Don McGlynn: “Glazbu ispreplićem životnim pričama”

1395

Od 10. do 13. ožujka u Vinkovcima i Rijeci održat će se DORF. Među ostalim bit će prikazani i filmovi redatelja Dona McGlynna o legendarnim blues i jazz glazbenicima: Artu Pepperu, Dexteru Gordonu i Howlin’ Wolfu.

Osim što je živio u raznim gradovima, primjerice Minneapolisu, Chicagu, Los Angelesu, New Yorku i Kopenhagenu, a dugo je boravio i u Švedskoj, Italiji i Francuskoj, McGlynn je scene za svoje filmove snimao u 75 raznih gradova, snimio je razgovore s više od tristo sugovornika, među kojima i s Davidom Lynchom, Jamesom Stewartom, Martinom Scorseseom, Wyntonom Marsalisom i Henryem Manciniem. Za svoje je filmove, koji su prikazani na više od dvjesto međunarodnih filmskih festivala, osvojio mnogobrojna priznanja i nagrade. U Rijeci će biti prikazani njegovi filmovi “Dexter Gordon: More Than You Know” i “Art Pepper: Notes From a Jazz Survivor“, a u Vinkovcima uz dva spomenuta i “The Howlin’ Wolf Story“.McGlynn: Snimio sam puno filmova na temu biografija glazbenika. Publika u Hrvatskoj vidjet će neke od tih glazbenika kako sviraju, uz mnogo glazbe isprepletene s njihovim životnim pričama. Svi moji filmovi u Rijeci i Vinkovcima bit će prikazani uz prijevod.

Filmovi koji će biti prikazani u Hrvatskoj portretiraju blues i jazz glazbenike. Zašto volite snimati filmove upravo o glazbenicima tih stilova?
Obožavam te dvije vrste glazbe iako su moji glazbeni interesi puno širi. Snimio sam puno različitih filmova o mnogobrojnim umjetnicima koji djeluju u raznim žanrovima, primjerice američkoj folk glazbi, pop glazbi, technu, klasici, gospelu…Koliko ljubav prema pojedinim stilovima utječe na odabir tema o kojima snimate dokumentarce?
Volim glazbu, a također volim snimati filmove. Zato je sjajno što mogu snimati glazbene dokumentarce. To je divno, među ostalim i zato što mogu preživljavati radeći nešto što doista obožavam. Biram teme o kojima nije snimljeno puno filmova.

Na koji način pokušavate predstaviti te jedinstvene osobe?
Moj najomiljeniji glazbenik je Duke Ellington koji je uvijek skladao za određene glazbenike iz svojega orkestra. Svoju je glazbu krojio po mjeri glazbenika iz orkestra, po njihovim osobnostima. Nastojim raditi na isti način. Svoje filmove želim uskladiti sa stilom, naravi, osjećajima i osobnošću glazbenika koji su tema snimanja. Snimanje, organizacija i montaža podređeni su samo jednom cilju – stvaranju što vjernije slike o osobnosti osobe koja je predmetom filma.

Muziku podržava

Kakvu ulogu filmovi poput vaših imaju u očuvanju blues i jazz tradicije?
Puno je sjajnih nastupa jazz i blues glazbenika koje sam propustio jer tada još nisam bio rođen. Zato sam zahvalan što mogu vidjeti videosnimke tih umjetnika. Nadam se da će i moji filmovi poslužiti u istu svrhu. Dajem doprinos u dokumentiranju života i glazbe umjetnika čije stvaralaštvo obožavam i nadam se da će jednom, za puno godina, netko uživati gledajući moje dokumentarce, upravo kao što ja uživam gledajući sve te već snimljene filmove.

Zašto ste odlučili snimiti film o Howlin’ Wolfu?
On je jedan od najvećih pjevača svih vremena. Imao je jedan od najosobnijih i najmoćnijih glasova u povijesti glazbe. Nitko nije snimio cjelovit dokumentarac o njemu. Kad je 1976. Wolf umro, bilo je jasno da nema puno starih filmova koji pokrivaju njegov život. No, postojao je materijal koji se mogao iskoristiti i shvatio sam da je od toga moguće snimiti film, iako sam znao da će to biti velik izazov. Doista je bio!

Imao sam tek nekoliko filmskih isječaka oko kojih sam morao graditi priču za film. Tada sam otkrio da su mi na raspolaganju i neki razgovori s Wolfom, kao i neke kućne snimke. Naravno, snimio sam i razgovore s osobama koje su ga dobro poznavale.

Zašto ste odabrali Dextra Gordona kao glavnog junaka jednog svojeg filma?
Jedan od mojih kolega zamolio me da preuzmem snimanje filma koji je on planirao raditi, o njegovom dobrom prijatelju Dexteru Gordonu. Dexter je oduvijek bio jedan od mojih najomiljenijih glazbenika te sam bio oduševljen kad sam uspio namaknuti sredstva za snimanje.

Kako ste pristupili snimanju tog filma?
Živim u Kopenhagenu gdje je i Dexter godinama živio. Tijekom tog razdoblja puno su ga puta snimali. Kad je umro pomislio sam da bi bilo zanimljivo i izazovno iskoristiti već postojeći materijal i ne snimiti ništa novo. Montaža je bila poput slaganje slike od puzzlea.

Zašto ste portretirali Arta Peppera?
Taj je film nastao na sasvim drukčiji način od onoga o Dexteru. U doba dok sam živio u Los Angelesu bio sam veliki obožavatelj Arta Peppera. Za razliku od Dextera, o njemu nije bilo gotovo nikakvih snimaka. Želio sam ispraviti tu nepravdu i zato sam o njemu snimio film za koji sam sve snimio sam. Bio je to moj prvi film, a pristup je bio spoj ogromne treme i velike ambicije.

Art je bio vrhunski umjetnik koji je imao povjerenje u mene i moj naum da snimim film o njemu, iako sam tada bio vrlo mlad. Zato ga nisam želio iznevjeriti. Vizualni pristup bio je usmjeren prema odvažnosti u korištenju tehnike, s mnogo razrađenih načina osvjetljenja i pomaka kamere. Cjelokupno je iskustvo snimanja toga filma bilo iznimno žestoko, ali i nagrađeno priznanjem.

(Preuzeto iz Novog lista od 5. ožujka 2011.)

0 Shares
Muziku podržava