Dino Šaran (Letu štuke): “Cilj nam je ostat što vjerodostojniji, ali na pomalo izmijenjen način”

8934

Uoči izlaska novog albuma nazvanog “Proteini i Ugljikohidrati” napravili smo intervju s frontmenom benda Letu štuke, karizmatičnim Dinom Šaranom. Uz samog lidera, u prostoru kavane Dubrovnik u Zagrebu, u iznimno ugodnoj i opuštenoj atmosferi prisustvovao je i ostatak benda.

Dino Šaran, iznimno komunikativan i uvijek prijateljski nastrojen, bio je otvoren za raspravu na bilo koju temu, ali cilj intervjua bio je saznati neke ne toliko očite potankosti o samom albumu, kao i o promocijskom dijelu turneje.

Iako iza sebe već imam intervju s istim akterom, kao i nekoliko bliskih susreta prilikom raznih koncerata, radovao sam se ponovnom druženju, kao i spoznaji da ću još malo nadopuniti priču o tom ekspresno popularnom sarajevskom kvintetu (ne računajući goste, kojih je na posljednjem albumu pozamašan broj).

Dakle, prije svega dobar dan dečki, kako je protekao put?
Evo nema ni sat i po što smo došli s puta, malo smo umorni, ali poslije jednog finog ručka će biti bolje.

Nedvojbeno… Prvi i istoimeni album napravio je veliku uspjeh na bosanskoj, a naročito na hrvatskoj glazbenoj sceni. Bio je dobro plasiran na ljestvicama i njime ste osvojili razne nagrade i publiku i kritiku. Što očekujete od drugog albuma, dvije i po godine kasnije?
Mislim isto što i kod prvog, ništa. Od prvog nismo previše očekivali, nadali smo se da ćemo možda steći neku svoju publiku. Ali nismo se nadali da će napraviti to što je napravio. Ne, nemamo još uvijek dojam da je to napravilo neki veliki uspjeh jer ipak su ovo mala tržište, premala za neki veći uspjeh.

Ipak moram napomenuti kako je vaš prvi album na hrvatskom tržištu napravio veliki bum, puno veći od većine hrvatskih bendova novijeg datuma.
Dobro, meni je drago zbog toga.

Mislite da će vaš drugi album nadmašiti prvog?
Pa ne znam sad, baš sam malo prije pričao s jednom tvojom kolegicom. Mi nismo u tom nekom takmičarskom folu, ja možda ne percipiram tako stvari. Sad bolji, nama je bitno da bude drugačiji jer jedino putem promijene možeš ostati isti, tako da nam je cilj ostat što vjerodostojniji, ali na pomalo izmijenjen način. Znaš ono, ako bude bit će.

Muziku podržava

Šuškalo se o mogućoj suradnji vas i Branimira Štulića, i to baš na pjesmi koja u uvodnom dijelu neodoljivo podsjeća na Johnyevu priču, “Teslu”. Da li ste ikada stupili u kontakt s tim ‚balkanskim fantomom’ i kako se okončala ta priča?
To je ispalo slučajno kao i mnoge stvari vezane uz nas. Mene je nazvao jedan novinar iz Hrvatske i pitao, između ostalog, koga bih volio na sljedećem albumu kao gosta, je sam rekao Johnya i onda to znaš kako ide, ‘gluhi telefoni’ su proradili i onda je ispalo da je to već gotovo stvar. Tada je krenulo na forumima kao Johny sa Štukama, mi nikakve veze nismo imali, niti ga uopšte nismo ni kontaktirali.

Snimali ste album u Nizozemskoj, zar ne?
Da, snimali smo i bili smo u situaciji da ga zovnemo jer ga ovaj tip kod kojeg smo snimali poznaje, zapravo poznaju se već dugo, još od sedamdesetih. Ovaj Milan Ćirić kod kojeg smo snimali nam je čak to i preporučio jer je mislio da bi se Johnyu čak i sviđalo ovo što mi radimo i da bi možda i pristao. Ali sam na kraju skonto, znaš šta, čovjek se povuko sam, da je htio već nešto napraviti u Hrvatskoj ili na prostoru bivše Jugoslavije, neku turneju, on bi to odavno uradio. A i to sve mi je na kraju ličilo kao neko grebanje o njegov lik i djelo, i na kraju je sve ostalo na pretpostavci i posveti u pjesmi “Tesla”.

Da, prva strofa aludira na njega.
Jeste, aludira na njega isto tako i refren šta aludira na Teslu. To je zapravo pjesma o žalu za pravim vrijednostima jer živio u vremenu bez puno suosjećanje, u vremenu interesa i zapravo pjesma je posvećena svim ljudima koji su dali ili posvetili život za neku ideju. Neku plemenitu ideju.

