Duke Bojadžiev ili Duke B iznimni je kompozitor kojem sam se ušetao u studio u Hell’s Kitchenu na Manhattanu.

Zgrada ima osam katova napunjenih umjetnicima iz cijelog svijeta. Ima i stari ogromni lift kojim upravlja “liftboy” koji ima radno vrijeme. Ponekad je malo teže doći do traženog kata. Zapravo je to zbog prijenosa tereta – ima i kipara u zgradi, a vjerojatno i samom Dukeu bude korisno kad treba prenijeti piano na osmi kat zgrade. Duke mi je pokazao i krov na kojem zna boraviti.

Muziku podržava

Nakon kratke priče, išli smo u šetnju ulicama Hell’s Kitchena i sjeli u Uncle Mario Brick Oven Pizza na craftpizzu na križanju 53. ulice i 9. avenije gdje smo pričali o životu u New Yorku, suradnjama, kako je to sve uopće krenulo…

Duke, kako je to sve krenulo?

Moj je otac bio kompozitor i liječnik. Radio je kao liječnik preko dana, a navečer je bio kompozitor. Za vrijeme fakulteta je i svirao puno, a kad je krenuo raditi medicinu za stalno – glazba mu je postala hobi. Odgojen sam s ocem koji je pisao muziku tako da mi je to prvi doticaj i otuda inspiracija i nagon prema njoj. Doma se stalno sviralo, tako da mi je muzika došla spontano. Od kad znam za sebe bila mi je strast, ali zaista nisam nikad planirao da ću biti muzičar, mislio sam da će mi, kao i mom ocu, to biti samo hobi. Mislim da zato i jesam završio medicinski fakultet.

Možeš li prepoznati ‘breaking point’ kad si ipak odlučio krenuti s glazbenom karijerom?

Pa, bilo je nekoliko ‘breaking pointova’ još u srednjoj školi, bio sam na smjeru biokemije, gdje sam razmišljao o tome, ali sam ipak išao po inerciji. Znanost me tada više zanimala. Sljedeći trenutak je bio tijekom studiranja medicinskog fakulteta. Već sam bio dobro povezan s muzičkim svijetom, još od srednje škole svirao sam u bendovima i pisao glazbu. No, tijekom mog studija medicine dogodila se ekspanzija Interneta kupio sam svoj prvi kompjuter i napravio mali kućni studio setup. Osim komponiranja muzike, počeo sam proučavati produkciju, orkestraciju i elektronsku muziku. Osjetio sam neizmjerne mogućnosti i to me posve hipnotiziralo. Negdje dok sam bio pri kraju studija u sebi sam osjetio da moram ići putem muzike; da u sebi nemam druge opcije. A medicinu sam u međuvremenu završio jer sam htio staviti točku na taj odlomak u životu. Odlučio sam upisati BerkleeCollegeof Music u Bostonu i posve krenuti u karijeru muzičara. Krenuo sam putem neizvjesnosti, na novi kontinent, s novom karijerom. Kako ću do cilja, nisam znao, ali sam znao da mi je to jedina opcija. Nisam imao plan B.

Kada je to bilo?

Diplomirao sam na Medicinskom fakultetu 1998. godine, a već u kolovozu 1999. stigao sam u Boston gdje sam počeo svoje Muzičke studije i adaptaciju na novu kulturu i sustav.

Kakav je bio osjećaj dolaska?

Napustio sam siguran život i došao negdje gdje ne poznajem baš nikoga, nisam znao ni jezik, ni kulturu, sustav, ništa. Trebalo je neko vrijeme da se psihički prilagodim novoj sredini, da se upoznam sa sredinom, kao i s financijskim standardom jer sam došao iz lagodnog života u Makedoniji, a sada je sve odjednom – preskupo. Dvije i pol godine preživljavanja. ‘Survival mode’. Sada kad pogledam unazad, to su bile moje najvažnije godine u životu, godine transformacije.

Koje su ti bili prvi angažmani nakon dolaska u SAD?

Prvi posao mi je bio u samoj muzičkoj školi Berklee – angažman u edukativnom centru. Uvijek sam bio dobar s kompjuterima pa sam druge učio kako koristiti muzičke softvere kao Cubase, Logic, Digital Performer, Finale, Sibelius. Davao sam i privatne sate iz improvizacije i sviranja, a nastupao sam i s bendovima na turnejama po Americi i Europi.

Nakon samog preživljavanja, kada si prepoznao da to sve ima smisla?

