Doro: “Borac sam za dobre stvari i mrzim nepravdu”

3489

Njemica Doro Pesch bez ikakve je sumnje jedno od najznačajnijih imena na heavy metal sceni uopće. Pisati o njoj nešto posebno zaista je nepotrebno, jer njezin, pa možemo slobodno reći, okrunjen status ‘metalne kraljice’, kojeg su joj dodijelili najbitniji – metalni fanovi, govori sam za sebe i više nego dovoljno.

Osim toga, u ovom je razgovoru bila toliko raspoložena i iscrpna da je
iznijela gotovo sve bitne stvari u svojoj karijeri pa bi bilo kakvo
nadopunjavanje bilo suvišno.

Naravno, nije rekla baš sve, ali ne sjećam se da je neki metal muzičar bio toliko dobro raspoložen kao Doro pa smo čak uspjeli i ‘probiti’ termin, s obzirom da je imala dogovoren još jedan intervju. Zato se ovim putem ispričavam kolegi (mada ne znam kojemu), koji je zbog naše zaboravnosti i pričljivosti morao pričekati više nego je planirao.

Jednostavno, više od pola sata je naprosto preletjelo, jer se iz sekunde u sekundu razgovor sve više pretvarao u pravu prijateljsku, kako bi moj prijatelj Wera rekao, ‘ćakulu’, a sve manje imao karakteristike službenog intervjua. Možda sam negdje i pretjerao s nekim pitanjima, na čemu se unaprijed ispričavam, no Doro je toliko divna osoba da su moja pitanja, baš kao i njezini odgovori, ‘tekla’ sama od sebe.

Doro, primarno za nas starije, ali i za mlađe metalce, što mi je posebno drago, ti si apsolutna ‘kraljica metala’. Jesi li kraljica i ratnica u privatnom životu?
Da, jesam. Ja sam uvijek borac za dobre stvari, mrzim nepravdu i ratnik sam i u privatnom životu. No na pozornici sam potpuno drukčija ‘životinja’, tamo na vidjelo izlazi moja strana koja se ne može ostvariti u ‘normalnom’ životu.

Imaš li nekih snova koji ti se nisu ostvarili u prošlosti?
Svakog dana imam mogućnost nastupati pred ljudima, svakog dana napraviti koncert, tako da to smatram ostvarenjem svojih snova. Voljela bih da se takav život nastavi, da ljudi i dalje vole muziku i da dolaze koncerte. Bila bih jako sretna da to traje zauvijek. Otkad sam bila mala djevojčica, još od svoje treće godine, željela sam postati pjevačica.

Sa šesnaest godina sam imala svoj prvi bend i tada sam spoznala da to želim raditi ostatak svojeg života, da je to ostvarivo, i bila sam zaista presretna. Drago mi je što metal ponovno postaje toliko velik, sve rašireniji. Prije nekoliko godina snimila sam jedan film, a možda opet snimim još jedan i napišem muziku za njega. No da se sve nastavi kako je sada, i to bi bilo izvanredno.

Znaš, ja slušam heavy metal 28 godina, i to me čini strašno sretnim. U biti mi smo gotovo generacija, pa prema onome što si rekla i koliko znam o tebi, ti bi bila prava žena za mene. Inteligentna, lijepa i – metalka, moja idealna kombinacija. Na žalost, kasno smo se upoznali za tako nešto, s obzirom da sam oženjen (smijeh).
(smijeh) Toliko sam vezana uz muziku, fanove i metal, ponekad odradim i do 200 koncerata godišnje, tako da mislim da ti baš ne bih bila dobra žena. Uvijek sam na turneji, mnogo putujem svijetom, tako da bih malo bila kod kuće (smijeh).

Tvoje pravo ime je Dorothee. Je li možda u vezi s Dorothy iz filma “Čarobnjak iz Oza” s Judy Garland?
(smijeh) Moguće, vjerojatno su to voljeli moji roditelji. Rođena sam u bolnici u Dorotheenstrasse u Düsseldorfu pa su mi moji roditelji zbog toga dali ime Dorothee.

Muziku podržava

Reci mi jednu svoju dobru i jednu lošu osobinu.
Mislim da sam mnogo puta previše osjetljiva i vrlo sam neuredna. Dečki iz benda uvijek skupljaju moje stvari koje ostavljam po cijelom tour busu, no osim toga mislim da sam u redu osoba.

