Predstavljamo vam Diskurz u promijenjenom izdanju.
Promijenila se postava benda, promijenila se i muzika, način rada, promijenili su se i kao osobe…
Popričali smo sa svim članovima benda, povodom izdavanja novog, trećeg albuma “Puls”, nedugo nakon promocije istoga u zagrebačkoj Močvari… Bacite oko što je sve novo.
Što se promijenilo od 2009. otkada je bio zadnji intervju za Muzika.hr?
Bojan: Promijenilo se masu toga. Što se točno tog intervjua tiče, tada smo bili ludi, bahati i bezobrazni. Baš je grub intervju. Sad nas više to ne zanima, sad nas zanima samo svirati. Onda smo imali 17-18 godina i bili smo ludi, sada nas samo melodija i svirka zanimaju.
Imate nove članove u bendu…
Bojan: Jedini sam ja ostao od prve postave.
Damir: Sviram bas u bendu. Došao sam u bend prije dvije godine. Otišao sam iz prošlog benda i Bojan me nazvao, i poklopilo se i krenuli smo raditi skupa.
Andro: Ja sviram bubanj u bendu. Imao sam bend, bend se ugasio, Bojan me nazvao, a ja sam baš gledao Diskurz na internetu. Sviđalo mi se jer se sve shvaća ozbiljno i profesionalno je. Ima budućnost, zato planiram i ostati u bendu. Sad sam isto oko dvije godine u bendu. Bavim se glazbom već pet godina, ovo mi je već četvrti CD na kojem sam radio, imam i svoje neke autorske projekte. Bavim se glazbom jer mi je to život. Što ću bez toga?
Dino: Ja sam došao u listopadu, na gotovo, sviram gitaru. Vježbamo u profesionalnim i temeljitim uvjetima što mi je definitivno otvorilo neke horizonte te pomoglo u osobnom napretku kao glazbeniku. Stvarno smo super ekipa koja super funkcionira i sretan sam što sam trenutno u ovoj poziciji.
Što se događalo dok su bili bivši članovi?
Bojan: Pičili smo punom parom. U par godina smo napravili dva albuma i EP, i došli smo do momenta gdje nam je pao moral zbog nagomilanih stvari koje su se vukle i potezale kroz tih par godina od potpisivanja ugovora s diskografom. Jedna od tih stvari je da nam je Dallas Records rastezao objavu albuma šest mjeseci. Ko zna iz kojih razloga, ili birokracija ili zato što nemaju para od nas… Poslali smo im govna u paketu, bili smo ludi. Uzeli smo kartonsku kutiju, natrpali pseća govna, i poslali u centralu Dallasa. Za umjetnika je zbilja jako teško čekati. Al’ na kraju su u Dallasu bili oduševljeni time. Tada je Sanjin Đukić radio tamo i još je na kraju napravio reklamu od toga. Ispala je na kraju pozitiva iz toga. Al’ baš smo bili ludi tada. Grozno je to čekanje bilo.
Zašto su bivši članovi otišli?
Bojan: Nakon niza tih događaja, čekamo Dallas da izda album, pa dođemo na svirku pa nema ljudi, pa još sto stvari… cijelo vrijeme radimo ko svinje, a feedback nula. Onda dođe pad morala. Ok, imali smo album godine i dosta hvalospjeva, ali… u svom tom moru toga otkriješ tko je na vrhu te scene… Kad sam otkrio Porin, te kritičare i taj vrh piramide, pa ti svi ljudi nisu objektivni, potplaćuju jedni druge, onda su nam se otvorile oči, u jebote, di smo mi, ovo je sve sranje. Muzika za te ljude je u zadnjem planu. Preispitivali smo se, ali pošto smo bili demokratska zajednica, a skoro u bilo kojem sistemu kada padne moral nastane kaos, tako je i kod nas bilo, a naš razlaz je u biti nuspojava tog raspada sistema. Probe su nam postale neproduktivne, zapali smo u depru. Prestali smo se poštivati, a odrastali smo zajedno, kroz glazbu, kroz sve. Bili smo najbolji frendovi, i na kraju smo na neku foru završili ko najgori neprijatelji. Osjećam da imam puno toga reći kroz glazbu, a nisam znao koji je drugi način da im kažem da je sve u redu, da smo samo trenutno u kurcu i da ćemo se s vremenom oporavit, ali više uopće nije bilo respekta, pale su svakakve riječi.