Oduvijek sam bio siguran u svoj muzički talent, znao sam da posjedujem potrebnu kvalitetu i znao sam da sam na pravom putu. Šest godina studiranja Medicinskog fakulteta mi je stvorilo jako dobre radne navike koje su mi dosta pomogle dalje u razvoju muzičke karijere. Ni u jednom trenutku nisam razmišljao o alternativama.

Koji je dalje bio neki jači korak u karijeri?

New York. Preselio sam se u prosincu 2001., dva mjeseca sam tražio posao preko oglasa i našao ga u glazbenom studiju gdje smo radili nas nekoliko. Vlasnik je bio Mark Saunders, vrhunski engleski producent i mixinginženjer, a njegova supruga tadašnji mogul u oglašivačkoj industriji. To je bio vrhunski studio s kojim sam počeo raditi na globalnim projektima. Tamo sam u jednoj godini naučio jednako kao da zbrojite sve naučeno na medicinskom i glazbenom fakultetu. Ne samo što se tiče znanja, dobio sam i jednu veliku životnu školu. Bio sam bačen u vatru. New York tempo non-stop rada na globalnim projektima.

Krenuo sam kao audio inženjer, a nakon četiri mjeseci rada u studiju sam napravio glazbu za globalnu kampanju L’Oreala. Onda je i vlasnik studija vidio da zaista imam potencijal i počeo me sve više uključivati.

Koliko je to financijski bilo zanimljivo?

Uffff… tu je komponiranje za reklame bilo jako dobro plaćeno, a naročito u to vrijeme. Imao sam početničku sreću. Sjećam se prvog poziva od agencije gdje su me tražili da napravim etno perkusije. Meni je to bilo super jer mi etno leži. Napravio sam to i samo od te reklame sam sljedećih tri godine uprihodio 30 tisuća dolara godišnje od tantijema. Ali to je bila baš početnička sreća, to sam shvatio tijekom sljedećih godina.

Poslije toga je uslijedila muzika za Maybelline, Verizon, Mercedes i druge veliki brandove. Prvih 3-4 godina fokusirao sam se na reklame. Živio sam komotno na Manhattanu u West Villageu i producirao. Onda sam se zasitio od tog intenzivnog rada u oglašavanju gdje sam inicijalno i ušao kako bi preživio skupi New York i počeo se intenzivnije fokusirati na filmsku glazbu. To je bilo negdje 2005. – paralelno sam izdavao autorske albume i licencirao muziku za film, TV i svjetske CD kompliacije (Buddha Bar, Marrakesh Express, Chill Out in Paris…). Tada sam počeo surađivati i s francuskim electro-pop bendom TelepopMusik.

Kakva je razlika između komponiranja za oglašivačku branšu i za film?

Velika je razlika, i financijski i u umjetničkom zadovoljstvu. Onoliko koliko sam plaćen za 30 sekundi reklame sam plaćen i za dvosatni film. No, umjetnička satisfakcija kompozicije za film je neizmjerno veća. Glazba za film ipak ostane u povijesti, dok se reklama potroši i to što si napravio, praktički, nestane.

Ali filmska glazba je puno zahtjevnija. Puno je teže ući u tu branšu, jaka je konkurencija, a ne može svatko to ni napraviti. Izazovno je. Potreban je aranžerski rad i orkestracija, a potrebno je i vizualno poznavanje filma. Rad s režiserom je intenzivan. Trebalo mi je dosta godina da ozbiljnije uđem u holivudske produkcije. Iako, i tu sam imao početničku sreću, odmah su me zvali da priskočim u pomoć, ali da krenem raditi glazbu za cijele filmove mi je trebalo vremena. Prvo sam radio kratke pa duge filmove.

Što bi izdvojio od filmova?

Interesantno je što su moj posljednji film i sadašnji na kojem trenutno radim oba hrvatska filma. Prvi je nagrađivani “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića kojeg sam radio prošle godine, a sad počinjem raditi na filmu legendarnog Veljka Bulajića, “Bijeg do mora”, koji se treba završiti do kraja ove godine. Raditi na Grlićevom filmu je bilo pravo uživanje i inspiracija.

Najimpresivniji američki rad mi je bio s Jonathanom Demmeom na filmu “Master Builder” koji je ušao u Critterion Collection. Demme je redatelj kultnog filma “Kad jaganjci utihnu” za kojeg je dobio i Oscara.

