojedinosti.No, vrlo dobro se sjećam tog prvog koncerta s repertoarom tradicijskih pjesama koje prije tog nastupa nisam izvodila, a koje su učinile da se počnem sustavno baviti njima i nastupati kao glazbenica. Bilo je to 16.4.1993. u zagrebačkom KIC-u. Imala sam jaku tremu, no uspjela sam prenijeti na publiku bit i emocije samih pjesama jer se nakon zadnje pjesme stvorio red onih koji su mi poželjeli stisnuti ruku i čestitati. Čak je Arsen Dedić došao na taj koncert u društvu sa Sergiom Endrigom.Prve koncerte s našim tradicijskim pjesmama ‘odradila’ sam uz ekstremno jaku tremu koja mi je bila veliki problem nekoliko prvih godina nastupanja.Od ranog djetinjstva glazba ima posebno mjesto u vašem srcu. Kako pamtite te dane odrastanja kada ste s obitelji živjeli u inozemstvu, točnije u SAD-u, Rusiji i Indoneziji? Što vam je svaka od tih zemalja pružila /naučila kada je riječ o glazbi?
Prvo sam slušale narodne pjesme ovog podneblja u izvedbi svojih roditelja – to je bio početak buđenja moje ljubavi prema glazbi i narodnim pjesmama jer je uvijek bila sjajna atmosfera kad su se ljudi družili za stolom i pjevali. U Americi sam slušala američki folk, a posebno mjesto i kasniji utjecaj na mene napravio je Burl Ives svojim ranim radovima kad je pjevao samo uz pratnju svoje gitare (kasnije se komercijalizirao pa mi se taj dio njegovog stvaralaštva ne sviđa).

U Indoneziji sam bila još s roditeljima kad sam imala 17-18 godina i nastavila sam pjevati uz pratnju gitare; naučila sam niz indonezijskih narodnih pjesama. U Rusiji sam bila jer sam se udala i nastavila živjeti u Moskvi sa svojim prvim mužem, komercijalistom u jednom jugoslovenskom predstavništvu. I tamo sam nastavila pjevati; najčešće za prijatelje kad bi se okupljali. Tada sam već imala veliki repertoar pjesama iz raznih zemalja.

Poznato nam je da ste u glazbenoj školi pohađali satove glasovira i violine, međutim samouki ste po pitanju gitare i pjevanja. Je li ta ‘samoukost’ zapravo jedna od prednosti?
Mislim da je u mojem slučaju prednost jer daje potpunu slobodu u odnosu na neka pisana i nepisana pravila kad je u pitanju pjevanje (naravno, to je subjektivni osjećaj jer potpuna sloboda je iluzija – htjeli/ne htjeli mi smo pod utjecajem svijeta koji nas okružuje). Konkretno, dok pjevam i sviram ne moram razmišljati o tome što i kako činim svojim glasom i prstima pa se mogu više koncentrirati na interpretiranje same pjesme; njenog značenja i emocija sadržanih u stihovima.

Osim što ste s albumom “Iz globline srca” krajem ’90-ih uvršteni u londonsko izdanje “Rough Guide to World Music”, što još smatrate svojim najvećim glazbeno-umjetničkim postignućem?
To što sam se našla u prestižnom vodiču kroz svjetsku etno glazbu iz 1999. značilo mi je enormno mnogo. Moja glazbena priča bila je ta da sam počela pjevati i svirati stare hrvatske tradicijske pjesme za širi auditorij jer mi je bilo neizmjerno žao da one ostanu zaboravljene. Uopće nisam razmišljala o tome što će dalje biti, niti sam slutila da će se to pretvoriti u sustavno bavljenje glazbom. Još mi je uvijek nevjerojatno što se sve događalo proteklih godina. To što su me uvrstili u jedno svjetsko izdanje značilo je za mene da sam na pravome putu.

Najvećim dostignućem još smatram ono nevidljivo o čemu najčešće nemam povratne informacije, a to je da se hrvatske tradicijske pjesme u mojoj interpretaciji slušaju po cijelom svijetu. Najveći kompliment uputio mi je prije nekoliko godina čovjek koji je jedan od utemeljitelja pojma world music i jedan od osnivača WOMEX-a – najvećeg sajma za etno glazbu na svijetu: rekao je nakon nastupa s Kololirom na festivalu Ethnoambient u Solinu da mi čestita jer smo uspjeli stvoriti svoj posebni i originalni zvuk. Postigli smo nemoguće; zahvaljujem članovima Kololire (Danijelu Maodušu, Martinu Turšiću, Hrvoju Banu, Hrvoju Sudaru)!

Od aktualnijih tema, moramo spomenuti i vaš trenutni veliki projekt, odnosno novi album “33 balade”. Zbog čega ste se odlučili izdati trostruki album isključivo s baladama i kako vam je bilo raditi na njemu?
Balade su ostale moj neostvareni projekt od prije dvadesetak godina. Na svim mojim albumima našle su se i balade, ali samo jedna ili dvije. Moja glazba je daleko od bilo kakvog mainstreama, pa stoga nemam veliki broj fanova osim onih koji vole etno glazbu općenito. Današnja publika, pa i ona koja voli etno/roots/world music najradije sluša (i pleše na) živu, ritmičnu glazbu. Jedan naš kritičar rekao je da mi, neki od predstavnika hrvatske etno scene, ne znamo napraviti ‘dernek’ pa ne možemo ni uspjeti u smislu da nas sluša veći broj ljudi.