Ja bih recimo volio da se Johny vrati, ali s druge strane, nikako mi nije sjelo ovo što su napravili ‘dugmići’. Što vi mislite o tome?
A ne, to je bilo malo da se na nostalgiju uzme para na brzinu, da se uzme solidna cifra. I u suštini mislim da je to Bregović napravio da bi pogurao ove ostale dugmiće koji nisu u baš takvom ekonomskom statusu kao on.

Tifa, Islamović i Bebek nastavili s turnejom.
Oni sad to cijede, to sad ide u nedogled. Ipak ono što je Dugme uradilo iz onog perioda s Bebekom to je danas klasika. Tako da takvi potezi ne mogu narušiti djelo.

Koju pjesmu s novog albuma “Ugljikohidrati i proteini” izdvajate kao udarnu, na prethodnom je to po meni bio “Minimalizam”…
E pa mi smo sad snimili video za “Teslu” po preporuci našeg izdavača Menarta. Kako promocijski princip rada nije isti kao i kod prvog albuma, odlučili samo izbaciti taj singl kao neki manifest ovoga što želimo reći na ovom albumu. A tu ima još, prema riječima glavnog urednika Menarta, od 12 pjesama sedam ili osam potencijalnih singlova, tako da još sa sigurnošću ne mogu reći koja će sada biti sljedeća.

Da li je istina da vas je, kada ste došli na pregovore u Menart, glavni urednik pitao zašto nemate neko bosansko ime?
Da, jeste pitao je. Pa kakvo bosansko ime? Kažem. Pa kaže, nešto kao Bijelo dugme. Ajde, pa dobro onda ćemo se nazvati Crno dugme hoće vam to više odgovaralo. (smijeh)

Da li ime albuma “Proteini i ugljikohidrati” ima neku simboliku ili skriveno značenje i čemu baš to ime?
Da, ima simboliku. Pošto su vrijednosti u kojima danas živimo i ove u kojim su nekad živjeli i koje su realno pokazatelji onoga što je dobro i onoga što je loše. Prvo, razlika između muškarca i žene. Pa čak je i čitav svemir bipolaran.

Što sam zapravo mislio reći s ugljikohidratima i proteinima, ta pjesma je o suprotnostima i o sado-mazo odnosno međuodnosu u tim suprotnostima. Ovo društvo u kojem živimo je zasnovano na sado-mazo odnosu čisto zbog klasnih raslojavanja.

Srednja klasa umire, gotovo da je nestala, imaš robove i goniče. E to su proteini i ugljikohidrati, ne mogu nikako zajedno u nekom širem kontekstu, a sada u kontekstu same pjesme neka ljudi individualno protumače.

Da li se na albumu nalazi neka pjesma koja je izravan nastavak ili svojevrsno zaokruživanje cjeline s nekom od pjesmama prethodnica… recimo “Mjesto za dvoje” i “Sami”?
Prije bi reko “Bella Donna” i “Mjesto za dvoje”. “Sami” može biti nastavak pjesme “Šutiš” koje je puno naivnija u tom kontekstu. “Šutiš” je klasična ljubavna pjesma o rastanku, a “Sami” je pjesma o otuđenju, čitav album govori o otuđenju.

Tko su F.G.R (Fina gradska raja)?
To je jedan sarajevski izraz. Nije baš bukvalno fina kao fina gradska raja. To recimo imaš svugdje, te fine gradske raje, i njih imaš i u Sarajevu i u Zagrebu i u Beogradu. To ti je ta fina ekipa koja ode na jazz festival, a onda nakon toga na narodnjake malo da se opusti. (smijeh)

Pitanje koje sam zaboravio postaviti u prošlom intervjuu, a strašno me zanima, tko je Pero Papacoder i što znači Papacoder?
Ima Pero Papacode i ima Mirza Motorola, to je drugi lik u pjesmi. Jedan je ratni profiter, a drugi je policajac, oni su najbolji prijatelji. Jedan švercuje oružje i organe, a drugi je policajac koji mu pravi back up. U ratu love u mutnom, a prije rata su bili nitko i ništa, u ratu love u mutnom i tako su kompetentni.

Da li ste svojom glazbom napravila neki proboj na scenu izvan prostora ex-Yu granica, da li imate neku povratnu informaciju iz vana obzirom da sada balkanskom regijom ‘drma’ MTV Adria?
Ne znam sad kolko drma MTV Adria, nešto nisam upratio, ja bi volio da drma jer bi onda svima bilo lakše, ali nekako mi je u disbalansu. Previše hip-hopa, i po meni previše njihove domaće slovenačke glazbe.

Nadam se da će se početi vrtiti singlovi s našeg zadnjeg albuma. Imamo neke tendencije ka probijanju vani, ali mora se ipak ukazati neka prilika za to. Moramo pričekati sa vidimo kako će se razvijati situacija. Moramo sačekati i ići korak po korak.