Podsjeti nas malo o svojim počecima. Kako je bilo tebi kao ženi na ‘muškom teritoriju’? Dobro, nisi bila sama, bilo je žena u metalu, poput cura iz Girlschool i još nekih.
Prvi bend bio je mi je Snakebite, zatim Attack, pa Warlock. Nisam nikada gledala tako na to, osjećala sam se kao ljudsko biće, kao muzičarka. Muzika je iznad svega toga, bez obzira jesi li muško ili žensko, svejedno je odakle dolaziš.

Nikada nisam mislila da je to toliko različito, a fanovi su znali da je metal uvijek u mojem srcu, tako da sam uvijek imala snažnu povezanost s njima i nisam razmišljala na način da zato što sam žensko to čini neku dramatičnu razliku.

To što sam žena nisam smatrala da sam zbog toga bila uskraćena ili da je nešto loše o tome što sam žensko. Vrlo je teško biti muzičar, preživjeti u svijetu muzike, uvijek se moraš boriti za svoju muziku.

Čak i prije, u ’80-ima., časopisi su izmišljali priče kako je to kad si žena na metal sceni, ali za mene je to bilo vrlo prirodno. I da sam muškarac, smatram da bih opet napravila sve isto, pjevala bih, radila istu muziku.

U početku nisam ni bila svjesna da stvaramo heavy metal, samo smo radili stvari koje smo voljeli. Na primjer, tekstove smo pisali ručno, zatim ih kopirali. Tako je to bilo u početku.

Kasnije smo otkrili nekolicinu bendova koji su svirali istu vrstu muzike, a sjećam se da nas je ‘uhvatio’ jedan promotor iz Belgije i upitao želimo li svirati. Mi smo odgovorili, normalno, da želimo, a on nam je tada rekao da dolazi i jedan bend iz Amerike koji također svira metal. Mi smo mu rekli odlično, to zvuči super.

Tako da smo otišli u Belgiju, odsvirali u jednom malom klubu pred kojih 300-tinjak ljudi, zatim smo najavili taj drugi bend, a to je bila – Metallica!! Bila je to jedna od njihovih prvih svirki u Europi, a njihov prvi album, “Kill Em All”, izašao je oko dva tjedna ranije.

Ubrzo zatim postali smo dio metal scene, kasnije sam i prekinula svoj radni odnos, jer su nam 1986. godine ponudili da odemo na turneju s Judas Priest.

Sjećam se, otišla sam tada do šefa, rekla da su nas pozvali da sviramo s Judas Priest, a on me upitao što je to? Rekla sam mu da je to najbolji i najveći metal bend. Pitao me jesam li luda? Rekoh da, jesam, i moram to učiniti. Tako sam napustila svoj posao i otišla na turneju.

Nakon Warlocka, kako je bilo startati kao Doro? Pretpostavljam ne preteško, jer si tada, ako se ne varam, bila jedina originalna članica benda, a i imala si već dosta iskustva pa je to bio kontinuitet.
Zapravo ti moram reći da nije bilo lako, jer sam željela nastupati pod imenom Warlock, a tada su nastali neki problemi oko imena.

Naš bivši menadžer tvrdio je da ima prava na ime benda, tako da smo imali svakakve tužbe, no uspjela sam ‘vratiti’ ime Warlock prije tri godine, nakon što sam se svih ovih godina morala boriti za njega. To je zapravo bio glavni razlog zašto smo se nazvali Doro. Nikad nisam namjeravala napraviti solo karijeru, no uvijek sam željela stvarati muziku, dok ne umrem.

Iz diskografske kuće su nazvali i rekli ‘možete se zvati Warlock ili iskoristiti ime Doro’ i tad sam pomislila u redu, objavit ćemo jedan album pod imenom Doro pa se zatim vratiti na Warlock, no to se nije dogodilo, jer sam tek nedavno, kako sam rekla, ‘dobila’ ime Warlock natrag.