Vidim da “Ustav Republike Hrvatske” prolazi odlično, nižu se nagrade… otkud poziv Rajka Grlića? Američka veza?

Poziv Rajka Grlića je bio sasvim slučajan. U periodu traženja i selekcije kompozitora za film, makedonski ko-producent filma je predložio moje ime i eto me u komunikaciji s Rajkom. Poslao sam mu selekciju svoje glazbe koja mu se jako dopala i tako smo krenuli u pet mjeseci intenzivnog rada na filmu. Uglavnom se komunikacija odvijala preko Skypea, a nakon što je slika bila gotova, došao sam u Zagreb na pet dana da prodiskutiramo detalje. Na kraju je Rajko došao u New York da završimo finale revizije.

Na filmu imaš i suradnju s našom divom Josipom Lisac, kako je došlo do toga?

Kako sam imao englesku verziju teme, a za film nam je bila potrebna hrvatska, Rajko je za tekst predložio komad poezije od Vesne Parun (“Riječ koja nas je uvrijedila”) koju sam adaptirao za pjesmu. Onda je predložio snimanje vokala njegove prijateljice iz mladosti – Josipe Lisac – s kojom je on stupio u kontakt i poslao joj pjesmu. Na naše veliko zadovoljstvo Josipi se jako dopala stvar. Ja mislim da je pjesma kao za nju pisana. Nakon nekoliko sastanaka na Skypeu i vrlo kvalitetne i kreativne komunikacije s Josipom, ona je ušla u studio i snimila vokale.

Iako si već dugo u New Yorku, prije nego što si došao tu surađivao si s velikim Makedoncima poput pokojne Esme Redžepove i čestog gosta kod nas – Vlatka Stefanovskog…

Iako sam vani već skoro 18 godina, uvijek je za mene posebno uživanje kad radim s umjetnicima s Balkana, to je moja kultura koju razumijem u dubini duše budući da sam tamo odrastao i oformio se kao umjetnik i čovjek.

Baza filma je u Los Angelesu, kako to da živiš u New Yorku?

Baza je u L.A.-u, ali puno ljudi je u New Yorku. Recimo Jonathan Demme radi tu. I velik broj filmaša. Ovdje se radi i post-produkcija. Tu sam 16 godina. To mi je dom. Volim L.A., ali tamo se osjećam kao stranac. Odem često, ali samo poslom. Možda se u budućnosti i preselim, ali ne planiram zasad. Tu mi je studio, tu su mi prijatelji i obitelj.

Kad bi sada dolazio u Ameriku, misliš da bi bilo teže ili lakše?

Ja sam u New York došao dva mjeseca nakon 9/11, kada su mi svi govorili da nema posla i da je najteže vrijeme za biti u NYC. Pa eto me 16 godina kasnije, još sam tu i dobro mi je.

Kad sam došao, 95% muzike koja se tražila je trebala biti originalna, namjenski napisana za projekt. Sada se većinom uzima glazba iz online biblioteka. Znači uvjeti su se bitno promijenili. Ne bih rekao ni da postoji lakše ili teže vrijeme, postoji pravo vrijeme, a to je onda kada ga osjetiš.

Trenutno je svijet u globalnoj ekonomskoj i kulturnoj krizi. Ali, Kinezi imaju istu riječ za ‘kriza’ i ‘mogućnost’, tako da u svakoj krizi ima i šanse za nešto novo i inovativno. Mislim da u današnje vrijeme nema pravila igre, sve je u tome da radiš konstantno i da si spreman. Najbolje je fokusirati se i raditi na sebi, izgraditi sebe i profesionalno i duhovno. Mozak radi kao padobran samo kad je otvoren. Približiti se i adaptirati bilo kojoj novoj kulturi svijeta traži otvoren um.

Ok, vratimo se na muziku. Pojavili su se i kompozitori koji rade samo za online biblioteke, ili čak i za gaming industriju…

Da, ima ih, i može se od toga dobro živjeti, ali osobno meni rad za biblioteke nije privlačan. Gaming, TV, oglašavanje i film su skroz različite industrije koje imaju različit network, različit pristup rada pa čak i različite alate (softver i hardver).

Trebaš napraviti prepoznatljiv stil u nečemu pa kad to izgradiš, bez razlike u kojoj branši (film, game, advertising, tv), kasnije te zovu i za druge svrhe, ali se zna tvoj stil, kvaliteta i pouzdanost u tebe kao profesionalca. Najbolje je da se čovjek fokusira na ono što mu najbolje paše. Kao što meni najviše paše filmska glazba. I zato sam fokusiran na to.