Jel’ ti sada žao zbog toga?
Nije mi žao… Mislim da se mi razumijemo, ali tu stoji ego koji se nameće.
Kakvo je sada stanje među novim članovima?
Damir: Genijalno. Mislim da je album sjajan, a dio toga je definitivno bio i u radnoj atmosferi koja se stvorila i tom kliku među nama. Poštivalo se svačije mišljenje, bilo je i kompromisa i baš je bilo kako treba.
Andro: Bojan je kičma benda, ali svi skupa činimo tijelo benda.
Niste bili zadovoljni s Dallasom, kako ste onda ostali nakon svih tih govana i slično?
Bojan: Imamo ugovor na pet albuma.
Damir: Evo u Močvari se pojavila samo jedna cura iz Dallasa, al’ ja ju nisam vidio, a ostali se nisu udostojili pojavit. Pa jebote, tvoj bend ima promociju albuma, pa mogli su se pojavit bar na pet minuta.
Bojan: Fox, čovjek iz Dallasa, u vrijeme objave drugog albuma nije znao da smo ga izdali. Mislim, nema problema, al’ da zna da smo izdali album, sigurno bi došlo do momenta da nekom kaže za nas, ipak je on ‘the boss’ i sigurno komunicira s važnim facama.
Rijetko tko kupuje CD-e, a vi ne smijete staviti na besplatni download…
Andro: Da, tko će kupiti CD od novih generacija? Svi skidaju, pa toliko glazbe izlazi danas…
Bojan: Meni fizički format ima svoju težinu hoćeš – nećeš, komad je materijala. A digitalno… pa šibnemo ljudima preko emaila, bez obzira što je protuzakonito. Svjesni smo situacije da nitko neće kupovati.
Prije vam kritike nisu ništa značile. Jel’ vam se to možda promijenilo?
Bojan: Čast iznimkama, u koju spada i recenzija za vaš portal jer je čovjek napisao cijeli referat i dao temeljite argumente. Nego, prije nisam znao zašto mi nisu kritike značile, samo sam znao da mi ne znače ništa. Sad znam zašto mi ne znače ništa (smijeh). Što god da pročitam, meni to niš ne drži vodu. Niti pozitivne, niti negativne kritike. Ljudi nisu objektivni i isfrustrirani su. I zato pišu gluposti. Kad pročitam što pišu, vidim da nisu poslušali album više od jednom. Jednog smeta moja frizura, i eto. To su neke frustracije, ovaj nema posao, drugog jebu žene itd. Vidiš, po meni, nijedan album objavljen u zadnjih 5-6 godina u Hrvatskoj ne bi trebao biti album godine. Rekao bih jednostavno “Ove godine nema albuma godine!” Tako vidim situaciju, a mnogi takvo nešto radikalno ne bi izjavili jer su ili u strahu ili su toliko zatrovani da djeluju unutar svog nekog kruga koji se bazira na samom pišljivom opstanku, a o tome se ne radi u rock’n’rollu. On je nešto puno više i čišće od toga.
Damir: Nemam ništa protiv recenzije koja ima negativnu notu ako je napisana temeljito, smisleno i argumentirano, da nema elemenata da vidiš nečiju frustriranost prenesenu na papir. Većina kritika se svodi na slaganje rečenica samo zbog rečenica.
Više vam ne ide davanje intervjua na živce (smijeh)?
Bojan: Ma baš nam je lijepo pričati. Imali smo nakon svirke u Močvari intervju s Horvijem, lijepo, opušteno, cuga, priča… I sad mi je baš lijepo i ugodno. Prije se nisam znao drugačije izraziti, ali i sada mi je sličan stav prema glazbenoj industriji i sceni. Serem i po kritičarima i albumima, tim više što sada znam zašto bi im jebo mamu. Što se medijskog prostora tiče, lijepo ga je imati kada možeš s nekim ugodno razgovarati.
Dosta prostora ide popularnim bendovima…
Bojan: Dubioza, S.A.R.S., to mi je totalna enigma zašto su oni popularni. To mi je tako bezglava i jeftina muzika. Najniži level na što se čovjek može svesti. “Zapalimo pljugu, ajmo se napit, vlada dolje!” To mi je deprimirajuće. Ljudi za nas govore da smo mračni, ali ja nas vidim upravo suprotno. Naša muzika je mračna jer je društvo mračno. Ali mi nismo.
