Dudlaši: “U počecima smo zvučali kao Dylan u Greenwich Villageu”

3448

Blues pop-rock sastav iz Makarske pod imenom Dudlaši prije nekoliko mjeseci je izdao svoj prvijenac “Ludi dan“, pa je to bio odličan povod da malo porazgovaramo s njima.

Intervju je tekao putem e-maila, na pitanja su odgovarali svi članovi benda, a objasnili su nam cijeli niz pitanja kao što je ime Dudlaši, tko je najveći galeb u bendu i slična (polu)ozbiljna pitanja…

Ne mogu, a da ne počnem s imenom benda… Kako je nastalo ime Dudlaši?
Tiho: Izraz Dudlaši prvi je spomenuo otac bubnjara Ive jednom prilikom kad je zapitao Ivu: “Izlaziš li opet van s onim Dudlašima?”. Poslije smo se tome smijali i pošto nismo dugo mogli smisliti ime benda, to je bilo to…
Vlatko: Prva varijanta imena bila je ‘Rica i Dudlaši’. Nakon što je kuma Marija (Tihina mama) propustila Ricu kroz šake i održala mu moralnu bukvicu zbog, po njenom mišljenju, očitog egoizma stavljanjem sebe ‘iznad’ ostalih smrtnika u skupini, rađaju se Dudlaši. Ako je Ivin otac kum, Tihina mama je kuma.
Ivo: Nastanak imena su oni već dobro objasnili dakle ime je zafrkancija, a ako nekoga zanima glazba neka dođe na koncert ili neka si nabavi CD (smijeh).

Kako su izgledali počeci benda?
Tiho: Počeci benda su kada se Rica počeo nalaziti i svirati s Ivom, s kojim sam ja tada već svirao nekoliko godina, pa je jedna stvar vodila drugoj. Probe su bile u staroj i vlažnoj zgradi, gljive su rasle iz tapeta.
Buk: Hm, počeci benda sežu par desetljeća unazad, sjećam se da je Vlatko dolazio u susjedstvo i da je zazvučao kao Dylan u Greenwich Villageu s akustičnom gitarom i usnom harmonikom, Tiho se zakačio, Rica i Ivo su bili dio te scene u drugim gradskim kvartovima. Vlatkovi redoviti ljetni dolasci u Makarsku su samo dolijevali ulje na vatru. Ekipa se povezala i kao rezultat duhovnog snošaja nastali su Dudlaši…Koji su glavni uzori benda?
Tiho: Uzori benda? Ne sjećam se da smo se ikad složili da bismo trebali zvučati kao ovaj ili onaj bend.
Ivo: Hm, svi mi imamo svoje uzore, a opet smo našli zajednički film u kojem plivamo, a bitan faktor je i naše dugogodišnje prijateljstvo.
Rica: Mislim da su nam uzori bili mnogi blues-izvođači jer smo godinama slušali i svirali blues, naravno izvođači koji su u rock’n’rollu (Elvis, Stonesi, itd…), kao i Van Morrison, Tom Waits, Bob Dylan, John Spencer, Marley, Tosh…
Vlatko: Nema uzora, nismo djeca. Volimo neke bendove i obožavamo blues-glazbu.
Buk: Teško da postoji lista uzora Dudlaša, svaki član benda ima svoj glazbeni ukus, turneja kreće od delte Mississippija 1950-ih., prema američkoj zapadnoj i istočnoj obali kasnih ’60-ih. i ’70-ih. Tekstovi izlaze Rici iz glave, a ekipa lijepi muziku iz duše. Postoji doza southern-rock blues štiha, ali je to više vezano s Dalmacijom kao takvom nego s uzorima.

