Veliko ime svjetske scene, Dog Eat Dog, bend koji je davne 1995. pokupio MTV nagradu za najbolji novi bend, bend koji je svirao s velikim imenima poput Biohazarda, Bad Brains, Sepulturom, Metallicom, Rage Against The Machineom, bend koji je surađivao s RZA-om, Wu-Tang Clanom, Ronnie James Diom, Jason Nevinsom, napokon su došli i k nama.
Dog Eat Dog zadnjih petnaest godina djeluju na potezu Europa-Amerika i unatoč brojnim komplikacijama uspjeli su opstati i sačuvati svoje ime. Svima su poznati hitovi poput “Who’s The King”, “Rocky”, “Isms” ili “Step Right In”. Sada napokon pripremaju novi album kojeg smo strpljivo čekali gotovo pet godina. 
I eto, napokon smo i mi dobili priliku da uživo slušamo Dog Eat Dog. No, prije toga, zasjeli smo s Johnom, vokalom i Brandonom, bubnjarem, koji su nam rasvjetili brojne upite koji su nas mučili.
Pa, recite dečki, znam da ste imali puno turneja, ali nikad niste došli do Hrvatske? Kako to? Zašto tek sada?
JC: Prošli smo većinu Europe, bili na ponekim starim mjestima, ponekim novim, no nekako nikad nismo stigli do ovdje. Najdalje što smo došli je bila Ljubljana i još nekoliko gradova u Sloveniji. I tamo smo imali puno fanova koji su govorili: “Dođite u Hrvatsku!”. Sredinom ’90-tih, tu je bila ona gadna politička situacija, to nas je također spriječilo da dođemo. Kasnije, jednostavno nismo išli tako daleko. Također nismo imali pouzdane kontakte. Sad imamo, naši organizatori i booking agencije poznaju vaš jezik, imaju dobra poznanstva – pa zato tek sada. Mi smo također željeli doći sada. Ovo je nama novi teritorij, a taman smo završili novi album i ovo je dobro mjesto za ponovno rođenje.
Nakon albuma “All Boro Kings” i “Play Games” nije dolazilo baš previše informacija o vama iz SAD-a. Što se događalo? Zar ste samo hodali po turnejama ili ste jednostavno šutili?
JC: Da, sjedili smo u mraku i cugali. (smijeh)
Brandon: Da, ja sam se ubacio u uzgoj ananasa. (smijeh) Ma ne, jedan dio vremena smo imali turneje i odrađivali jako puno koncerata. Također smo imali puno promjena što se tiče organizacije, booking agencija, izdavačkih kuća… Morali smo u jednom trenutku puknuti i odlučiti što je to što ustvari želimo i kako to želimo napraviti. Znali smo da želimo imati kontrolu nad svime i da ne želimo da drugi imaju kontrolu nad nama. Recimo, izdavači i slični. Napravili smo pregršt pogrešaka i željeli smo ih ispraviti i raditi stvari kako mi želimo, na naš način. A ne da nam netko određuje kako će stvari ići umjesto nas. A upravo to se dosta dugo događalo.
No, nije li to uvijek tako čim bend potpiše za većeg izdavača?
JC: Da… Ali, kada tek započneš novi bend, vrlo se lako daš izmanipulirati i iskoristiti. Mi imamo puno iskustva iza sebe. Zadnji album je zapravo bio “Play Games”. To kažem zato jer onaj pravi zadnji, “Amped”, uopće nismo promovirali jer smo prekinuli odnose s Roadrunnerom koji nam je tada bio izdavač. Uzeli smo pauzu kao što je Brandon rekao, reorganizirali sve i zapitali sami sebe želimo li s ovime nastaviti, tj. žele li uopće ljudi da nastavimo. I saznali smo da je odgovor pozitivan. I eto nas ovdje!
Brandon: Tako je. U jednom trenutku se činilo da ljudi više žele da napravimo novi album nego mi sami. I mi smo rekli: “Ajmo probati napraviti još jednu. Napravit ćemo ga sami, platit ćemo ga sami”, jer uopće nismo imali izdavača. Sad smo sami svoji gazde. Mogli bismo ovaj album i sami izdati kad bismo to željeli. Ali, mi smo internacionalni bend i iza sebe trebamo internacionalni aparat, jer postoji toliko zemalja i mjesta u kojima sviramo i u kojima bismo htjeli svirati. Ne možemo nikoga od fanova razočarati.
Svirate od početka 1991., zar ne?
JC: 1991., da.
