Gotovo godinu dana nakon našeg posljednjeg razgovora s Dubiozom kolektiv, momci su navratili na samostalni koncert u zagrebački Aquarius za kojim je domaća ekipa naprosto pomahnitala i pograbila ulaznice u nevjerojatno brzom roku, zbog čega je, kako već znate, pridodan još jedan koncert da bi raja bila sretna i zadovoljna.
Između odličnog uvodnog koncerta i drugog, prvonajavljenog, dan kasnije kada su u Aquariusu raspametili domaće poklonike, posjeli smo ih u fotelje glazbene knjižare Rockmark i nakon dugo vremena se s Dubiozom (Vedranom, Arminom i Branom) suočili na suhom, toplom i svijetlom mjestu. Uz pivkana i Kings of Leon u pozadini sve je izgledalo ovako…
Evo nas opet momci, al’ ovoga puta, hvala Bogu, na suhom i osvijetljenom mjestu. Nakon čudnog i demoliranog mračnog WC-a u Karlovcu gdje smo u 3 ujutro imali zanimljiv, ali smrznut intervju, dobro je uvaliti se u fotelju i popričati. A svakako i dobro vas je vidjeti napokon na suhome, nakon svih silnih koncerata ove godine.
Armin: Koji po redu?
Meni sedmi (ne računajući nadolazeći drugi konert u Aquariusu te večeri).
Vedran: Eto, imat ćeš prilike za osmi pred Božić u Kamanju.
Kud baš Kamanje? Daj dođite u Karlovac, ne mogu opet pokisnuti. Zadnji sam put dobio blažu upalu pluća nakon koncerta u Kamanju na Colapis festivalu jer sam prethodno do kože pokisao na Metallici koja mi je pak priuštila bronhitis.
Armin: Tebe će taj rokenrol glave doći.
Vedran: Ono je baš bilo zajebano. Ali ovo će biti u zatvorenom.
Armin: Pitat će te starost gdje ti je bila mladost…
Nego, ajmo krenuti u razgovor s jednom isprikom. Ne znam jeste li čitali moju recenziju albuma “5 do 12” na Muzika.hr, no ono što ću napraviti dosad doista nikad nisam ni ne namjeravam, ali osjećam već neko vrijeme potrebu to verbalizirati. Želio bih se ispričati na danoj ocjeni 3/5 jer nakon daljnjeg preslušavanja albuma i usporedbe s “Firmom Illegal” shvatio sam da sam doista pogriješio i to javno priznajem, pa stoga – isprika na tome.
Armin: Pa, dobro, to je ok.
Brano: Isprika je prihvaćena (smije).
Vedrane: Eto, gledaj sad k’o da si nam dao 4.
Nego, momci, imate li što za smotati?
Vedran: Nismo ti mi neki smokeri.
Armin: Imamo jedan department koji se bavi time, tj. Ministarstvo za marijuanu, ali i Ministarstvo za alkohol i Ministarstvo za seks.
Bezveze… Kakva je to Dubioza bez ičega za motanje? Razočaran sam. No, ajmo na ozbiljnije stvari. 2010. godina je pri kraju i bez dileme možemo reći da je iza vas dosad najuspješnija godina karijere: gotovo svakodnevno putujete i nastupate diljem regije, ali i Europe, pa nas zanima u kojem ste trenutku shvatili da ste izašli iz regionalnih granica i postali čak internacionalni bend?
Vedran: Možda je to teško tako nazvati.
Armin: Ove smo godine radili za nas neke nove teritorije, od Skandinavije, Poljske i Rumunjske i dobro smo prošli tamo. Dodao bih da smo u Češkoj imali iznimno dobru promociju i zbog toga svirali na pet najjačih čeških festivala.
Vedran: Naravno da počneš svugdje s malim klupskim svirkama, da bi nastavio s malim pa tek onda velikim festivalima i tko zna što dalje slijedi. Iduće godine krećemo s promocijom novog albuma na engleskom jeziku, tako da će vjerojatno biti i neke dobre promo svirke jer ćemo ih distribuirati na stranom tržištu. Ali, mi pokušavamo ne posmatrati s te strane da smo postali veliki i da punimo velike klubove. Nekako nam to nije bitno jer imaš 100.000 stepenica za prijeći da bi postao veliki bend.
Armin: Znaš kad postaješ veliki bend? Tek kad doživiš reunion. Znači, tek kad se raziđete i 20 godina kasnije se okupite, e, tad si veliki bend.
Brano: Ono što je nama važno jest da imamo sve više posla što je proizvod našeg rada i sve boljih pjesama. Uspjeh koji si evidentirao nije privatna stvar. Nama je bitno da imamo posla i da vidimo da to što radimo da ide naprijed.