Muziku podržava

Kako je došlo do miješanja bluesa, rocka, americane uz čiste pop-melodije?
Vlatko: Dalmatinci su muzikalni ljudi, a Dalmacija prepuna melodija. Blues smo pokupili od Amerikanaca.
Ivo: Što se tiče naše glazbe ona je jednostavno izašla iz nas takva kakva je, ja inače mislim da muzika treba biti organska i prirodna.
Tiho: Prvi album je rezultat Ricinog akumuliranog autorskog materijala koji je sam po sebi mješavina stilova, trebalo je samo raditi na pjesmama.

Kako je došlo do suradnje s Bradom iz Psihomodo popa?
Rica: Bradu poznajem dugo prije Dudlaša, veliki smo prijatelji, a onda budući da volimo istu muziku i imamo slična razmišljanja o njoj, normalno je da je nastala suradnja. On je odradio velik posao sa snimanjem, pružio svu moguću tehničku podršku, bio je tu s nama uvijek kad je trebalo, a takav je i u životnim stvarima – pravi prijatelj.
Buk: Vlatko je bio svako ljeto od ’70-ih. naovamo u Makarskoj jer ima dolje poveću nekretninu u susjedstvu, bilo je neminovno da nalete jedni na druge. Mala bara mnogo krokodila…
Vlatko: Dugogodišnje prijateljstvo i strast prema sličnoj glazbi odvela nas je na zajednički kolosijek…hu, hu…ču, ču…

Postojite već više od deset godina, a tek sad ste izdali prvijenac… Zašto?
Ivo: Kažete zašto tek sada album? A ja sam se čudio što smo uopće uspjeli izdati album s obzirom na sve okolnosti. I eto na kraju smo ipak izdali album i meni zvuči odlično (smijeh).
Ivan: U veljači 2006. smo u Zagrebu snimili svoj prvi album. To snimanje nas je u potpunosti iscrpilo (svaki dan 12 sati u studiju), ali nam je također dalo još više volje za rad. Ovim bih se putem htio zahvaliti Brani i Vlatku koji su puno pomogli da album zvuči kako zvuči. CD je izašao tek u studenom 2009. Zadovoljni smo kritikama u novinama, ali i (što je još važnije) kritikama publike.
Vlatko: Situacija u diskografiji je očajna. Tiraže su pale, diskografske kuće zanimaju isključivo komercijalni projekti i nešto što će napuniti kasu. Nepoznatom bendu iz male sredine, koji k tome još i svira muziku kojoj profit baš i ne pokazuje osmjeh, teško je doći do prvijenca.Što se dogodilo s pokušajem iz 2006.? A što se sada promijenilo da je sve sjelo na svoje mjesto?
Tiho: ‘Pokušaj iz 2006’ je urodio plodom tek 2010, danas izdavačke kuće imaju malo interesa za izdavanje albuma nepoznatom bendu iz Makarske, a mi smo težili da potpišemo za velikog izdavača… Promijenilo se to da smo uspjeli postići dogovor s Croatia Recordsom jer smo u biti cijele tri godine pregovarali s njima o uvjetima, dok nije postignut dogovor.
Vlatko: Ništa se nije desilo… Nudili smo materijal uokolo, svi su nas odjebali. Možda su nanjušili kakve pare, ne bismo se ni mi bunili (smijeh).
Buk: Trebalo je naći odgovornu žensku osobu u nekoj eminentnoj izdavačkoj kući i poslati joj nekog od ‘galebova’ iz benda čijem šarmu neće moći odoljeti… Posao je odradio Vlatko Ćavar Brada.

Ludi dan” je općenito pozitivno primljen od kritike. Kako stojite s publikom?
Vlatko: Publika dobro prihvaća Dudlaše, za sada nisu letjele boce i pepeljare. Nadamo se uskoro kakvom grudnjaku…
Tiho: Nekome se sviđa ona pjesma, nekome ova, neki ljudi vole taj zvuk i sve im se sviđa.
Ivo: Naše sviranje se do sada uglavnom odvijalo na nekakvom klupskom nivou u kojem, čini mi se, naša glazba funkcionira jako dobro. Ukratko, mi sviramo kad možemo i gdje možemo jer se bavimo i drugim stvarima u životu i uglavnom smo obiteljski ljudi… Meni je zapravo svejedno svira li se u Makarskoj, Zagrebu ili bilo gdje kada bend dobro zvuči.
Buk: Publike za ovu vrstu muzike i ovaj stil općenito ima malo na ovim prostorima, i poznatiji bendovi od Dudlaša imaju problema s nastupima… Gdje je publika, već je socijalno-političko pitanje, vjerojatno je oko nas, samo od borbe za preživljavanje nema vremena za muziku.