Mislite li da se vaš stil promijenio otad? Vjerujem da se većina bendova, poglavice punk i hardcore, s vremenom totalno promjene i prebace se na puno melodičniji i nježniji zvuk. Mislite li da se vama događa isto?
JC: Pa, hm, nakon što si u bendu 15 godina, očigledno je da se mijenjaš kao osoba i kao član benda, i samim time će se mijenjati i muzika. Ali, mislim da je naš bend uvijek bio vezan za snažnu melodiju. Od prvog dana, Dog Eat Dog je zaključio da želimo pisati pjesme kojim god pravcem želimo, da ne želimo biti samo jedna vrsta muzike, ograničeni na jedan stil muzike ili pisanja. Imali smo otvoreni ka svemu i mislim da je to bilo ključno. Ljudi će također reći da smo iskoristili koješta. No, sutra, kada ćete čuti stvari s novog albuma, moći ćete zaključiti da je su stvari možda više punk rock ili snažnija ili brže od našeg prvog EP-a ili prvog albuma. Definitivno smo bolji glazbenici, pjesme koje su nastale prije više od 10 godina sad sviramo puno bolje. Tako da mislim da su se stvari promijenile samo prirodnim putem, onako kako se moraju razvijati.
Ne mislite li da ste možda izgubili ponešto fanova radi toga?
JC: Dobijaš i gubiš fanove s vremenom kada si na sceni 15 godina. Tu ljudi koji se primaknu bendu, oni koji ostanu s bendom i one koji odu od njega. Svi su dobrodošli, i oni koji ostaju zauvijek ili oni koji uđu, svidi im se par pjesama i odu doma. Nismo mi tu za jednog fana koji je s nama 15 godina. Da, naposljetku jesmo tu radi fanova. Ali, kada pišemo pjesme usred noći…moramo najprije zadovoljiti bend. Nikada neće doći do fanova ako se najprije ne dopadne nama. Onda ili prihvati ili odbaci. To je ono što smo mi. Mi se ne pretvaramo, iskreni smo prema našem osjećaju i…
Brandon: Moraš biti kao slobodna ptica i letjeti, pa vidiš što će se dogoditi.
Što se događa s novim albumom? Jeste li napokon našli tog izdavača?
JC: Ništa što bismo mogli objaviti, ali imamo brojne kontakte, dogovorene sastanke. Nešto će se sigurno dogoditi, album će izaći. Bit će to sljedeće godine, kraj zime, početak proljeća. Kao što Brandon kaže, mogli smo ju sami izdati, jako smo naporno radili da ju završimo i ideja da postoji mogućnost da ne izađe je apsurdna. Sutra će ljudi čuti nekoliko stvari. Vjerojatno ćemo dati da procuri nekoliko singlova, možda staviti par eksluzivnih stvari na internet. Imamo pregršt muzike i možemo si dopustiti da nešto podijelimo ljudima. Ne bojimo se da će nam usfaliti.
Jeste li ikad razmišljali o snimanju live albuma budući da jako puno pažnje pridajete live nastupima?
Brandon: To će se sigurno dogoditi. Izdat ćemo live album koji će izaći paralelno s live DVD-om. Možda drugo ljeto. Snimamo puno festivala na kojima sviramo, pa možda napravimo neku kompilaciju. No, sigurno ćemo to napraviti.
JC: Nakon 5-6 godina bez albuma, malo je glupo da odmah izletimo s live albumom. Bilo bi ‘pa šta ovi izvode’. Važnije je da objavimo novi album, nove pjesme, tako da ljudi osjete ‘hej, pa oni su se opet pojavili’.
Brandon: Možda kroz jedno dvije godine.
JC: Čak razmišljamo da izdamo još jedan album prije toga.
Brandon: Imamo jako puno pjesama, tako da imamo još jedan album u rukavu. Imali smo puno kreativne energije.
JC: Ljudi su morali čekati 5, 6 godina Dog Eat Dog albume. Tako da mislim da ćemo sad ova dva izdati u kratkom razmaku, recimo 2006. i 2007. Svakih 12 mjeseci, maksimalno 16. Želimo iskoristiti to vrijeme koje smo zajedno proveli i koje još zajedno provodimo. Pisati pjesme, imati turneje, zabavljati se, uživati. To je čudo – 15 godina.Nismo nikad mislili da ćemo tako dugo moći opstati i, i dalje pričati i raditi muziku. Tako da ćemo probati dovesti izdavanje na maksimum.
Spomenuli ste te velike festivale, i iako znam da je ovo stereotipično pitanje, zanima me volite li više takve velike festivale gdje svirate ispred par desetaka tisuća ljudi ili preferirate manje klubove?
