Disco’n’Action: “Ponosni smo laptop stage bend”

DNA, punim imenom Disco’n’Action, osnovani su krajem 2004. u Kastvu.

Bend čine Kristijan Pejić na gitari, Edin Haliti na udaraljkama, Zlatko Trošelj na sampleovima, Goran Grgurev na bas gitari, i Dalibor Peršić na bubnjevima. Nakon niza klupskih nastupa, ubrzo su dobili etiketu začetnika plesne underground scene u regiji.

Kemija koja i danas povezuje DNA stvorena je krajem ’90-ih. kada Goran, Kristijan i Dalibor (klasični punkeri) izražavaju interes za trance glazbu. Ubrzo nakon toga pridružuju im se Edin i Zlatko. To je ujedno bio i početak plesne revolucije na riječkoj glazbenoj sceni, a DNA – svojevrsni pioniri.Bend iza sebe ima dva albuma, “Live” koji je sniman 2007. u Stereo Dvorani u Rijeci, i diy. album “Dance or Die” koji je svjetlo dana ugledao nedavno. Više o bendu, njihovim počecima i glazbi pročitajte u nastavku…Priča Disco’N’Actiona postoji još od devedesetih iako ste pod tim imenom počeli raditi tek 2004…
Bend je u ovom istom sastavu pojačan s još troje ljudi koji su svirali u bendu imena Diskotik koji je u načelu imao sličnu viziju zvuka, ali je pristupao glazbi s druge točke. Nakon razlaza uzimamo ime Disco’N’Action čisto iz poštovanja prema dečkima koji su otišli.Uzori su vam glazbenici sa svjetske scene, kombinirate elektroničku glazbu s mnogim žanrovima i dosta vas često povezuju s Pendulumom i The Prodigy. Koji su konkretno glazbenici bitno utjecali na vaš rad i vašu glazbu?
Pretpostavljamo da nas ljudi povezuju s ta dva benda jer smo na prošlome liveu odsvirali ‘rip off’ Pendulumove obrade i The Prodigiyevih “Voodoo People”. U načelu svi u bendu slušaju različitu glazbu, od Maidena do Nine Inch Nailsa, od Sex Pistolsa do Melvinsa, od Justicea do Satana Panonskog. Ima tu svega. Kad nam ljudi kopaju po play-listama znaju se dobro začuditi.

U stvaranju vaše glazbe koristite instrumente i elektroničke komponente, sampleove. Koliko vam je bitan širok spektar zvukova i eksperimentiranje u vašem stvaranju?
Bitan nam je utoliko koliko se možemo izraziti. Dvoje ljudi u bendu rade elektroniku (Haliti i Trošelj). I jedan i drugi rade različitu glazbu pa njihov spoj dovodi do željene točke. A što se tiče eksperimentiranja, ono je u suštini osnova svake pjesme, ali smo s godinama upoznali i sebe i umijeće stvaranja glazbe koju želimo, tako da sve više naginjemo jednostavnijem zvuku.

Uspijevate li prilikom live nastupa realizirati svoju glazbu do kraja s obzirom na sve elektroničke elemente koje ona u sebi sadrži?
Da, pojednostavili smo i taj proces. Nemamo potrebu dokazivati nikome ništa pa smo ponosni laptop stage bend. Nema toga što dva laptopa i Ableton live neće prožvakati.Počeli ste sviranjem po klubovima, dok ste prvi album snimili krajem 2007. Koliko ste tada uspjeli doći na radar publike?
Mi smo kao Diskotik imali veliki broj svirki tako da je DNA samo nastavio koncertni niz, a kako nikad nismo bili bend koji galami, vjerujemo da je publika došla do nas po principu ‘od uha do uha’.

Nastupi su bili dobar temelj za ono što je slijedilo, a to je “Live” album. Kako ste se odlučili na tu varijantu, a ne na opciju snimanja albuma u studiju?
Bend je nakupina ljudi koji zajedno sviraju. Točka. Kad god bismo poslali nekome upit za koncert, ljudi su mislili da smo DJ-i. Nama su liveovi zakon. To je osnova benda. S prvim albumom smo dobili da ljudi mogu čuti i vidjeti što je Disco’N’Action.

Trebalo je proći nekoliko godina da biste napravili službeno fizičko izdanje. Jesu li razlozi za to bili financijske prirode ili ste odlučili raditi na svojoj glazbi polako?
Mi radimo glazbu, nekad brzo, nekad polako. Nama pjesme prolaze proces sazrijevanja na stageu. Svaka se pjesma izmijenila u tih nekoliko godina. Tek kad sve sjedne na mjesto, onda snimamo, s tim da sada aktivno radimo na tome da funkcioniramo po principu singlica.