Vedran: Radiš u javnom prostoru i normalno da je super da ti se proširuje krug ljudi kojima se obraćaš.
Kako biste usporedili odnos s publikom prije dvije godine netom prije izlaska “Firme Illegal” i sada u 2010. s još uspješnijom “5 do 12”?
Vedran: To je također postepen proces. Stvarno postepeno u pet godina aktivnog sviranja s oko 350 svirki to postigneš. Sad smo u šestoj sezoni sviranja i vidjet ćemo kako će te nove stvari izgledati kad si sami budemo postavljali tempo s novim albumom na engleskom, odnosno izdavanjem svake godine po jednog albuma na bosanskom, pa iduće na engleskom i tako dalje.
Koja su vam neka od najupečatljivijih iskustava s ove posljednje, svakako najuspješnije turneje?
Armin: Teško je to nazvati turnejom jer to nije turneja u klasičnom smislu. Mi smo konstantno na turneji i konstantno u studiju zadnjih pet godina i sve se nekako događa spontano. Imali smo niz koncerata u veljači i ožujku koji su bili vezani isključivo za “Firmu Illegal”.
Malo sam gledao po forumima i raznim internetskim stranicama i primijetio sam da se vaši sunarodnjaci iz Bosne i Hercegovine najviše žale jer, kako kažu, kod kuće najmanje svirate.
Vedran: Ma to je subjektivno mišljenje. Jednostavno na nekim mjestima imaš manje klupske i festivalske infrastrukture pa samim time moraš uložiti puno energije da bi sam sebi organizirao dobru svirku i zbog toga se uvijek netko osjeća zakinuto.
Ne želim ništa sugerirati i biti pristran, ali samo ću reći – hrvatska publika…
Armin: Zadnje dvije sezone imamo stvarno dosta koncerata u Hrvatskoj koji su dosta posjećeni i posebno mi je zadovoljstvo ovdje svirati.
Brano: Posebno Zagreb koji se dodatno izdvaja jer ovdje ima ljudi iz cijele Hrvatske, pa se to jako osjeti. Recimo od naših 130.000 ljudi na Facebooku imamo 30.000 iz Zagreba. Zagreb ima najbolju koncertnu ponudu: od klupskih, do dvorana, arena i stadiona, tako da je publika dosta glazbeno ‘obrazovana’.
Vedran: Publiku se ovdje ne može prevariti.
Brano: Mislim da je to slučaj i sa Slovenijom jer su publike ovdje i tamo nekako u odnosu na ostale bivše republike najviše vidjele.
Kad smo kod klubova i koncerata, zanima me jeste li ikad odbili svirku?
Armin: Ma jesmo, ali to su bli tehničko-logistički razlozi.
Brano: U principu smo samo jednu odbili jer smo bili krivo obaviješteni o tehničkim uvjetima i kad smo došli tamo vidjeli smo da je to ispod svakog standarda. Mi ne želimo biti u situaciji da prevarimo ljude da dođu na takav koncert ili festival i na kraju da ništa ne čuju jer uvijek je bend kriv. Kad otkažeš koncert nikad neće publika reći da je organizator šupak, nego bend.
Vedran: Kad jednom napraviš takav kompromis onda ćeš ga uvijek morati raditi. Kad jednom pristaneš svirati na pozornici sklepanoj od dvije gajbe i dvije zvučne kutije koje se raspadaju onda više nemaš neki kredibilitet jer će ljudi očekivati da je to tvoj standard. Malo ljudi razumije infrastrukturu koncerata i malo ljudi zna što je razglas ili što je mikseta i pomisle da je bend loš jer ga poistovjete s produkcijom, a zapravo si ti tu najmanje kriv. Suludo je pustiti da takve stvari diktiraju percepciju benda.
Brano: Nama se nebrojeno puta dogodilo da smo mi sami svojim fizičkim radom kompenzirali štošta i omogućili da se koncert uopće održi. Ali ima klubova na ovim prostorima bivše države gdje smo se mi morali sami uključiti u tehnički dio da bi sve funkcioniralo.
Vedran: Imamo to drugo iskustvo s klubovima u Zapadnoj Europi gdje stvari funkcioniraju i gdje imaš vrlo malo briga s funkcioniranjem stvari. Ali ovdje pristaješ na takve stvari jer želiš da scena zaživi i pristaneš na puno manje tehničke uvjete i garancije da će stvari raditi, nego što bi to učinio na zapadu. Ne tražiš state-of-the-art tehniku, već minimum onoga potrebnog da se održi koncert, pa ako ni to ne dobiješ onda je to ponižavajuće.
