Došao je iznenada i odmah se zapisao u povijest – Arcade Fire “Funeral”

1761

Na današnji dan prije točno 10 godina (14.9.2004.) originalno je izašao prvijenac grupe Arcade Fire jednostavno nazvan “Funeral“, budući da je tijekom snimanja bendu umrlo nekoliko članova bliže obitelji.

Već se s najavnim EP-om dalo naslutiti da bi mogli dobiti nešto veliko od ovih Kanađana, ali nakon samog izlaska albuma dobili su samo salve hvalospjeva, stoga ne čudi da je album, kao i sam bend, u vrlo kratkom vremenu zadobio status kultni, nešto što se mora čuti i doživjeti.

Deset godina kasnije, prilika je da se kaže pokoja riječ o albumu koji je završio na visokim mjestima kod svih relevantnih glazbenih magazina u izborima za album prošle dekade (kod nas drugi, odmah iza Amy Winehouse), a neki su ga proglasili i jednim od najboljih albuma u povijesti.Istini za volju, u Europu je album službeno stigao tek početkom 2005., ali do tada se već napravio ogroman hype o bendu iz Montreala, ponajprije izvrsnim singlicama, prenošenjem dobre riječi, ali budimo realni i piratizacijom, jer su mnogi već pola godine ranije slušali album nego što je konačno stigao kod nas.Ono po čemu se bend najviše razlikovao od svega tada na sceni je nevjerojatan osjećaj za melodiju provedenu kroz euforične i bombastične skadbe uz vrlo intrigantne stihove. Slušajući iste pjesme danas i dalje osjećate ono početno oduševljenje preslušavanja ovog albuma, iako ste ga vjerojatno već stotinjak puta preslušali.U većini recenzija spominjala su se mnoga imena s kojima se bend uspoređivao, počevši od Davida Bowiea, Davida Byrnea, Pixiesa, Talking Headsa, Gang of Four, Roxy Musica… Bilo je tu svega, a iskreno, sve navedeno se može na ovaj ili onaj način stvarno čuti, pa bi se netko tko nije slušao “Funeral” mogao zapitati zašto je ovaj album toliko dobar i značajan. Stvar je jednostavna, ubacite ga u player, pa ćete lako i sami zaključiti.Baš svi ti nabrojani utjecaji su više ili manje ukomponirani u jednu cjelinu od deset skladbi kroz koju se lako može isčitati bol i tuga, te optimizam i nada da će crni dani proći. Baš neke od glazbenih podloga najbolje i dočaravaju cjelokupnu situaciju, dramaturški dopunjuju stihove i time dobivamo kombinaciju i skladnost u pjesmama koje pamtimo godinama, a u ovom slučaju i desetljećima, zbog čega se album i uspoređuje s nekim najboljim albumima iz glazbene antologije.Dio zanimljivosti albuma svakako proizlazi i iz porijekla članova benda. Win Butler se tako mnogo smucao po svijetu, rođen u Kaliforniji, živio u Texasu, Argentini i tko zna gdje sve ne, da bi se skrasio u Montrealu. S druge strane, Régine Chassagne je rođena u Montrealu, ali njezini roditelji su s Haitija, emigranti koji su uspjeli pobjeći od opasnog režima Françoisa ‘Papa Doc’ Duvaliera. Odakle i pjesma posvećena žrtvama jednostavno nazvana “Haiti”.Kombinacija Sjedinjene Američke Države-Haiti-Kanada očito je bila odlična kombinacija jer je svatko iz svojih iskustava donosio nešto u bend, pa su tako i dobili mnoge ideje koje su potom pretočene u skladbe. Dok je ‘američka škola’ donosila onaj britak zvuk, Régine je unosila romantičnije, osjećajnije i sjetnije tonove, najčešće otpjevane na francuskom jeziku, što albumu daje dodatnu draž.

U prvom dijelu albuma nalaze se četiri pjesme istog naslova “Neighborhood” koje se međusobno razlikuju u brojki i podnaslovu. Naizgled zanimljivo i neoubičajeno rješenje, a upravo je to taj znak o kojem sam ranije pričao, različiti doživljaji izrečeni kroz zajedničku sliku, ali svaka na sebi svojstven način, svaka je prava himna od koje se naježiš.

Muziku podržava

Vjerujem da bi mnogi mogli pronaći svoj favorit s albuma, ali najviše fanova bi ipak izabrali za najbolju pjesmu albuma (kao i najbolju pjesmu u karijeri benda) “Rebellion (Lies)“. Pjesma koja ih je obilježila, ritmična himna koja digne publiku u trans, pjesma koja ima izvrsno jednostavan refren gdje bend i publika mogu surađivati kao od šale. Vjerujem da nije bilo nastupa u kojem ovo nije bio vrhunac.

U međuvremenu, imali smo i mi priliku to napraviti jer je bend gostovao kod nas, na jednom od INmusica i odsvirao dobar dio s “Funerala”. Taj nastup mi je ostao upamćen kao jedan od najboljih, iako mnogi nisu dijelili takvo mišljenje zbog zvuka. Ne znam jesam li bio srećković i baš pogodio odlično mjesto sa zvukom, jer su ljudi oko mene stvarno uživali ili sam se toliko uživio i previdio neke stvari (istina jest da je na samom početku zvuk bio neuobičajeno tih, ali kroz pjesmu-dvije su to ‘popravili’), no taj dan neću još dugo zaboraviti.

Mogao bih ponoviti frazu koju ljudi često ponavljaju kod velikih albuma i bendova, ‘da su napravili samo ovo, već bi bili zapamćeni…’, a u slučaju Arcade Firea, to ipak nije slučaj jer su i sa sljedećim izdanjima gurali prema naprijed. “Neon Bible” je u najmanju ruku jednako genijalan kao i “Funeral”, “The Suburbs” je napravio ogroman odmak od dotadašnjeg zvuka i ponovno bio jedan od najboljih albuma godine, dok su se prošlogodišnjim albumom “Reflektor” malo poigrali s elektronikom i pri tome prvi put napravili i značajniju pogrešku. Koliko god je album bio zabavan i drugačiji od prethodnika, toliko su ga napunili s previše prosječnih pjesma, pa efekt nije bio jednak onome na ranijim izdanjima.

Možemo se pitati kojim će putem krenuti na sljedećim albumima jer su svakako spremni na sve, ali to nam tek preostaje za vidjeti. Do te neke nove prilike imamo još vremena otprilike dvije godine (dosad su izdavali albume u pravilnom razmaku od tri godine), a do tad možemo uživati u ranijim radovima, a posebno u prvijencu kojem sada slavimo jubilarnih deset godina od njegovog izlaska.

Kada imate ovakav album u rukama, gdje jasno čujete da nema loše skladbe, da album klizi perfektno, tada znate da slušate remek-djelo koje će se slušati i za deset, ali i za pedeset godina. Upravo takav je album “Funeral”, jer se kroz njega provlače tmurne teme na jedan perfektno optimističan način, kao da se uvijek gleda na bolje sutra, a ne da se opterećuje teškom prošlošću ili sumornom sadašnjošću.

Osobno, “Funeral” mi spada u top 3 albuma svih vremena i svaki put mi je drago kad čujem neku pjesmu s njega, a što na kraju završava preslušavanjem cijelog albuma. Imali su Arcade Fire i kasnije briljantnih momenata, ali “Funeral” je došao iznenada i predstavio nam jedan od najvećih bendova u novom mileniju. Mislio sam to tada, a mislim i sada.

Muziku podržava