Diskurz ‘časte’: “Rijeka je pička obična, u Dallasu su kreteni, kritičari su idioti…”

9401

Mladi punk trojac iz Rijeke pod imenom Diskurz već je pokazao da je jak na gitarama predstavivši nam prije nekoliko mjeseci jedan od najboljih punk albuma zadnjih godina “U protivnom“, a ovim intervjuom su pokazali da nemaju niti dlake na jeziku pa su tako biranim riječima ‘počastili’ diskografa, kritičare, svoj grad Rijeku, kolege glazbenike, ‘groupiesice’… Preskočimo daljnje uvode, krenimo na sam intervju…

Za početak, što se trenutno radi? Uživa li se na lovorikama recenzija koje su vas mahom proglasile kao spasitelje punka u Hrvata?
Bojan: Radi se na svačemu, upravo smo završili drugi spot i kratki film, nove pjesme se kuju, klešu i svira se okolo. A što se tiče recenzija, u tome se ne uživa, to može biti samo potvrda rada, a i laskaju na glupav i krivi način. Jebote, kakav spasitelj punka i to u Hrvata, kao neki vitez pobožni se osjećam, bogte.

Koliko vam znači tako dobar prijem kod kritičara?
Bojan: Kao što rekoh u prethodnom, ali valjda je to do stručnosti pojedinih ‘kritičara’ ili je ta profesija zajebana stvar i teško je doživljavati objektivno. Uglavnom, dosta tih recenzija albuma je idiotna premda je ocjena jako dobra i stvarno su pozitivne kritike, a opet ima kritika koje su nas tako dobro opisale da ni sami sebe ne bismo mogli tako složiti.

Jeste li o tome sanjali kada ste počinjali?
Bojan: A što ja znam što sam ja onda razmišljao uopće, nemam pojma. Svirali smo u garaži i to je to. Zapravo, sve je došlo iznenada. Ipak treba još jako puno raditi da pričamo o snovima.

Zbog čega ste se primili gitara? Je li zbog lovljenja djevojaka ili ste imali neki bijes koji ste morali na neki način ispucati iz sebe?
Bojan: U tim godinama, znači, 16-17, ni nema nekog čvrstog motiva zašto se ide svirati, barem ne ispravnog, čini mi se. Ja nisam htio niti loviti cure, niti sam imao bijes, htio sam jednostavno svirati, to me privlačilo. Danas imam curu i imam bijesa i čizama, a bubnjar ima pušku, prije nije imao bubanj.

Kako je tekao vaš glazbeni razvoj?
Bojan: Pa uglavnom smo samouki i taj razvoj raste dvostruko nego kako je bilo na početku. Stvarno sve i svašta slušamo, pomno učimo tehniku, osjet za ritam, razvijamo maštu i ostala sranja. Dosta smo se i razgranali, od producentstva do videowalla, sve to pokušavamo uhvatiti. Ipak bez suradnika i nekoliko ljudi s kojima radimo ne bismo mogli pokriti toliko područje, a da bude tako dobro i stručno napravljen projekt.

Koliko je tu pomogla Rijeka kao ‘rockerski grad’?
Bojan: Rijeka je pička obična, samo je jaka na riječima. Ljudi gledaju trećim okom ili u križ kada je neki bend iz Rijeke pa ih to malo opčara, eto, kako je pomogla. Ko ju jebe i njih skupa s njom. Drago nam je.

Kako su vas primili riječke kolege? Oni se znaju međusobno ‘brinuti’ jedni za druge…
Bojan: Ovo pitanje je za pojesti kilu šećera. Na jednu stranu Pasi i Agressive Snail Attack su nas zvali da obiđemo nekoliko gradova s njima, onda, ima u redu nekoliko ljudi s kojima se i družimo i tako, a na drugu stranu jebo svima mater psa.

