Malo ljudi zna za osobu iza The Clasha – Dona Lettsa – koji je stvorio sve ono što vizualno povezujemo s jednim od najvećih punk bendova. Iako u pedesetima, i dalje hara klubovima i reggae festivalima. Međutim najveći doprinos glazbi upravo je “Revolution Rock“, celuloidni epitaf Clashovcima premijerno predstavljen na vinkovačkom DORF-u.
U već poodmaklim jutarnjim satima u vinkovačkom hotelu Slavonija nešto kasnije od dogovorenog pojavio se karizmatični engleski DJ, s ogromnim vunenim klobukom i naočalama, iza kojih je, kako kaže, skrivao mamurluk uzrokovan prethodnim tulumom i Jack Danielsom. Kaže da za slavonsku šljivu i lozu nije ni čuo. Šteta…
Za početak, recite kako to da ste puštali reagge punkerima?
OK, to je lako objasniti. Kada sam u Roxyu, prvom punk-rock klubu u Londonu, dobio posao DJ-a, bilo je to tako rano vrijeme punk-rocka da jednostavno nije bilo punk ploča koje sam mogao puštati. Bendovi nisu imali izdavače, nisu izdavali ploče pa sam morao puštati barem ono što mi se svidjelo i puštao sam reggae. Sreća za mene, punkerima se svidjelo.
Ljudi moraju shvatiti da u Engleskoj postoji duga tradicija bijele djece radničke klase koja su tražila ‘crnu’ glazbu kroz koju bi se pobunili. Prije punka slušali su pretežito američki r’n’b. No, kada se punk pojavio, u to vrijeme je već jamajčanska populacija u Londonu postala mnogobrojna, pa su ljudi poput Joea Strummera mogli čuti takvu glazbu posvuda oko sebe. Nije im to bilo strano!
Želite li reći da su dub i reggae utjecali na Strummera?
Ne želim to reći, oni jesu utjecali na njega. Ako poslušaš The Clash ili Johna Lydona, oni su svo voljeli bas dionice, činjenicu da su te pjesme bile protiv ukorijenjenog sustava, ali i da su bile pjesme o nečemu; glazba sa svojevrsnom kvalitetom reportaže. A svidjela im se i trava” (smijeh)
1977. ste izjavili da su reggae i punk crno-bijela verzija iste vrste glazbe. Možete li to objasniti?
Kao što sam rekao, oba žanra su usmjerena protiv ustaljenog sustava i oba su stvarali ljudi koji su doista imali sposobnost stvarati glazbu. Jednostavno okreneš problem tako da od njega izvučeš nešto pozitivno. Oba žanra su svojevrstan protest.
Može li se taj protest atributirati tek srednjoj i radničkoj klasi ili ga se može percipirati kao pokret sveopće pobune?
Mora se znati da je politička situacija 70-ih bila poprilično loša, a pogotovo za mene kao crnca. Biti crni Britanac u ono vrijeme bio je poprilično zbunjujući koncept, tako da sam već bio izoliran, ali imao sam glazbu koja me mogla oraspoložiti i stoga je punk-rock kao takav nastao iz puke potrebe.
Možemo reći, a i parafrazirati jedan od Vaših dokumentaraca, da je punk stav, a ne samo vrsta glazbe.
Da, zanimljivo je to kako ljudi smatraju da je punk nastao krajem 70-ih, što nije istina. Punk je oduvijek postojao, posebice u umjetnosti. Pogledaj na primjer nadrealizam u umjetnosti. Za mene je to punk-rock.
Filmovi Louisa Bunuela – čisti punk-rock. Marcel Duchampov pisoar – čisti punk-rock. On je jedan od najvećih punk-rockera 20. stoljeća, a nije svirao gitaru. Ne misliš li da je njegovo postavljanje i potpisivanje pisoara ništa drugo nego punk-rock? Vjeruj mi, ono to jest. To je samo jedan od nastavaka tog istog stava, medija koji je najdostupniji mladim ljudima. Možeš biti punk-rock redatelj, poput Quentina Tarantina.
U kasnim 70-ima, kada su Clashovci i Seks Pistolsi svirali, ljudi bi govorili da su sutradan u istome gradu nastajale stotine bendova. Bilo je to dijelom istinito, ali što je još važnije jest da oni nisu odlazili sa željom da stvaraju nove bendove, već su nosili sa sobom svoj stav koji je uključivao sve što su činili i to je razlog zašto je punk potpuna supkultura, a ne samo glazba.
Pokret je to koji je stvorio fotografe, novinare, kreatore, grafičare i redatelje filmova. I zato su MTV ili Top 40 danas mjesta gdje nikada nećeš pronaći punk.
Kako ste autor brojnih dokumentaraca, prvenstveno o Clashevcima, što mislite koje je njihovo najveće naslijeđe?
Bili su jedini bend koji je značio nešto. Mislim da je njihova glazba simbol onoga što se može učiniti. Naravno, svrha joj je da zabavi ljude, no jedna važnija uloga joj je prenijeti poruku. Puna je stavova i smjernica te mladi iz nje mogu izvući informaciju. The Clash su savršen primjer glazbenika koji zabavljaju, informiraju i inspiriraju.