Bilo mi je tada vrlo teško, jer sam kao timski igrač oduvijek voljela imati bend iza sebe. U kasnim ’80-ima. pritisak izdavačkih kuća bio je vrlo snažan, svi su željeli ‘zgrnuti’ bogatstvo s bendom i zapravo je bilo jako teško. U devedesetima, kada metal nije toliko dobro prosperirao, postalo je malo lakše, tako da smo mogli opet raditi što smo htjeli.

Mislim da su sad vremena bolja nego ikad, svatko ima slobodu da radi ono što osjeća, što želi, a pošto su izdavačke kuće manje, nemaju toliko snage, lakše je za bendove i muzičare da se izraze, da rade ono što vole.

Sjećam se, u kasnim ’80-ima. uvijek je bila velika borba između izdavačkih kuća, svi su željeli biti što komercijalniji, imati čim više udjela u svemu tome, a mi smo uvijek željeli biti žešći, jači, metalniji, tako da su ’80-e. bile u jednu ruku odlična, a u drugu jako teška vremena.

No uvijek je bilo teško, svako izdanje, svaka turneja. Ali kada se popneš na pozornicu i vidiš fanove, osjetiš da ljudi to obožavaju, kada dobiješ dobar feedback, tada znaš da je sve vrijedilo truda i upravo zato to i radim, zato sam s time započela.

Idemo sada malo u sadašnjost. S bendom si već duže vrijeme na slavljeničkoj turneji, koja uključuje promociju novog albuma “Fear No Evil”. Devet mjeseci nakon što je objavljen, kako danas gledaš na njega? Je li u potpunosti opravdao tvoja očekivanja?
Vrlo sam sretna i zadovoljna, i obično sviramo neke stvari s njega. “The Night Of The Warlock” fanovi jako vole, ponekad to sviramo u ‘full metal female’ verziji, što ovisi o pojedinim koncertima, a radimo i razne vrste performansa. Ima i jedna pjesma na njemačkom, “Herzblut”, jako je osjećajna i uvijek je sviramo. Zaista sam sretna s albumom, mislim da predstavlja mješavinu moćnih, žestokih himni i laganih, osjećajnih stvari.

Pjesme su jako dobre, i stvarno sam zadovoljna s njime. Zasad su kritike također bile jako dobre, a pomalo me podsjeća na korijene Warlocka. Naslovnicu albuma napravio je moj omiljeni umjetnik, Jessie Gillespie, koji je radio sve naslovnice za Warlock, tako da sam zaista zadovoljna.

Što kažu fanovi?
Mislim da i oni jako vole album. Kad se vidimo na koncertu, “The Night Of The Warlock” je obično na prvom mjestu, no svatko ima drukčiji ukus. Ponekad su to žešće stvari, ponekad himnične, ponekad balade, a jednu od njih izvodim s Tarjom Turunen (“Walking With The Angels”), s kojom za nekoliko dana nastupamo u Belgiji na Female Voices festivalu.

Publiku često zanima koje će pjesme moći čuti na koncertu. Set lista nije ista na svim nastupima, pretpostavljam.
Uvijek to ovisi o publici, volim kada sami uzvikuju nazive pjesama koje bi htjeli da izvodimo i kada smo svi zajedno sretni. Kada, npr., vidim da je publika više heavy, sviramo žešće stvari.

Zapravo, svaki je dan nešto drukčiji. Tako na primjer, sviramo drugačije stvari na festivalima, pretežno stare, koje su doista posebne, i uvijek sviramo onoliko koliko publika traži.

Ponekad po dva, dva i pol sata, tako da je svaki dan, svaki koncert drugačiji. No uvijek izvodimo hitove sa svakog albuma, poput “All We Are”, “I Rule The Ruins”, “Burning The Witches”, “Hellbound”, pa naslovne stvari s albuma. Fanovi u svakom slučaju mogu reći što žele čuti, samo neka viknu i mi ćemo to odsvirati. Imamo izvježbano više od 80% svih naših pjesama, tako da nema problema.

Koja pjesma je tvoj osobni favorit? Što se tiče fanova tu je, mislim, “All We Are” bez konkurencije.
“All We Are” je jedna od stvari koje uvijek rado izvodimo, pjesma koja ujedinjuje ljude i svi je pjevaju zajedno. To je tako divan osjećaj, tako da je ta pjesma meni jedna od najdražih. “Deep Inside My Heart (Für immer)” vrlo je osjećajna pjesma i također mi je jedna od najdražih.