Koje pjesme su dosad imale spotove i koje još namjeravate snimiti?
Tiho: Spotove smo snimili za pjesme “Kad si tu” i “Nede”. Sljedeći spot bi trebao biti za pjesmu “Ludi dan”, ali s Dudlašima nikad ne znaš.
Vlatko: “Ludi dan” je podatna pjesma za kakav spot, ali ima tu još zanimljivih brojeva uz koje bismo voljeli staviti i žive slike.
Buk: Zahvaljujući pridruženom Dudlašu, Srđanu Šariću, koji studira kameru na akademiji u Zagrebu i koji je redatelj, snimatelj i koscenarist, uspjeli smo snimiti dva spota… Ukoliko ga uspijemo zadržati na postojećem honoraru (volontira kao i ostali članovi benda) bit će spotova.

Ljeto je idealno doba za ljetno koncertno surfanje… Što imate u planu svirati?
Buk: Ljeti su Dudlaši hendikepirani jer većina radi u turizmu i nije
lako iskoordinirati termine za svirke. Moramo poraditi na broju zimskih
svirki, a ljeti dovući publiku bliže Makarskoj…
Tiho: Ljeti nas uglavnom možete slušati i gledati u Makarskoj, jer smo svi u gužvi pa je najlakše svirati u blizini.
Vlatko: Bend je dobio poziv da nastupi na blues festivalu u Pirovcu i Tisnom potkraj srpnja.

Jeste li u mogućnosti birati mjesta ili svirati svugdje gdje vas se pozove?
Tiho: Nismo u mogućnost birati mjesta za svirke, ali isto tako ne sviramo bilo gdje. Uvijek gledamo neke nove prostore, male ili velike, samo da je u našem stilu.
Vlatko: Ukoliko prostor za svirku zadovoljava osnovne tehničke uvjete da se može održati koncert i nismo posebno izbirljivi po tom pitanju. Naravno da ne bismo svirali u nekom turbo-folk klubu, ali tamo nas neće nitko ni zvati…

Kada ćete malo mrdnuti guzicu iz Dalmacije i početi više svirati u kontinentalnom dijelu Hrvatske? Zasad su ovdje vrlo rijetki vaši koncerti…
Tiho: Zasad su svugdje rijetki naši koncerti, imamo svi dosta obaveza i posla, a lova još nije tako dobra da bi bend došao na prvo mjesto… Svirali bismo više, ali zimi kad smo slobodni nije baš sezona koncerata. Nadamo se da ćete i vi nastojati dogovoriti neki koncert u unutrašnjosti Lijepe naše, nećemo razočarati…
Vlatko: Treba malo vremena da publika otkrije bend, a onda će valjda uslijediti pozivi i iz kontinentalne Hrvatske. P.S. Zovite nas – nismo skupi, satisfaction guaranteed…

Nastupali ste na 1st Zagreb International Blues Festivalu? Koliko vam znači nastupi na takvim manifestacijama?
Tiho: 1. međunarodni blues fest je ipak velika stvar za nas, dobili smo na neki način priznanje za sve ove godine prangijanja.
Rica: Nastup na 1. blues festu nam je bio posebno drag i bila nam je čast što smo pozvani. Također mi je drago što je za prvi put sve pošlo super, i organizacija i svirka. Svaka čast organizatorima.
Vlatko: Znači utoliko što grupa ima priliku predstaviti svoj rad publici koja je došla jer ju zanima takva glazba i taj žanr. Za grupu s prvim albumom to nije nevažna činjenica. Tu je i druženje s glazbenicima i publikom prije i nakon koncerta, vidiš što drugi bendovi rade i kako zvuče, uglavnom bude veselo, lijepo i ugodno.