Na tom albumu ostvarili ste suradnju s glazbenicima kao što su Valter Kocijančić iz legendarnih Parafa, Hrvoje Karabaić, vokal Hesus Attora i violinistica Marta Batinić iz Ashes You Leave. Je li bilo još nekih gostovanja u planu ili ste išli ciljano na ove glazbenike?
Ciljali smo baš na njih jer se super slažemo i volimo ih.

Izašao je i novi, studijski album “Dance or Die“. Koliko se toga promijenilo u odnosu na prvi album po pitanju vašeg glazbenog rada?
Dosta toga. U novom albumu odmak je od trenutka u kojem ‘žestimo’ elektroniku. Ovaj album je za nas kompletni rock’n’roll album, s glavom i repom. Htjeli smo da album zvuči kao rock albumi iz ’80-ih., naravno u konceptu, a ne u zvuku. Promjena zvuka ovisi samo o našoj vještini, stariji smo i pametniji. Neke stvari smo naučili, neke zaboravili.

Album je pokupio dobre kritike i mnogi ga hvale. Nekako ste tek sad došli pod medijsko povećalo. Ovo je također do it yourself album. Nameće li se to kao problem u traženju medijskog prostora?
Čujte, u trenutku u kojem DNA stvara nije teško doći do medijskog prostora, samo mi zbilja nismo nikad bili bend koji se snalazi na tom poligonu. Jednostavno od samog početka mi samo želimo raditi glazbu. Privatno smo malo seljaci pa nam cijela ova predimenzionirana ‘art’ priča ne ide na ruku. Odjednom se svi kuže u sve, u fotke, animaciju, boje, ples. Mi samo znamo svirati. Album je diy zato što, bez uvrede, ne postoje adekvatni partneri koji bi kroz našu glazbu znali odraditi svoj dio posla. Osobno nas nikad nije zanimala ‘slava’ u domovini. Pare možda jesu, a kako nema para od mjuze onda smo radije odabrali slobodu koju nam daje diy.

Bend ste s riječke glazbene scene koja je jaka i raznovrsna i na neki se način opet jako aktivirala. Može li se reći da je ona plodno tlo za bendove?
I mi i naši kolege koje jako volimo i cijenimo znamo kako je ‘urbana’ Rijeka odavno krepala. Sve je to samo furka za karanje po ex-Yu prostorima. Bendova ima svugdje, i svugdje se svira dobra glazba. Rijeka trenutno ima divne bendove i to je sve što ću reći na ovo pitanje.

Svirate i dosta festivala pred ogromnim brojem ljudi. Jedan od vaših zapaženijih nastupa bio je 2007. kada ste svirali na ljetnom festivalu Priredba uz bok Pendulumu i NoMeansNo. Kakav je bio osjećaj svirati uz takva imena svjetske glazbene scene?
Nemamo pojma, nismo ih uopće vidjeli.

Gdje bolje uspijevate prenijeti svoju atmosferu, na festivalskim nastupima ili u manjim klubovima?
Svejedno je, jedino što nam treba je publika koja će prići blizu stagea i glasan soundsystem. To je dovoljno.

Svirali ste dosta i izvan granica Hrvatske, kakve su reakcije publike vani?
Otprilike iste kao i doma. Ljudi su dosta iznenađeni kombinacijom žanrova i neki se čude da smo iz Hrvatske.

Imate li u planu pokušati naći svoje mjesto na vanjskom tržištu i svirati više po vani?
Da, to bismo voljeli. Što se nas tiče, bolje golub na grani nego vrabac u ruci.

Trenutni singl s albuma “Dance or Die” je “Love You Baby“. Koji će pjesma biti idući singl?
Nemamo pojma, to će valjda ovisiti o tome koji ćemo video snimiti, a to će ovisiti o ljudima koji to rade. Kao što rekoh, mi samo znamo svirati, za drugo nas boli kita.

Koji su vaši daljnji planovi oko promocije albuma i koncerata?
U pregovorima smo za malo ozbiljniju booking agenciju s kojom ćemo pokušati ostvariti suradnju za sve zemlje osim ex-Yu. A za ex-Yu zemlje čekamo da se naši ljudi jave pa da popričamo, popijemo, pojedemo, odsviramo, otplešemo. Dajemo časnu pionirsku zakletvu da ako nas zovu ex-Yu organizatori, da ćemo marljivo svirati i doći na vrijeme na tonsku probu, odsvirati tonsku, nećemo radit skandale i da ćemo poštovati organizatore i publiku i biti dobri.