Radiš i koncerte?

Radim, to su koncerti filmske glazbe koja odgovara filharmoniji. Imao sam dva koncerta u Carnegie Hallu, 2011. i 2015. godine, u Kolarcu u Beogradu, u Skopju s Makedonskom filharmonijom, Vlatkom Stefanovskim i vrhunskim međunarodnim solistima. To je splet poezije, filmske/klasične glazbe i često s utjecajem balkanske muzike.

Kad ćemo te vidjeti u Hrvatskoj?

Na redu je definitivno i Hrvatska. Kako sad već imam glazbu za dva (drugi u najavi) fantastična hrvatska filma, vjerujem da će hrvatska publika uživati kada to čuje uživo.

Kakva je situacija s ‘našom’ glazbom u Americi?

Ima je, i zanimljiva je ljudima, ali ne mislim da se netko može baviti samo time. Ja u svojoj glazbi imam puno balkanskog utjecaja, ali više kao emocije koja je prožeta kroz filmsku muziku koju radim.

Osim Balkana, koji su još utjecaji na tvoju glazbu?

Još odmalena Ennio Morricone i Vangelis. To su mi dva heroja iz djetinjstva u kojima sam uživao i oni su me nekako oblikovali i kao kompozitora. Volim i elektronske stilove, to je možda malo više utjecaj Vangelisa.

A filmski velikani poput Johna Williamsa (op.a. “Ratovi zvijezda”, “Ralje”, “Indiana Jones”)?

On je ogroman. Cijenim ta velika imena, ali oni su više holivudski stil. Imaju drugačiji pristup filmu i glazbi. Oni rade blockbustere, a ja više europski stil filma. Kod njih se svaka važna scena u filmu asocira s temom filma, dok kod europskog stila ima više prostora za imaginaciju, za osjećaj.

Sigurno voliš i gledati filmove, što ti je bilo dobro u zadnje vrijeme? Ili serije, “Game of Thrones”? Dosta serija je napravilo prepoznatljivu temu…

Većinu vremena provodim u studiju radeći pa nemam baš vremena za gledanje filmova i serija, osim kada je po preporuci kao nešto što ne smijem propustiti. Ponekad za inspiraciju gledam one stare filmove iz ’40-ih i ’50-ih godina prošlog stoljeća. Zadnji film koji sam pogledao je “Treći čovjek” s Orsonom Wellsom iz 1949., pravi masterpiece.

Koje trenutke u karijeri možeš istaknuti kao najuzbudljivije?

Rajkov film je divan. Sve mi je sjelo. Na filmu sam se naradio, dušu sam dao. I divno je gledati kako osvaja nagrade. Jonathan Demme je cijeli dan bio kod mene u studiju i to je bio nadrealan trenutak, raditi s takvom veličinom. Isto tako i rad s Davidom Byrnom. Pa rad s Télépopmusik, sjajnim francuskim sastavom. Oba koncerta u Carnegie Hallu su bila fantastična. Živjeti 16 godina u New Yorku je intenzivno, kao sto godina života kod nas doma. Jako puno uzbudljivih trenutaka.

Impresivna karijera, što dalje?

Rad na glazbi za film. U tome najviše uživam, najprirodnije mi dođe, najoriginalnije izrazim svoju muzičku ekspresiju i već dugo se klesam i usavršavam. Nedavno sam pročitao jednu priču koja puno kaže o životu.

Čovjek promatra gusjenicu koja se učahurila i krenula na put da postane leptir. Leptir želi izaći i počne se mučiti da izbaci tijelo kroz opnu čahure; poslije nekog vremena stane i dugo se ne pomakne. Čovjek promatra, zabrine se, pa u želji da pomogne leptiru da lakše izađe, napravi mali otvor na čahuri. Izađe leptir, krila su mu još mala, a tijelo još debelo. Ne može poletjeti. Leptir se mora pomučiti da izađe sam. Kroz taj napor mu tijelo postane lakše, a krila jača. Tako se muči dok ne dođe do stanja kako bi proletio.

Ovo vrijedi za svakog od nas. Moramo se sami pomučiti da pokrenemo stvari. Često nas pomoć ljudi oko nas – koliko god ona dobronamjerna bila – učini nesposobnima. Inače, vjerujem da u svakom od nas leži veliki potencijal kojeg samo treba probuditi.

0 Shares
Muziku podržava