Iako je “Ludi dan” još vrlo svjež album, postoje li planovi za novi album? Kako vas inspiracija šiba po tom pogledu? Kada bismo mogli očekivati nastavak?
Tiho: Drugi album je pri kraju, imamo oko desetak gotovih pjesama, iako je Rica autor tekstova, više težimo zajedničkom angažmanu svih nas koji bi nas odveo u nešto novo. Kad ćemo ga snimiti? Pa ima tu još posla, možda je najteži dio tek pred nama. Jedino čemu se nadamo je da će biti bolji od prvog.
Vlatko: Materijal je u pripremi, imamo pjesme za gotovo kompletan album. Nadamo se samo da opet neće proći 4 godine od snimanja pa do objavljivanja istog.

Što je najbolje kod zanimanja ‘glazbenik’?
Tiho: Glazbenik je širok pojam, od škole glazbe do klope s klapom. Meni je najbolje na stageu kad se zakotrljamo.
Ivo: Kad možeš bilo što odsvirati da dobro zvuči, to je samo po sebi ludilo kod ‘zanimanja glazbenik’.
Vlatko: Kad se popneš na binu, uštekaš u pojačalo, bubnjar ukrsti palice i krene taj magični zvuk, a nakon koncerta u hotelu s 5 zvjezdica te u redu čekaju tisuće obožavateljica… Ti samo pokazuješ prstom menadžeru.

Čime se bavite u privatnom životu?
Tiho: U privatnom životu sam otac i suprug, trgovac i najamni radnik, poljoprivrednik i filozof.
Vlatko: Povremeno se bavim drvodjelstvom. Obožavam osjećaj koji ti pruža drvo dok ga kao Bukrijal obrađuješ, miluješ i provlačiš kroz prste. Za sebe i prijatelje izrađujem električne gitare, napravio sam i Tihi jednog Telecastera. Uz to popravljam i izrađujem pick-upove za iste. Uživam i u kuhanju i pripremi jela pa često skrčkam kakav čušpajz ili neko drugo pučko jelo.
Rica: Radim na sportskom centru – na održavanju, žena, dvoje djece.
Ivo: U privatnom životu sam recepcionar u hotelu.
Ivan: Inače radim u glazbenoj školi (predajem solfeggio, vodim puhački orkestar i školski zbor), sviram u nekoliko bendova, oženjen sam i imam klinca od 2 i pol godine, tako da mi i nije baš jednostavno uskladiti sve svoje obaveze.
Buk: Brinem. O obitelji, struji i brodovima. Kad imam vremena radim na cijevnim pojačalima, kompjuterima i ostalim mašinama. Najamni radnik koji želi postati poljoprivrednik i filozof.

Koliko se morate odricati u privatnom životu da biste mogli ‘gurati’ svirku Dudlaša?
Tiho: Malo se moram odricati, većinom je gušt.
Rica: Nije lako pohvatati sve i ostaviti dovoljno vremena za muziku, ali ako nešto istinski voliš uvijek nađeš vremena. Još ako su ti kompanjoni i prijatelji onda nema problema. Da napomenem još, pored svakodnevne zbrke u životu moram priznati da smo, ponekad, veliki ‘linci’ (ljenčine) tako da nam Brada i naš prijatelj, brat i PR agent Kažimir Pavlinović uvelike pomažu da pristojno funkcioniramo.
Vlatko: Hm, hm… morat ću razmisliti o daljnjem angažmanu u Dudlašima. Dobijem li izgon iz matične grupe, a ovdje sam samo u statusu Dudlaša na pola plaće… bit će gadno.
Ivan: Ako ti nešto pričinjava zadovoljstvo, nađeš način kako sve to uskladiti.
Ivo: Pa ima tu odricanja, ali i puno uživanja kad to istinski voliš.
Buk: S obzirom na nekomercijalizaciju Dudlaša, svi su prisiljeni imati backup varijante. Ako se mašina bolje zakotrlja, trebat će i još više odricanja…Veći uspjeh znači uvijek i više odricanja… Ovdje je prednost što bend funkcionira na osnovu naših kontakata iz sfere privatnog života. Da privatno ne postoje dobri odnosi ne bi se napravilo ni ovoliko.