Muziku podržava

Koji kurac serete jedni po drugima, pa na forum idete, pa tko je ovo napravio, pa što je ono bilo, pa oni su punkeri, pa oni su pozeri, pa oni su za Dallas, pa ste ljubomorni, pa ne znate pozdraviti, pa vam vidim strah u očima, pa neko veličanje, pa neka čovjekova piramida, pa prerastanje neovisno o godinama. Jedete govna i ništa ne radite i onda opet jedete kada kažete da je scena u kurcu. To se odnosi i na tebe.

Utjecaji u vašoj glazbi su vrlo jasni, početak punka i bendovi tipa Sex Pistols, The Clash, The Stooges… I tko još?
Bojan: Najjednostavnije mi je prikazati raznovrsnost nabrajanjem zadnja četiri benda na koje sam se zakačio: Duran Duran, Siouxsie & The Banshees, Borghesia, Simple Minds. Jest da sam sa 16 znao samo punk standard i moj onda najjači bend Nirvanu, ali od onda sam se naslušao svačega i promijenio mnoga mišljenja. I, naravno, utjecaji nisu samo u glazbi.

Ritoša: Počeli smo s brijom na old school punk-rock. Danas su to raznovrsni žanrovi. Od Nine Inch Nailsa do Hound Dog Taylora.

Nekako mi se čini da ste vrlo lako došli do prvijenca, samo dvije-tri godine od svojeg osnutka… Kako je to moguće?
Bojan: Ne, ne, ne! Nije da smo brzo došli nego svi drugi dolaze s pun kurac staža do debija. Ljudi su se navikli na 30-godišnjake koji tek imaju prvi album, starce, reunione starih bendova, nabijem ih svih nakurac.

Dajte se osvrnite malo, koliko je imao Michael Jackson kada mu je izašao prvi album, koliko Pistolsi, Parafi, Prljavo kazalište, Plavi orkestar, da ne nabrajam dalje. Ovo što se danas dešava je krivo.

Ako sviraš deset godina i tek onda nešto uradiš to nikako ne može biti isti prvotni i adolescentski naboj, mozak, razmišljanje pa ni muzika kao sa dvadeset godina. I kolike su današnje pauze između albuma, to je strašno.

Nama je isto malo čudno kako nas je Dallas primijetio i odmah uzeo pod svoje okrilje i da, čini nam se nekako prelagano jer nismo ništa specijalno izvodili, ali valjda vide u nama neku budućnost i profit, a i računamo svi na to da će Hladno pivo, Severina, Let3 i ostali brzo riknut’. Usput, ja ću se osobno pobrinuti da još prije krepaju jer su dosadni više.

U potpunosti se slažem da su razmaci među albumima predugački, pa kako se nadate koliko često ćete moći objavljivati albume, a da ne dođe do brzog zasićenja?
Ritoša: Nadamo se i želimo izdavati albume u razmacima do dvije godine… Do zasićenja teško može doći, jer svakodnevno nam mozgovi šljakaju punom parom, ideja je sve više i sve su opakije… jedino čega se zasitimo to je ako predugo ne radimo ništa novo.

Bojan: Da. Ne znam kojom brzinom ćemo raditi albume, ali ako bude sporo neću biti zadovoljan jer sam ambiciozan i egoističan što ne znači ništa loše ako ja vladam time, naprotiv, te osobine me tjeraju u hiroviti napredak s kojim se ostvaruju nove pjesme, albumi.

U protivnom” donosi 13 visokoenergetskih skladbi… Kako ste zadovoljni njime?
Bojan: Vrlo zadovoljan. Treba naglasiti da nam je producent Boro iz Studija za sirotinju napravio odličan zvuk i s njim surađujemo u raznim domenama, on je ujedno i član diskurzivne družine. Kažem, uvijek treba još luđe, s više fekalija, nikad nije dosta i sljedeći album ćete pasti na koljena, ako niste do sada. Trudimo se.

