Po mnogo čemu posebni bend, Pips, Chips & Videoclips najavljuju novi album za jesen ove godine, što će im biti prvi studijski projekt nakon “Drveće i rijeke” iz 2003. Uskoro (17.2.) će održati i koncert u Zagrebu, u klubu Boogaloo. Također, Pipsi su u astronautskoj misiji traženja mitskog grada Fafenštajna. Sve to dalo nam je dobar povod za jedan elektronički intervju s kapetanom-frontmanom tog broda, Dubravkom Ivanišem Ripperom.
Što ima novo s Pipsima?
Radimo. Zapravo, zajebavamo se… to je prava istina. Nije se lako ni jednostavno danas zajebavati, ne, ne, uopće! To je teško rudarsko/udarničko zajebavanje.Eto što je novo!
Svaki dosadašnji album Pipsa je donosio poprilične pomake u stilu. Hoće li to biti slučaj i s ovim?
Hoće. Da toga nema, nestalo bi veselja kreacije, nestalo bi neizvjesnosti. Mi ćemo se uvijek mijenjati zato jer bez određenog rizika ništa novo ne možeš naučiti, a to bi značilo da nazaduješ.
Do izlaska albuma neće više biti koncerata?
Album je planiran za ranu jesen ove godine. U svakom slučaju mi smo zamalo 4 godine u njegovoj produkciji, a sada ulazimo u finalizaciju. Fokus je definitivno na studiju, ali vjerujem da ćemo nešto i svirati. Nema razloga da ne sviramo.
Volite li svirke? Kako se osjećate na bini?
Osjećamo se na bini ko pingvini, ha ha… Ne kužim baš pitanje, pa stage mi je radno mjesto, bilo bi deprimirajuće da se osjećam loše. Nikad ne radim stvari za koje nemam afiniteta i za koje nisam spreman. Nigdje nisam slučajno.
O “Drveće i rijeke” se jako puno pričalo i prije izlaska zbog suradnje s Daveom Fridmannom. S kim će te surađivati ovaj put i gdje ćete snimati novi album?
Mi sve i svakodnevno snimamo u svom studiju. Producirali su ga većinom Ivan Božanić, te Jura Ferina i Pavle Miholjević a miksat će ga vjerojatno Dave u Tarboxu.
Sredinom ’90-ih Pipsi su prozvani ‘generacijskim bendom. Je li vam danas žao što ste se (svojevoljno) prilično udaljili od te uloge?
Ne znam, ne sjećam se toga. Nismo mi igrali uloge, mi smo radili, a drugi su se zabavljali etiketama. Prilično sam siguran da me ne interesira pozicija generacijskog glasnogovornika, niti me ikad to intrigiralo. Muzika je istraživanje, a tu nema mjesta zadanosti i izvjesnosti. Onda nije više zabavno.
Čitao sam vaše intervjue tih godina. Sjećam se da ste uvijek bili skeptični (neki će reći realistični) i dobro predvidjeli nestanak tzv. Fiju-Briju scene. ‘Scena’ je bila riječ koja se često spominjala u vašim intervjuima. Što mislite o današnjoj glazbenoj situaciji u Hrvatskoj i kakva su vam predviđanja za budućnost?
Ima par dobrih bendova (autora) i gomila bezveznih. Tako je uvijek bilo i bit će, ne samo kod nas nego svugdje u svijetu. Stvarno nema smisla ni moralizirati ni popovati o drugima. Time nek se bave oni koji su nezadovoljni sobom i ništa ne rade. Cjelodnevno se godinama brinem samo o svojim pjesmama, za druge me fakat nije briga.
Do sada je na vašim albumima bilo puno komentara aktualne društvene situacije u Hrvatskoj. O čemu govore pjesme na novom projektu?
Do “Boga” je mjestimično vjerojatno bilo tako kako kažete, no već na toj ploči, a nekmoli kasnije shvatio sam da bilo kakvo petljanje s dnevnom politikom truje pop pjesmu. Svaka pop pjesma ima potencijal i zrno vječnosti, dnevna politika u njoj to sigurno nema i zapravo je banalizira.
Na ovom albumu filigranski precizno razglabamo o Fafenštajnu i Astronautima kao prapočelu Svega. Putnik-Namjernik bi mogao zaključiti da se tu radi baš Ni-O-Čemu. I kako bi samo taj naš Putnik pogodio!
Kakvi su vam planovi nakon izlaska albuma?
Puf, pant. Imamo jako puno posla jučer/danas/sutra…ajmo o tome razgovarati jednog dana. Tad ću biti pametniji i informativniji, obećavam. Ne forsiramo slijed događanja, pametan astronaut se tako ne ponaša!
Od te Fiju-Briju ekipe na kraju su pomalo iznenađujuće Hladno pivo postali najjači hrvatski rock bend. Kako gledate na njihov uspjeh?
Mene to nimalo ne iznenađuje jer su HP od prve ploče komercijalno bitni, sa singlovima stalno prisutni u eteru, a kao ekipa jaki u glavama i odlučni da postanu to što ste konstatirali. To moraš htjeti, moraš vjerovati, moraš se žrtvovati. Sve te elemente su imali i njihova je pozicija prirodna. Muzički su kroz punk kroz dosta drugih žanrova prošarali, a najbitnije je da 15-tak godina imaju jaku fanovsku bazu koja je s njima odrasla, a vremenom se još i bitno proširila. Meni je njihov put logičan jer ovdje ako želiš preživjeti moraš biti na samom vrhu. Već 4-5 mjesta niže je nevjerojatna gužva i borba za opstanak.
Do sada su Pipsi bili jedni od rijetkih u Hrvatskoj koji su ostavljali dojam benda koji je u tijeku s onim što se u svijetu događa. Što danas slušate, što vam se sviđa?
Stalno ponavljam da baš i nemam vremena slušati tuđu muziku. S godinama sam sve manje podložan fascinaciji bilo čime. Očekivano je to, valjda, sa 16 ti je sve novo, sa 40 baš i ne.
Kako gledate na promjene u glazbenoj industriji izazvane mogućnostima interneta (naročito kad je riječ o legalnom i ilegalnom downloadanju)?
Smatram da je muzička industrija u svijetu u fazi nekakvog prestrukturiranja. Dobro je da se svi mi koji od muzike živimo moramo potruditi da svoj rad naplatimo. Moramo početi misliti, stvari ne idu rutinski. To je fora, fora koja donosi inovacije, pomake i ne piša se u vjetar, nego se svakodnevno uči o mediju i kako ga najbolje iskoristiti za sebe.
Mislim da će se, globalno gledano, ključni potezi tek dogoditi kroz desetak godina. Ovo je, velim, porođajna faza; diskografi zarađuju na melodijicama za mobitele i jebe im se živo. Prodaja albuma pada i do 80%, ali tulifonijada sve pokriva, čak i donosi dobit. Teror hita, odnosno singla je na snazi, albumski pristup je sve više minoriziran.
Najviše mi je žao što mp3 format postaje dominantan, a to obezvređuje fino brušenu produkciju, muzičke finese, zapravo sve ono što dobru muziku razlikuje od loše.