“Burning The Witches”, naša prva uspješnica, kada još nitko nije ništa očekivao, bila je to čista zabava, isto mi je draga. Također, tu su i dvije stvari koje nisu tako poznate, isto su vrlo osjećajne; “The Fortuneteller” s albuma “True At Heart” i “Love Me In Black” s istog albuma, još jedna mračna, melankolična balada.

Sve ovisi o mojem raspoloženju. Kada sam melankolično raspoložena, pjevam balade, agresivnije stvari kada se osjećam više heavy i tako. Imam mnogo stvari koje obožavam, ali “All We Are” je definitivno broj jedan. I mislim da nijedan koncert od 1987. godine nije prošao, a da nisam izvodila tu pjesmu.

Imaš jednu specijalnu pjesmu koja se meni posebno dopada – “In Liebe und Freundschaft”.
Daaaa, stvarno. Mogu li brzo reći kako sam je napisala? Ta pjesma mi je zapravo došla sama od sebe. Imala sam jako dobrog oca, koji je sada na nebu, preminuo je prije mnogo godina. Bilo je to na jedan njegov rođendan, išla sam zajedno s majkom na njegov grob, sadile smo cvijeće i odjednom sam joj rekla da moram nešto snimiti na mobitel. Pitala me što nije u redu, a ja sam rekla da u glavi imam predivnu melodiju.

Nazvala sam ju “In Liebe und Freundschaft”, riječi su bile tako savršene, suze su mi tekle i nisam mogla prestati plakati, ali svaka riječ kao da je već bila tamo. Kad sam stigla kući napravila sam demo, poslala ga izdavačkoj kući već sljedećeg dana, a djevojka koja tamo radi rekla mi je da nikad nije čula nešto tako emocionalno i da će to biti prvi singl (album “Warrior Soul” (2006.), op.a.).

Obožavam tu pjesmu. Napravili smo i englesku verziju pod imenom “For Love and Friendship”, ali nema jednaku dubinu kao njemačka verzija.

Da, slažem se, i meni je verzija s njemačkim lyricsima puno bolja.
Drago mi je. Zaista je to posebna pjesma.

Imaš mnogo prijatelja među ‘true’ heavy metal muzičarima, poput članova grupa Saxon, Motörhead, Judas Priest, Holy Moses. To su prijateljstva koja traju dugo. S kim si najbolja?
Teško pitanje, jer oni su posebni na svoj način i mnogo ih cijenim. Obožavam Ronnie James Dia, Lemmya, Sabine Classen iz Holy Moses, Biffa, svi su oni prekrasni ljudi. Također i Udo Dirkschneider, svi su jedinstveni, ne bih mogla navesti samo jednog od njih.

Prijateljstvo je jednostavno na visokoj razini, možeš im pogledati u oči i znaš da su tu duboki osjećaji. Npr., Lemmy je jako duhovit, uvijek se dobro nasmijati s njim. Rekla bih da mi je tih 4-5 ljudi podjednako drago.

Koji rock ili metal bend je tvoj osobni favorit? Vjerujem da je to težak odabir, no ja sam ipak uvjerenja da je najbolji bend svih vremena Led Zeppelin.
Da, još jedno teško pitanje. Još kao školarka voljela sam Led Zeppelin i oni su zaista posebni. A tada je došao moj prvi rock koncert – Whitesnake s Davidom Coverdaleom. Nakon toga sam postala njihov veliki fan. Mislim da su oni u ’80-ima. bili bogovi, dali su mi toliko inspiracije. Dugo nisam gledala Whitesnake, ali David je u tim godinama bio nevjerojatan.

Ja sam ih gledao prošle godine i mogu ti reći da su još uvijek sjajni.
Da, vjerujem ti.

Imaš prijatelje i među metal bendovima novije generacije. Recimo, sjetio sam se da si bila gošća na zadnjem albumu After Forever. Pjevala si s Floor u pjesmi “Who I Am”, a na tom albumu je gostovao i Jeff iz Annihilatora.
Da, s Flo sam pjevala. Obožavam Flo. Također i s Jeffom, pjevala sam i s Bobby Blitzom i to je divno. Imam oko sebe toliko divnih ljudi. Također smo postali dobri prijatelji s bendovima koji su svirali s nama. Sada će s nama na turneji svirati Krypteria, volim curu iz tog benda, gitarista također.