Je li lakše pisati pjesme dok si tužan ili dok si veseo?
Rica: Pjesme nastaju i kad sam tužan, veseo ili kad sam u nekom svom ludilu. Neke su nastale od teksta pa onda muzika, a neke samo od jednog riffa koji je svirao u glavi pa sam ga doradio ili ja sam ili bend.
Tiho: Meni je lakše kad sam u k….. pisati pjesme, ali valjda ih zato nitko još nije ni čuo.
Vlatko: Kad si tužan onda je puno lakše pisati tužne pjesme, a kad si veseo onda lakše idu one vesele.

Sezona je pred nama, a žene govore da više nema ‘galebova’… Je li to istina?
Ivo: To s galebovima i Dalmacijon je teški klišej i ne bih to komentirao.
Tiho: Pitaj me ljeti na rivi nakon dvi pive ima li galebova…
Vlatko: Ne znam ima li galebova, ali orlovi nisko lete… kra… kra…

Buk: Kad živite ljeti u gradu poput Makarske nužno je da prođete i tu fazu ljetnog vrebanja komada koji dolaze na ljetovanje. Neki se zadovolje verbalnim deliktom, a neki odu i dalje. U bendu svi imaju galebarskog iskustva, ali u makarski akvatorij se ponekad spuštaju i suri orlovi s Biokova. Mnogo opasniji lovci nego galebovi… By the way, o tome se ne priča… Doduše vremena se mijenjaju, danas vam više trebaju obrambeni nego napadački zahvati… Ali kad orlovi rašire krila…

Koliko turizam može pomoći u recesiji, represiji i depresiji u kojoj živimo?
Tiho: Turizam pomaže samo nekima. Tko će pomoć poljoprivrednicima i stočarima?
Vlatko: Ne žive svi od turizma u Hrvatskoj, ali ako turistička sezona bude uspješna i napuni privatne džepove i državnu kasu, svi će biti opušteniji i manje depresivni. Možda i farmeri dobiju kakve poticaje od države u tom slučaju. Novac je uvijek u modi.
Buk: Može pomoći, ali ne bitno. Treba zasukati rukave na više područja. Premalo ‘sluga’, a previše loših gospodara… Monkey bussines…

Kakvi su planovi za budućnost što se Dudlaša tiče?
Tiho: Nadam se boljoj budućnosti s Dudlašima, samo nek’ mi Bog podari snage.
Vlatko: Nemamo nekih velikih planova. Voljeli bismo čim više nastupati i snimati albume. Samo da bude zdravlja i malo sreće, svega će biti.
Ivo: Nadam se da će Dudlaši još dugo jahati u glazbenom sedlu.
Buk: Više sviranja, naročito zimi, ulazak u studio 2011., to je ono što možemo sami, ostalo ovisi o okruženju….

Sudjelovali:
Robert Jatagan Rica: tekstovi, gitara, javanski horoskopski znak vidra.
Tiho Jatagan Pavlinović: gitara, javanski horoskopski znak ris.
Vlatko Jatagan Ćavar: gitara, produkcija, kum, javanski horoskopski znak orao.
Ivo Jatagan Selak: bubnjevi, blagajnik, javanski horoskopski znak galeb.
Ivan Jatagan Srzić: bas, javanski horoskopski znak jazavac.
Buk Pavlinović: technical support, public relations, javanski horoskopski znak vuk.

Muziku podržava