Brandon: Oboje. Mi smo samo zabavljači. Nije bitno je li ispred naš 60-70 000 ljudi ili samo stotinu. Sto ljudi će vidjeti jednak show, mi ćemo podijeliti istu količinu energije. Naš pristup svakom koncertu je isti. Želimo ih razvaliti. Vidjet ćete to sutra kad dođete na koncert. Ne uzimamo to olako, mislim, samu činjenicu da smo na drugom strani svijeta. Ovo je lijepo, super je pričati o muzici, to je predivna stvar. Ali, sve se zapravo vrti oko tog nastupa sutra. Želimo izubijati ljude.
JC: U najljepšem smislu riječi.
Brandon: U najljepšem smislu dakako. Bez krvi ili tako nešto (smijeh). Nastupi su naša strast. Sve što radimo, sve te druge stvari, to je zapravo način da dođemo na pozornicu, da nastupamo. I u tome smo carevi.
JC: Live koncerti u malim klubovima su sigurno intimniji. Dođu ljudi koji su odavno upoznati s repertoarom i koji zaista žele čuti Dog Eat Dog. I to je, recimo, jednostavniji koncert. Ovi veći su veći izazov, ljudi vas ne poznaju. Dobijete priliku pridobiti neke nove fanove. A ovi manji koncerti su poput nagrade samom sebi i publici. Svi mogu zajedno pjevati, plesati, stagediveati, dobiti palicu ili opnu, osjetiti kompletnu energiju puno jače i bliže. Kad je tamo 50 000 ljudi, oni su toliko daleko od tebe da ih je teško osjetiti. Bolje je sa 100 rasplesanih nego 1000 koji su tako daleko. Unosimo stvarno puno energije u to. Morate biti zaista jako strgani ili pijani ili umorni da ne osjetite tu energiju i ne odgovorite na nju.
Znam da se to dogodilo prilično davno, no koliko vam je značila MTV nagrada kada ste ju dobili?
Brandon: Stoji u kući mog oca na jednom malom ormariću. Puno nam je značila jer se bazirala isključivo na pozivima gledatelja.
JC: Nije odluku donijelo nekih pet frajera koji sjede oko stola u sobi za sastanke i kažu ‘hej, tko onda pobjeđuje’.
Brandon: Klinci su rekli da nas vole više nego Alanis Morissette, više nego Weezer, više nego H-blocks i to sve na temelju live nastupa.
JC: Ljudi na MTV-u su mogli reći ‘klinci možda lažu’, ali rekli su nam da nije bilo ni tijesno. Nitko nije dobio ni 10% glasova koliko smo mi dobili. I tako pobjediti pored Alanis koja je prodala preko 5 milijuna ploča te godine ili pored Weezera… I eto nas. To je super za naše obitelji u SAD-u, jer su znali da nešto radimo u Europi i onda, odjednom, vide nas kako preuzimamo nagradu. To je zadovoljstvo njima, zadovoljstvo nama, zadovoljstvo svakom klincu koji je dignuo slušalicu i rekao ‘Dog Eat Dog je moj najdraži novi bend’. Naravno da biti na MTV-u konstatno ima svoje negativne strane. Ljudi upadaju: “Joj, mrzim tu ekipu” ili “Šta stalno moramo gledati Dog Eat Dog”. Moraš prihvatiti dobro s lošim, ali naposljetku zaista nismo ništa izgubili, samo dobili. Spotovi su izvrstan način da se približiš ljudima koji te inače ne bi mogli vidjeti. Shvaćamo svoje spotove jako ozbiljno. Zabavljamo se dok ih radimo, ali uvijek se trudimo da izgledaju dobro, da promoviraju bend na način da se vidi koliko smo energični.
Brandon: Bitno je da se nama sviđa što radimo. Ako se sviđa nama, svidjet će se ekipi. Mi smo sami sebi najstroži kritičari. Čak i prestrogi.
Nagradu ste uzeli 1995., zar ne?
JC: Da, to je bilo 1995. Poslije toga smo snimili “Rocky” i “Isms” s drugog albuma, i onda “Expect The Unexpected” 1999. Imali smo negdje pet spotova ukupno.
Vaša muzika je miks brojnih stilova. Možete navesti nekoliko utjecaja ili navesti nekog autora koji vas je potaknuo da složite bend?