Neke pjesme su se već iskristalizirale s albuma… Kako će teći dalje promocija? Koje pjesme će biti sljedeći singlovi?
Bojan: Glavna bit, da se usudim reći cilj, rock’n’rola su live svirke, tako da udaramo po njima koliko god i gdje god je moguće. Iznenađenja su isto dobra stvar, nikad nećete znati što slijedi.

Sljedeći singl, ujedno i spot je “Debela glava” koja je ovih dana doživjela televizijsku premijeru, a sada će krenuti i na radije. U rukavu imamo još jednu-dvije pjesme kao singlice, a onda se potpuno okrećemo ka drugom albumu.

Koliko se povećao broj svirki nakon izlaska albuma?
Bojan: Pa od kada nam agencija Mars Music radi koncerte, krenule su svirke, ima ih normalno više nego prije. Sada imamo mogućnost upasti i na neke festivale na koje ne bismo mogli bez službenog izdanja i agencije. Bitno je da su svirke konstantne, a ne da je neka ogromna rupa od više od pola godine, onda splasne adrenalin, nema ‘šuta’ za probe i nove stvari, treba uvijek biti neki ‘moving’.

Kako pišete pjesme? Ima li kakvih pravila?
Bojan: Ili ja ili Ritoša donesemo nekoliko stihova, više-manje kakav kostur pjesme i gradimo aranžman zajedno. U toku izgradnje nastanu solucije i muzičke varijante koje ne bismo mogli sami napraviti nego jedino spojem nas troje. To bi bilo kao pravilo.

Ima li već koja nova gotova? Kada bi se eventualno mogao očekivati novi album?
Bojan: Imamo deset novih pjesama, za mjesec, dva idemo napraviti jedan session tih stvari da vidimo kako to zvuči, na čemu smo, što još fali i onda slijedi da čekamo kretene iz Dallasa koji svaki dogovor i plan odugovlače tako da najbolje da pitate njih kada će album.

Postoje i kombinacije s Amerikom… Znate li kako je prošao EP tamo?
Bojan: Čekamo, ubrzo bi trebao biti gotov taj 7-inčni vinil sa četiri pjesme, poslat će i tu neku tiražu pa će ih biti za kupiti. Meni super stvar, jedva čekam čuti Diskurz na vinilu.

Razmišljate li da počnete pisati tekstove na engleskom jeziku ili ćete ostati dosljedni materinjem? Pitam, budući da sada imate dobre veze ‘preko bare’…
Bojan: E, prevodili smo tekstove četiriju pjesama na engleski, samo za omot ploče, da Ameri znaju o čemu pjevamo i stvarno zvuči grozno. Em što se ne može prevesti doslovno, em engleski daje potpuno novi štih svemu. Držimo se Balkana i balkanskog punka, on ima posebnu čar.

Može li na vas utjecati slava i sve što ide uz nju (popularno nazvano ‘teret slave’) ili čvrsto stojite na zemlji?
Bojan: Ja sam se dosta promijenio, ali dosta sam i svjesniji što radim. Npr. znam da sam bahat, drzak i psujem, ali to mi se sviđa i bit ću još gori. Ali sve u svoje vrijeme i trenutak.

Nismo došli baš do te razine slave da nam se jako promijenio život tako da ne možemo govoriti dublje o tome. Ma, mislim da ćemo se držat na zemlji, jebem mu miša.

Ritoša: Promijenilo nam se to da samo dublje tonemo u nenormalnost i psihičke manevre.

Koliko vam ‘groupisice’ daju disati prije i poslije koncerata?
Bojan: Ima brdo slučajeva, teških glupačica, smijeh totalni što smo sve doživjeli.
Ritoša: Zbilja su komične.

Je li vam žao što nemate jaču konkurenciju u Hrvatskoj, budući da ima vrlo malo uspješni punk bendova u nas?
Bojan: Volio bih da ima dobrih bendova, da imamo s kim ‘divljat’ jer ih ne gledam kao konkurenciju, nije to sport.
Ritoša: Da slažem se. Da ima dobrih bendova bilo bi mi gušt s njima razvalit’ stage, ovako kitung. Ima u Rijeci nekoliko bendova s kojima bi s guštom razvaljivao jer ih gledam kao kolege, ne kao konkurenciju.