Damir: U dosta intervjua se spomene da je naša muzika mračna, ali naša glazba, pogotovo zadnji album, je nevjerojatno pozitivna. Ne na prvu, ali kad se malo uđe u to, jako je optimistična. Pa evo, vidiš nas ovdje uživo, nismo pesimisti.
Ukratko koju poruku želite prenijeti?
Damir: Da ljudi dignu guzicu i naprave nešto sa svojim životom!!! Kad prođeš kroz naš tekst vidiš da je to borba u ovom društvu, ovakvom kakvo je, ali pozitivna poruka, “Ne daj se i ne odustaj!“
Bojan: Ljudi krivo protumače naš agresivan pristup.
Koja vam je priča s videospotovima?
Bojan: Firma Mašinerija nam radi spotove već par godina, dosta utječu i na naše razmišljanje i daju nam svoje prijedloge i energiju. Super zadovoljni smo s njima. Uvijek nam se dogodi neka iskra i pogode točno što treba.
Kakvo stanje je u Rijeci?
Damir: U Rijeci stanje nije baš bajno. Kao prvo, da bi nešto bilo od benda, mora izać na stage, a od toga nema ništa, bendovi sviraju po garažama, nema se di svirati. Iako najveći rockeri su u najmanjim gradovima. Ne dođe puno ljudi, al oni koji dođu, dođu jer to žele poslušati, željni su glazbe. Imaju poštovanje i strast prema bendovima, a to u većim gradovima često fali.
Bojan: Kroz povijest se pokazalo da je u Zagrebu bolje. Masu riječkih bendova je popušilo jer nisu u nekoj špici, nisu u metropoli. Ima Rijeka neku svoju vibru i čar. Ali to se svodi na desetak neponovljivih ljudi. Te ljude bi trebalo izmisliti da ih nema. Rade kao konji, ma ludi i nezaboravni su.
Zašto nema publike?
Bojan: Nema je iz raznih razloga. Mi nismo zabavna glazba kao što je Rozga ili Maja Šuput, ako to još uvijek postoji, mi smo rock glazba koja u sebi ima neku priču i težinu i poruku. Alternativa se vratila u underground, odakle i potječe jer je mainstream totalno preuzela bagra poput navedenih, a onda postoje i ti ‘frajerski’ rockeri i alternativci koji su odlučili biti dva koraka od zabavne glazbe. Većina ljudi koja ide na nešto, ide uglavnom na smeće. Zabavna glazba je po meni većinom smeće. Neke krafne i burek u pekari od Rozge. Zar je na to spala glazba? Mislim da je sljedeće da raširi noge i kaže “Evo, svi vidite moju pičku“. Nazvao bih to neandertalskim da čovjek spadne na tako niske strasti.
Damir: Ne očekuješ da ćeš napuniti stadion, ali očekuješ da kad dođeš u neki grad poput Zagreba da će ti doći neki ljudi na koncert. Recimo to se nedavno u Močvari nije dogodilo. Bila je kvalitetna publika, ali mali broj, što je žalosno za milijunski grad. Di su svi ti ljudi?
Koliko vam je bitan kontakt s publikom?
Bojan: Jako je bitan!
Čula sam neke kritike na odnos s publikom?
Bojan: Mi se ponašamo onako kako se osjećamo. Inače sve ne bi imalo smisla, odnosno postali bi zabavnjaci. Sigurno referiraš na zadnje svirke koje su, za one koji ne znaju, prošle uvredljivo, sramotno i na neki način tužno i ponižavajuće. Radiš album godinu dana, sastavljaš listu i vježbaš za koncerte, pripremaš sve do zadnjeg detalja turbo profesionalno i onda ti dođe petero ljudi na koncert. A, nakon toga gospodin kritičar napiše da smo se bahato ponijeli jer je Andro, bubnjar, za kritičarevu informaciju iz nemoći, zakucao doboš u auditorij, onda, jer sam se ja zajebavao s cigaretom na stageu dok su se rješavali problemi s pojačalom i što na kraju nismo zahvalili publici nego smo se samo pokupili. Nije sve onako kako se čini, znaš. Očito treba spomenuti da su se svi ljudi koji su došli isto ili slično osjećali kao i mi i da su se nakon svirke drito uputili u backstage. Kome ide zahvala? Jer bend i publika su u tom trenutku postali jedno.