Brandon: Znaš već, punk, hip-hop, rock, metal…
JC: Bendovi u kojima smo zaista uživali su bili Fishbone, Red Hot Chilli Peppers, Bad Brain, Kiss, Beastie Boys…to su također izmiskani stilovi. Ili oni koji su stvarno izvrsni u samo jednom stilnu, npr. AC/DC. Onda Run DMC, Krs One, Jason Nevins, Prince.. Lista je prilično duga. Većina utjecaja se nalazi među starijim bendovima.
Brandon: Recimo, čovjek koji je svirao puhače instumente nama, svirao je i Princeu.
JC: Da, tko bi rekao da je Dog Eat Dog imao istog trubača kao Prince. I on je velik utjecaj. On je jako talentiran i muzički zadivljujuć, uspio je zadržati nivo nekakvog cool stava i ekskluzivnosti, a opet biti pop zvijezda.
Brandon: Također, ako pišeš 100 pjesama godišnje, a tvoj izdavač želi da objaviš samo 10… On je reako ‘Fuck That’. I ostati tako pri svojem konceptu je fantastično.
JC: To su samo neki od utjecaja. Volimo i puno novih bendova, no nećemo sad imenovati (smijeh). No, sam naš stil je nastao u korijenima glazbe. To je ono što osjećamo. Hajdemo ovim putem, pa ćemo se brinuti poslije. Kao što Brandon kaže, mi kritiziramo, sami promatramo valja li to šta. Ako nas to čini sretnim, onda znamo da imamo nešto čime se možemo ponositi.
Imali ste jako puno promjena u postavi benda. Čula sam da je Sean nedavno napustio bend radi zdravstvenih problema i da ga je netko novi zamijenio.
JC: Zapravo nemamo još nikoga novog. Imamo Rogera, to je naš prijatelj iz švicarskog benda Henchman. On je super čovjek, svira gitaru u svom bendu. Čuo je da imamo nekih problema sa Seanom, da na neće zasad nastavljati s nama, a možda i zauvijek. Roger je, recimo, unajmljen. Kad se vratimo u SAD ovaj mjesec, počet ćemo tražiti partnere, izdavače, promociju, pa ćemo početi tražiti i novog gitaristu. Ali, Roger nikad neće biti više od trenutne pomoći. On nam pomaže, zahvaljujući njemu nismo trebali otkazati turneju. Imamo popis od više nego 20 talentiranih gitarista u SAD-u koji žele probati svirati s nama. Ne želimo to požurivati. Roger je talentiran i vrlo dobro svira, ali neće biti stalni član. Također sviramo bez Davea, našeg basiste koji je morao na operaciju sinusa prije nekoliko dana. Jedna od naših karakteristika jest da smo imali priličan broj promjena u bendu. Imali smo 4 različita bubnjara prije Brandona. Imali smo 5 gitarista.
Brandon: No, to je bilo prije deset godina.
JC: Imali smo tucet puhača, brojne udaraljke… Jednom su oni imali koncert u Kanadi bez mene. Ukrali su mi osobnu u Pittsburgu, a bez osobne ne možete proći granicu. Rekao sam im: “Sretan put i zabavite se”. Odradili su koncert. U to vrijeme smo imali puhača, on je otpjevao neke glavne vokale, neki klinci su se popeli na pozornicu i također pjevali. Sutra ću isto trebati vašu pomoć da mi pomognete pjevati Daveove dijelove. A to tako ide, show must go on. Možda će se Sean vratiti, možda neće. Brandon je ovdje skoro od početka, tako da smo nas troje sada temelj ovog benda, Brandon, Dave i ja. Mi smo ti koji pišu muziku. Nažalost, ovaj put nas je došlo samo četvero. Sljedeći put kad dođemo, možda ćemo imati neke puhače, klavijature ili DJ-a. Sve ovisi o tome kakva je situacija, kakav je budžet. Ako imamo više novaca, ili ako sviramo u većem prostoru, možemo si priuštiti veću ekipu. Da recimo sviramo na nogometnom stadionu umjesto u Boogaloou, vjerojatno bi dofurali udaraljke, puhače, plesačice…(smijeh)
Brandon: Skateboard rampe. (smijeh)
JC: Vjerojatno ne cheerleadersice, ali sigurno striptizete. (smijeh)
Možda pokojeg muškog stripera za cure.
JC: Možda za ženski dio… (smijeh) Ne, ne, zapravo ne želimo da išta odvraća pozornost dama od nas. Već i bez stripera imamo problema (smijeh).
Što se događa s bendom All Boro Kings? Znam da se to ne tiče konkretno vas dvojice, no imate li kakve informacije o tome?