Uskoro ćete nastupati na TransEurope festivalu… Što očekujete od tog nastupa?
Bojan: Ja ću zabit nekom gitaru u dupe. To je isto neka vrsta očekivanja.
Ritoša: Tvrdu stolicu.

Spremate li neki poseban set za tu prigodu?
Bojan: Da. Let3 će svirati stvari samo sa prva dva albuma, mi ćemo samo sa prvog jer nemamo drugi. Kakve kurčine, nek’ odu doma napraviti krevet staroj majci koja se ruši po dnevnom boravku jer su joj stare kosti, platit ćemo publici da izvade kurac i pokažu im bulju pa će oni morati nešto novo smisliti.

Za taj festival se okupila podosta dobra ekipa… Tko vas od tih bendova zanima?
Bojan: Ma neki Englezi, pišmolji, pedoči, kriteriji su niski. Ma, Let3 mi je super za pogledat’, ali volim ga srat’ po starim prdonjama jer mi ih je dosta. Pička im materina.
Ritoša: Da, gledat ćemo Morso, skakat na Let3 i onda ih ubit.

Je li lakše nastupati na festivalima ili na solo koncertima?
Bojan: Ne zna se još za nas, nemamo svoju publiku, dakle, ništa još od solo koncerata, ako ne želimo svirati pred njih tridesetak. Mene više pale festivali, grupnjaci, brdo ljudi, imam kome srat’, imam pred kim razbit’ gitaru.

‘Pere’ li vas trema pred nastupe?
Bojan: Sitno, prošlo to već odavno. Postoji ponekad jedna mala doza vitoperenja u trbuhu, ali to pali na žestinu, a ne tremu.

Kakav je vaš stav o Internetu?
Bojan: Dobra stvar, ako se na pametan način koristi. Ima majmuna što vise po Internetu bezveze, gube dane u propuh, usporedno s tim im ekran potupljuje um.

Politika je uvijek bila jako dobra inspiracija za punkere… Hrvatska je u banani. Možemo li očekivati nešto od vas u tom pogledu?
Bojan: Ne, ma kakvi! Mi nismo tipičan punk bend, anarhija, pivo, sruši vladu. Takvi bendovi su isti kao i političari zapravo, očekujete nešto od njih. Političari ne zaslužuju da se o njima priča, a za Hrvatsku me boli kurac kao i za sve države ovog svijeta. Nisam anarhist niti pripadam bilo kojem drugom opredjeljenju, sekti i slično. Većina pedera nije dosljedna, još jedan razlog zašto nisam ništa.

Što možete poručiti svojim vršnjacima koji se i dalje bore za medijsku i diskografsku pažnju?
Ritoša: Samo svirajte i ubijajte…
Bojan: Treba više od samoga benda i muzike da se ostvari pozornost i dođe do raskoši i bujnosti benda.

Ima li lijeka za punk u Hrvata?
Bojan: Dvije žlice uz malo vode.
Ritoša: Ima… Ako češće idu na misu i ako ljube bližnjeg kao sranje svoje.

Intervju je moram priznat skroz iskren i brutalan… Je li to pravi punkerski stav ili samo traženje dodatnog medijskog prostora?
Ritoša: Pa intervjui moraju biti iskreni, inače koji je smisao istoga? Ne? Ne bih to nazvao stavom, već odrazom naših osobnosti. A što se medijskog prostora tiče, iskreno, boli nas kurac…
Bojan: Ne znam. Kako koji dan se osjećam.

Je li vas strah reakcije osoba/bendova/izdavača/građana kojih ste se dotakli u intervjuu?
Ritoša: Ne… Najgore što nam se može dogodit, mogu nas ubit… A to nije tako strašno.
Bojan: Pa ne bismo ih spominjali da nas je strah. Ili možda volimo osjećati strah.

Muziku podržava