Kakvo je stanje sa Srbijom i Slovenijom?
U Srbiji nam album izlazi dva tjedna nakon Hrvatske u izdanju Boratona. Slovenija mi je čudna jer je naš izdavač izvorno bio slovenački. Ali jednostavno nikako da se linkujemo u tamošnjim klubovima, nismo odsvirali niti jedan koncert u Slovenija, a volili bi.

U Srbiji ste svirali?
Ne nismo, svirali smo u Crnoj Gori, prijam je bio dobar, svirali smo u jednom klubu koji se zove Budha bar i koncert je bio sjajan, bilo je puno i bilo je žestoko. Dobro, mislim, pazi, nama je neka baza Hrvatska, s te neke poslovne i diskografske strane. Na kraju krajeva tu je i ‘stojedinica’ koja nam daje vjetar u leđa koja nam ne bez razloga pomaže, ali ljudi valjda znaju prepoznati šta valja. Eto tako da idemo lagano, polako korak po korak, Hrvatska, Bosna, Srbija, Crna Gora, Slovenija…

Danas gotovo svi slušaju Dinu Šarana, a koga sluša Dino?
A ja recimo slušam u zadnje vrijeme kao i većina ljudi, od domaćih recimo slušam posljednji album TBF-a. Donedavno sam ga slušao intenzivno, sad slušam novi album Ede Maajke koji sam nedavno nabavio, čak i gostujem na jednoj pjesmi i album mi se sviđa, drugačiji je od ostalih do sada, ovaj je više ‘clubbing’ ili ono šta Edo kaže ‘`old school’.

Od domaćih još slušam Jinxe, iz Srbije slušam Jarbole i Sars nije loš. Od naših slušam Laku, novi album grupe Skroz koji uskoro izlazi. Od stranih slušam ovaj “In Rainbows” Radiohead, “Dih Lazarus Dig” od Nick Cavea. Sviđa mi se ovaj “Neon Bible” od Arcade Fire, znači prilično muzika koja je main stream.

Da li ste razmišljali napravi neku glazbenu suradnju s TBF-om?
Eto, na prvom koncertu su nam gostovali Darko Rundek i Cargo Band, a ovaj puta nam je gošća Remi iz Elementala. Ma trebala je biti, čak sam je predlagao Saši iz TBF-a da napravimo neku suradnju. Međutim ovo je pjesma u kontekstu muško ženskih odnosa pa mi je više odgovarala rapperica. Volio bih surađivati i s nekim iz Srbije, to bi volio probati, ali to je taj trolist BiH, Hrvatska, Srbija to je ono šta me zasad zaista najviše zanima.

Što mislite o Marku Perkoviću Thompsonu i da li nas gazi njegova čizma?
Pa mislim da gazi, ali ja bi rekao da je tu prije u pitanju biznis i ta neka njegova ikonografija koja je nacionalistička. Mislim da je to više u pitanju biznis nego neke tendencije prosipanja te narodne, domoljubne furke. To ti je ko Bijelo dugme samo u negativu. (smijeh)

U nekoliko navrata sam u Sarajevu radio izvještaje s festivala, i to pretežno manje festivale na kojim su prevladavali demo-bendovi, pogotovo punk demo-bendovi. Kakva je trenutna situacija u Sarajevu po pitanju demo-bendova i po pitanju te vrste muzike?
A znaš šta, meni je te djece žao, jer odrastaju u jednom vremenu gdje nema mjesta za njih. Nemaju nikakav ‘support’. U naše vrijeme se moglo, bilo je mjesta gdje se moglo svirati i bilo je nekih sistema koji su to omogućavali. Ova današnja djeca u BiH nemaju neke uslove mislim da su u jako teškoj poziciji, ali sa druge strane mislim da se za poziciju sam trebaš izboriti.

Konkretno sam mislim na bendove Ofsajd i Spanih Flyz koje sam zapazio na IGS festivalu, da li ste čuli za njih?
Da čuo sam, ali teško je u zemlji gdje vlada piraterija doći do nekih rezultata, čak ako si stariji i iskusniji, a kamoli ako si klinac i počinješ pun nekog elana. Tako da ta djeca posuđuju opremu, snalaze se kako znaju, pokušavaju isfurati svoje i to je stvarno za divljenje obzirom kakvi uvjeti vladaju dolje.

Za kraj… Primijetio sam da ste kao i većina Bosanaca uvijek spremni na šalu pa može onda za kraj neki vic?
A joj, joj. Može! Znaš da su pronašli gen koji plavušu čini plavušom?

Ozbiljno?
Da, hidrogen! (smijeh)

Muziku podržava