JC: To je bio projekt sa strane, ugasio se. Ja sam odsvirao jednu stvar.
Brandon: Oh, dakle zato se cijela stvar raspala? (smijeh)
JC: (smijeh) Ne, ozbiljno… All Boro Kings je bila prilika da Danny i Sean i poneki prijatelji Dog Eat Doga
Brandon: …sviraju muziku koju mi nikada ne bismo svirali.
JC: To je istina! Jer kad pišemo stvari, Brandon i ja smo puno progresivniji. Mi se želimo kretati unaprijed. A oni su željeli ići unatrag. Imali smo mogućnost puno se više uključiti u taj projekt, ali ne znam…već sam napravio «All Boro Kings» album. Ne želim ići unatrag, želim ići unaprijed. Prošlost se štuje, prošlost je super, ali prošlost je prošlost. Kada si umjetnik i živiš u prošlosti, nemaš šanse. Nemaš budućnosti. Moraš biti progresivan. All Boro Kings je gotov.
Imam pitanje koje se ne tiče vas direktno. Što mislite o svim ovim ponovnim okupljanjima starih bendovima u zadnje vrijeme? Recimo, The Clash se navodno okuplja na čelu sa Tim Armstrongom iz Rancida, The Sex Pistols su odsvirali nekoliko koncerata…
JC: Oni ne mogu napraviti ponovno okupljanje The Clasha bez Joe Strummera. Ne sviđa mi se to. Čuo sam da se The Clash opet okuplja, i bio sam jako uzbuđen radi toga, ali bez Joe Strummera… To je…ma ne znam. Vidio sam The Sex Pistols reunion.
Brandon: Bili smo im predgrupa.
JC: Dajem im malo više bodova zato jer su bar imali Glena Matlocka, originalnog basistu. Ali vidio sam neke druge reunione bez ijednog orginalnog člana benda.
Brandon: Ponovno okupljanje Kissa… Totalno ostvarenje sna za mene. Ja sam bio ogroman fan Kissa. Cijela soba mi je bila obljepljena njihovim posterima kad sam bio klinac.
JC: To je kao Led Zeppelin reunion s Dave Grohlom. Dave je super bubnjar, ali on nije John Bonham! Pitanje prije je bilo kako smo imali puno promjena u bendu… Mi smo uvijek imali promjene, ali mi vam ovdje ne želimo prodati neke stare stvari. Imamo novi album, odsvirat ćemo vam nekoliko novih stvari prije nego li je album uopće izašao. No, s druge strane, nećemo reći: “Ajd, ovo je staro 10 godina, ne želim čuti za to, neću to svirati”. “Who’s The King” će biti jedna od prvih stvari koje ćemo svirati sutra. Ljudi će to dobiti. Ali, imam puno sumnji što se tiče tih ponovnih okupljanja, stvarno ovisi o kome se radi i kako je odsvirano.
Brandon: Mislio sam da nikad neću vidjeti Motley Crew. Oni su imali originalne članove, to je bilo super.
JC: Ma, moglo bi to biti dobro čak i da bend nema sve originalne članove, dokle god su to dobri svirači. Može se to napraviti da dobro zvuči. Stvarno ovisi. Recimo, Duran Duran. Ljudi su mislili da je to neki comeback. Ali, oni su došli s novim albumom, pokazali da je bend još uvijek aktivan. Ako si aktivan, onda to nije reunion. Volim The Clash, volim Rancid, nemam ništa protiv Tima, ali to nije The Clash. Ako će svirati nešto novo, možda ću to moći progutati, ali ako će svirati samo stare stvari…
Brandon: …onda je to kao neki tribute bend The Clashu.
JC: Ljudi često kažu da je bend pravi ako je u njemu pravi pjevač, tako da… Ne znam, teško je reći.
Imali ste jako puno gostovanja tokom godina. Imate neke na koje ste najviše ponosni?
JC: Ja jako cijenim RZA, jer je u to vrijeme bio stvarno velika faca. Isto je i sa Jay Master Jayem, bio je na vrhuncu popularnosti u to vrijeme. Dog Eat Dog su svi bili veliki fanovi Run DMC-a. Raditi s Jasonom je bila velika čast. Zapravo svatko s kime smo radili, bilo da je to netko nepoznat ili ekstremno poznat…
Brandon: Imati ljude koji žele raditi s tobom i svirati tvoje stvari, koji misle da su te stvari dovoljno dobre i dovoljno cool da sviraju tamo… To je fantastično.
Hvala vam puno.
Foto: Ž.P.