Evo, spomenuli ste zapadno-europsku scenu i nastupe, brojite sve veći broj regionalnih nastupa i sve veću publiku okupljenu pred svojim pozornicama, pa me zanima raste li s porastom koncerata i publike i sam apetit benda? Dakle, mijenja li se s uspjehom i rider lista?
Brano: Svakako! Apetiti benda rastu, možemo više pojesti (smijeh).
Armin: Ma nije to ništa posebno. U principu se tu uvijek radi o tehničkim zahtjevima prema ljudima koji nas bukiraju. Mi inzistramo da tehnika bude minimalno snažna da se koncert održi. A je li catering ovakav ili onakav, ima li ga uopće, to nam nije bitno. Na rideru je to standardna cuga i to je to.
Vedran: Nitko ne traži kavijar i šampanjac, ali je logično da te dočeka neka hrana.
Posljednjih godinu dana gotovo svaku večer izlazite na pozornicu, a otkako ste objavili “5 do 12”, potražnja je sve veća – svi vas žele, svi znaju vaše pjesme. No, nije li pomalo naporno nastupati svaku večer s istom set-listom?
Brano: To je pitanje s više odgovora. Uzmi bilo koju svjetsku zvijezdu i vidjet ćeš da se ljudi žale na koncert s tek dva hita, onda uzmi koncert samo s hitovima, ljudima je dosadno. S naše strane, ti nemaš na pameti set-listu koju sviraš koliko tu izmjenu energije. Nama ne ide dalje od uzlazne i silazne putanje nekakve energije koja se događa na koncertima.
Armin: Automatizam koji smo postigli koristan jer ne moraš misliti o tome što slijedi, već o tome da što bolje odsviraš.
Brano: Tako je, jer nisi došao svirati sebi nego ljudima koji te žele čuti.
Zanimljiv je vaš ozbiljan angažman na Internetu, kako na službenoj stranici, tako i na Twitteru i Facebooku. Svakodnevno komunicirate s ljudima, obaviještavate ih o aktualnostima i donosite redovito koncertne fotografije, od kojih je zajednička fotka s publikom postala standard, ali i tradicija, pa nas zanima vaše viđenje internetskih potencijala u vlastitom stvaralaštvu.
Vedran: Internet je posljednjih godina postao vjerojatno najefikasnije sredstvo promocije, a pritom te ništa ne košta…
Brano:… Ma kako me ne košta ništa kad me prošli mjesec koštao 80 maraka???
Vedran: Pa kad skidaš previše pornografije (smijeh)! Ma sve je počelo prije nekoliko godina s MySpaceom i socijalnim mrežama koje su sada evoluirale na Twitteru i Facebooku. Ljudi koji to svakodnevno primaju mogu ti reći što im se sviđa, a što ne i zbog toga je jako koristan alat koji prije nije postojao.
Znači, redovito pratite povratne informacije fanova?
Vedran: Pa sve ti je to kod nas do it yourself princip, pa tako i to. Ja recimo, administriram socijalne mreže. Mislim da je dobro da bend direktno to radi, a ne neki administrator. Nama je bitno zahvaliti ljudima što dolaze na koncerte, a ljudi to jako cijene i tako se stvara neka komunikacija.
Apropos Interneta, ljudi se često žale kako nigdje na Internetu, pa tako ni na vašoj stranici nema službene web-trgovine gdje bi mogli kupiti vaša službena izdanja. Ima li planiranih promjena po tom pitanju?
Vedran: Postoji problem s funkcioniranjem plaćanja kreditnim karticama u BiH, pa je to zapravo najveći razlog što nemamo web-shop. PayPal je tek prošle godine došao u BiH, pa tek sad imamo mogućnost da upravo preko PayPala napravimo neki online shop.
Naposljetku, zaključimo priču s najavom novog studijskog albuma na engleskom. Što, gdje, kada, zašto i kako možemo očekivati?
Vedran: Album izlazi u trećem mjesecu za Koolarrow Records iz San Francisca (izdavač Kultur Shocku, op.a.), čiji je pokretač Billy Gould. Stvari s albuma su već dogovorene i bit će objavljene u standardnom CD formatu i, naravno, digitalnom. U planu imamo i neka gostovanja, ali vidjet ćemo što će se tu realizirati. Kako će album biti na engleskom i objavljen vani, onda bi ta gostovanja mogli biti neki strani, a ne lokalni izvođači.
Armin: Završili smo nekakav kreativni dio, muzički okvir za desetak pjesama. Međutim, sve je to još u povojima.