Koja je Vaša poruka u Vašim filmovima?
Želiš li poruku, obrati se poštaru. Ma jednostavno želim prenijeti u inspiraciju koju su Clashovci na mene prenijeli i to da se punk-rock događa, da je toliko uzbudljiv da i sam želim biti dio toga. Ja nisam htio biti samo fan i to je jedna bitna odrednica 70-ih – uključivao je sve. Punk-rock nije nešto mrtvo, nije stvar 70-ih, već nastavak. Mladi ljudi moraju shvatiti da ako već imaju dobre ideje i motivaciju, da mogu biti dio toga. Možeš uzeti olovku, kameru u ruke, postati liječnik ili učitelj i imati taj duh.
Kako stalno pričamo o The Clashu, postoji li neka anegdtota s njima koju bi mogli izdvojiti?
Znaš li pjesmu “White Man in Hammersmith Palais”? E, jedne sam večeri odveo Joea Strummera u Hammersmith Palais, klub koji je nekada postojao u Londonu, na jedno događanje o reggaeu. Tako da je pjesma djelomično o toj noći pa me doista dirne kad god ju čujem.
Ja sam im režirao video-spotove pa je tu svega bilo. Jednom sam morao puhati pasancu u lice da bi se pomaknuo naprijed. Vrlo sam ponosan što sam poznavao te dečke. Da ih nisam upoznao, ne bih sada ovdje sjedio s tobom. Od prvog spota “London Calling” ostao sam uz njih.
Svirali ste s Mickom Jonesom u The Big Audio Dynamite (B.A.D.). Kako je bilo raditi s njim kao vrlo eklektičnim glazbenikom?
Fantastično! Svirali smo puno heavy-reggaea tada, za razliku od onoga što danas puštamo. Miješali smo gitarne rock dionice s mojim repanjem, sampleovima i dijalozima. Svi navedeni elementi i njihove kombinacije danas su uobičajene, ali u 80-ima je to bilo nešto novo i svježe.
Pa kad već spominjemo London nekada i danas, postoje li ogromne razlike?
Čovječe, pa razlika od 40 godina. Mnogi problemi s imigrantima prouzročili su pomutnju i sveopću zbunjenost koju sam i spomenuo. Zadnjih 30-ak godina naučili smo se nositi i suočiti s problemima u inat politici, ali i naći se na plodnom multikulturalnom polju i to se dogodilo zbog toga što je prihvaćanje svih kultura u Londonu urodilo kreativnošću.
U New Yorku, još većoj košnici, imamo sličnu situaciju i različit ishod.
A, dobro zapaženo! Naime, tamo imaš crnce, bijelce i Hispance. No problemi Amerike su duboko ukorijenjeni i rase se naprosto ne miješaju iako se to tako čini. Jedini razlog eventualnoj interferenciji jest taj da je poluotok jebeno malen i jednostavno se moraju sudarati svakodnevno, no prave kreativne povezanosti među kulturama i nema. U današnjem Londonu nastaju problemi među onima čiji su roditelji nekoć imigrirali u London i bili neprihvaćeni, a sada se njihova djeca rođena ondje jednako postavljaju prema novim valovima imigranata.
Znači li to da je 70-ih takva atmosfera naprosto pogodovala stvaranju glazbe?
Tako je. Imali smo se protiv čega pobuniti i to nas je povezalo. Masovna nezaposlenost, štrajkovi i inflacija natjerali bi te da se sabereš. Svi ti problemi danas su naizgled nestali, ali smatram da su samo preneseni na nove imigrante. Jednostavan je to princip – podijeli pa vladaj. Ali tu je bit punka: probiješ se, prođeš kroz vrata i pustiš ostale da prođu, dok ih mnogi zatvaraju.
I za kraj, dotaknimo se i samog filma “Revolution Rock”. Vaše viđenje i smisao.
Otprilike prije devet godina sam snimio film o Clashevcima. Znaš ono, klasična priča, The Clash priča svoju priču svojim riječima, ali oduvijek me nešto mučilo glede tog filma: nedovoljno glazbe i to je zapravo bilo vezano s financijama. Danas, 2008., diskografska je kuća pronašla novca za projekt i ja sam se mogao iskupiti, pa je “Revolution Rock” nastao kao suprotnost filmu “Westway to the World”.
U biti su dio jedne velike cjeline, jednog velikog filma – prvi i drugi dio; dokumentacija nastupa The Clasha, a to se doista moralo doživjeti. Kad bih ih slušao, ništa nisam mogao razumjeti, ali ta neosporiva energija te natjera da postaneš dio priče. Govorili su da svatko može biti gore s njima, a ne samo pasivno promatrati i stoga sam uzeo kameru i ruke i napravio ove filmove.
Ideja im je bila inspirirati i informirati, a danas je sve stvar prodaje kao da punka nikada nije ni bilo. Trebamo kulturnu revoluciju, ali naravno bez krvi molim.