Balade su, zasigurno, najdalje od komercijalne glazbe jer su dugačke, s puno riječi (mora se ispričati priča) i vjerojatno čak i dosadne za današnju publiku; općenito za onu koja ‘konzumira’ sve na brzinu i nema strpljenja za nešto što zahtijeva koncentraciju. Pa zašto onda čak 33 balade? Namjera mi je bila, kao i dosad, skrenuti pažnju na stare zaboravljene, a meni predivne pjesme nekih davnih vremena koje su i danas aktualne jer su, zapravo, univerzalne i bezvremenske. Možda će tako veliki broj balada na jednom mjestu pobuditi znatiželju. Kad sam počela prije 24 godine ljudi su me često pitali: “Gdje ste to pronašli? Zar mi to imamo?” Puno godina je prošlo, no osjećam da će pitanja biti ista. Ljepotu ovih balada osjetit će svi koji imaju strpljenja zaustaviti se, slušati i čuti.

Čini se da su naši ljudi oduvijek bili više skloni stranim tradicionalnim pjesmama, ali što možete reći o trenutnom interesu za hrvatsku tradicionalnu pjesmaricu? Smatrate li da se situacija danas poboljšala ili još uvijek vladaju kojekakve predrasude?
Predrasuda je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Uzrok je najčešće nedovoljno znanje, ali i želja da se nešto zaustavi u vremenu. To je nemoguće jer znamo – sve se neprestano mijenja. Ne bih rekla da se stanje poboljšalo, jer, nažalost, mnogi su u skorije vrijeme otišli iz Hrvatske u potrazi za boljim uvjetima, pa i puno muzičara koje znam i s kojima sam radila. S druge strane, ima puno mladih koje zanima sve što spada u world music, počevši od Hrvatske, pa izvode jako raznoliki repertoar iz najrazličitijih zemalja. Najzanimljivija su događanja vezana za etno radionice/kampove koji se odvijaju u Hrvatskoj (Ethno Croatia), ali i u drugim zemljama, a koje već dugi niz godina vodi Allan Skrobe, Šveđanin istarskih korjena.

Kako gledate na današnju etno ili world music scenu? Tko vam je od novijih izvođača zapeo za uho?
Što se hrvatske etno scene tiče, jako me impresionirao nastup Marte Kolege i glazbenika Zlatka Ratkajeca i Nikole Švende koji su je pratili u Močvari krajem prošle godine. Mislim da će se o njima još dosta čuti jer su izvrsni u interpretiranju stranog repertoara, ali i domaćih izvornih pjesama kad nastupaju kao Kamene babe i tada su u proširenom sastavu.

Današnje mogućnosti slušanja glazbe su nevjerojatne. Internet nam omogućuje da se upoznajemo s izvođačima iz cijeloga svijeta. Volim slušati najrazličitiju glazbu. Nedavno sam ‘otkrila’ kanadski bend The Dead South, a koji su mi se svidjeli jer uz vrhunsko umijeće sviranja i pjevanja imaju onu neku autentičnu notu, šta god to značilo. Zatim je tu Ukrajinka koja živi i stvara u Njemačkoj, Mariana Sadowska; svestrana umjetnica koja izvodi izvorne ukrajinske pjesme uz pratnju indijskog harmonija, ali isto tako uspješno stvara u kazalištu. Također volim ukrajinsku grupu DakhaBrakha koja je trenutno velika atrakcija po cijelome svijetu. U Poljskoj je nevjerojatan trend da mladi izvode tradicijsku glazbu i obnavljaju i uče stare plesove.

Radili ste također i glazbu za predstave, ali i razne etno-radionice, imate li u pripremi još nešto po tom pitanju?
Trenutno ne radim ništa novo, ali neke ideje su već u stadiju pripreme za stvaranje sljedećeg projekta.

Što vama predstavlja rad s grupom Kololira i imate li još kakvih želja koje želite zajedno ostvariti?
Rad s grupom Kololira bio je za mene potpuno novi korak jer sam do tada najčešće nastupala sama. Morala sam savladati drukčije muziciranje jer u bendu moraš slušati druge i muzicirati zajedno s ostalima. Oduvijek sam željela imati bend, pa sam jako sretna što mi se ta želja ostvarila. Album “33 balade” napravila sam bez njih, ali sada smo počeli raditi na novom, trećem albumu Kololire.

Od brojnih mjesta gdje ste nastupali, koje je bilo najviše po vašem ukusu i gdje ste doživjeli najbolji prijem publike odnosno najbolje reakcije?
Ako sam sama, najviše volim nastupati u manjim prostorima gdje publika sjedi pa mogu bez problema stvoriti kontakt s njom. Mislim da je to jako bitno jer je najveća inspiracija kad se osjeti uzajamno razumijevanje i prijenos energija i vibre. Od većih prostora daleko je najljepši bio Solin sa svojom Gradinom, mjesto održavanja Ethnoambient festivala. Tamo je uvijek bila neopisivo divna atmosfera. Velika je šteta što tog festivala više neće biti.

Od lokacija moramo spomenuti i klub Močvara u kojoj ste česti gost. Kako će izgledati koncept ove večeri na kojoj promovirate novi album?
Osnovna tema bit će, naravno – balade. Izvodit ću ih sama, ali i u različitim kombinacijama s glazbenicima s kojima sam zadnjih nekoliko godina. To su članovi Kololire Danijel Maoduš, Hrvoje Ban i Hrvoje Nikšić s kojim sam snimila album “33 balade”. Balade će na svoj način izvoditi i Lidija Bajuk i Nina Romić, a na kraju će biti nekoliko balada iz moje predstave “Oj, ti tožni človek” koje su također dio albuma. Okupila se cijela ekipa od deset ljudi među kojima i Tomo Sombolac koji je radio na toj predstavi od samog početka (mijenjali su se ostali izvođači tijekom godina), kao i Nina Romić koja je bila u prvoj postavi kod nastanka predstave.