Mi muzičari smo kao jedna velika obitelj. Svi se brinemo jedni za druge, i mislim da su metalci najodaniji, njihova prijateljstva najduže traju, što definitivno mogu reći i za fanove. Oni su apsolutno najbolji, što je vrlo posebno, i to ne viđam niti u jednom drugom stilu glazbe.

Tarja Turunen je pjevala na tvom slavljeničkom koncertu u Düsseldorfu, a ti si s njom snimila duet za njezinu pjesmu “The Seer”. Kakva je tvoja veza s Tarjom?
Zbilja je volim, toliko je divna, stvarno predivna osoba. Čula sam da je, kad je otišla iz Nightwisha, bilo mnogo članaka u časopisima gdje su drugi pričali suprotno, ali ja je obožavam, stvarno je divna. Uskoro zajedno nastupamo na Female Voices festivalu u Belgiji, ponovo izvodimo “Walking With The Angels” te njezinu stvar “The Seer”.

Radujem se što ću je ponovo vidjeti, odlična je osoba i tako je krasno raditi s njom. Kada sam je pitala bi li željela pogledati i otpjevati sa mnom pjesmu “Walking With The Angels”, bila je oduševljena, a zatim je ona rekla da ima jednu pjesmu koju bi željela da otpjevam s njom. Razmijenile smo pjesme koje su ispale savršeno. Nazočila je proslavi mojih 25 godina u metalu i to je definitivno bio jedan od najsvjetlijih trenutaka.

Znaš li da je Tarja nastupila u Zagrebu nedavno? Tako nam nakon ‘ledene kraljice’ dolazi i ‘metalna kraljica’.
Super. Vjerujem da je bilo odlično. Ja se toliko radujem dolasku u Zagreb, bit će prekrasno i nadam se da će svi fanovi doći. Mislim da se radi o Boogaloo Clubu.

olim metal fanove iz Hrvatske i ne mogu dočekati koncert. Jedan od njih je ‘metal warrior’ iz Australije, ali je rođen u Hrvatskoj. On me povezao s cijelom svojom hrvatskom obitelji i postali smo vrlo bliski.

Koncert u Zagrebu bit će ti treći u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina. Nastupila si u Rijeci, pa u Zagrebu sa Saxon, Circle II Circle i Dyonisus, i sada na svojoj turneji. Sjećaš li se ranijih nastupa?
Da, prvi put u Hrvatskoj smo svirali u Rijeci i bilo je odlično. Bit će divno i sada, vrlo sam uzbuđena zbog toga. Fanovi samo trebaju donijeti sa sobom dobru volju i bit će odlično.

Gledao sam te prije dvije godine na Metal Campu i jako mi se dopao tvoj show.
Stvarno? To je tako divno čuti. Bio je to divan festival, voljela bih opet nastupiti, krasno smo se zabavili tamo.

Predgrupa u Zagrebu bit će ti vrlo zanimljiv mladi hrvatski bend – We Come One. Znaš li nešto o njima?
Ne, još ništa, ali definitivno ću pogledati i poslušati taj bend, kažu da je zaista dobar i uzbuđena sam zbog toga. Ali zasad još ne znam mnogo o njima.

To je zaista specifičan, instrumentalni bend, koji kombinira puhačke instrumente s klavijaturama, gitarama i bubnjevima.
To zvuči vrlo zanimljivo, odlično. Možda se možemo povezati i napraviti nešto zajedno za novi album. Definitivno ću pogledati taj bend, baš super.

To bi bilo sve. Želim ti još ne 25, nego 55 godina karijere.
Hvala, bit ću tamo i na proslavi 55 godina karijere, ako će moje tijelo to podnositi. I puno hvala na ovom slatkom intervjuu, nadam se da se vidimo u Boogaloo Clubu. Veselim se što ćemo se tamo susresti, možda bi mogli popiti koje pivo poslije koncerta ili kavu, bilo bi super. Puno ti hvala što tako dugo podupireš metal muziku.

0 Shares
Muziku podržava