Da kod Dvornikovih nikad nije dosadno, to ste mogli vidjeti i u općeznanom realityju koji je nedavno završio. Zadnjih dana, međutim, stvari su življe čak i od uobičajenog nivoa. Dino se svirkom u Purgeraju 20. ožujka – uoči koje smo i radili ovaj intervju – vratio u klupsku svirku nakon poduže pauze, čime najavljuje i novu ploču.
Ovo je, izgleda, samo vrh sante novih ambicija i planova za barbu funka u Hrvata, kojemu leđa drži nepokolebljiva Danijela, čijom smo ljubaznošću i susretljivošću krajnje jednostavno organizirali razgovor, ali i dobili slike s Dinovog friškog foto-sessiona.
Situacija: Dino u lotosovom položaju, mokre kose i u bermudama neumorno ljušti PSX i daje intervju. Vežite se…
Možeš li se uopće sjetit kad si zadnji put držao klupski koncert u Zagrebu?
Ne.
Nikakvo čudo toliko je vremena prošlo da na dan tvog koncerta, 20. ožujka, pada snijeg. Kako je došlo do reaktiviranja?
Pa, ovo je oproštajni koncert od grupe 4 Funk. Okrećemo stranicu. Stvar je dosad bila na jednoj niskoj razini u mojoj glavi. Znaš kad ljudi osjete da to više nije to, kad im se ne dolazi na probe.
Otkud takav pad entuzijazma?
Ma pazi, jedna stvar koja je mene dosta zadesila, to je šta sam ja prve dvi ploče – “Slona” i pola “Kreativnog nereda” – radija bez kompjutera. Prije su se glave zabijale u zvučnike; a sad su kompjuteri došli. Mene je to totalno izbacilo iz ritma, ja san griješija, faliva, nisan zna ni ko san ni šta san. Najedanput su se razbježali i glazbenici, počeli su tipkat po tim stvarima…
Neki su se bolje snašli, neki lošije. Ja loše. Ljudi su pričali droga, ovo, ono… Ali mene je najviše pogodija taj kompjuter, ovo drugo ne. Kad je to krenilo, ja sam prvo uzeo ploče, gramofone i tražija koja je to nekad bila produkcija. Ne ono, idem odma snimat na kompjuteru.
Kakve su to ploče bile?
Funky, ritmičke. Samo da je ritam. Ja volim kad pjesma ima ritam za ples, kad ti duša pleše, ne trebaš ti skakat. Shvaćaš, ono kad ti se trepavice gibaju i u pogledu ti se vidi da ti duša pleše. A sad, odjednom, u studiju sam počeo gledat u ekran, šta nikad nisam. Studiji su se smanjili, sve je postalo integrirano. Mi smo uletili u jednu re-vo-lu-ci-ju, čoviče, to je bila glazbena revolucija a mi nismo ni znali da smo usred nje. I počeli smo svi gledat u televiziju, ne više u muziku i zvučnike…
I meni je tribalo tri godine da vidim šta je s tim, griješim i griješim, nikako da mi izađe kako triba, digitalije, digitalije, prženi krumpirići… Znam da to više neću ponovit, a šta ću – ne znam. Ja sam uvik bija pustolovnog duha šta se tiče glazbe. I sad san ja iša ka nešto, sad ću ja to, kad ono čoviče, umisto da sviram, tipkam! Umjesto da sviram, bavim se tehnikom. Prošlo je tako 4 godine, ovi albumi, “Big Mamma” i posli toga, to je sve bilo ajme meni. Zapravo, sve nakon “Enfant Terriblea” bilo je suvišno.
Na koji je to način, po tebi, tehnologija umrtvila kemiju glazbe?
Prije, kad te šukne bas-pedala i kad iz jeke vidiš da si pogriješija… Ti moraš opalit jako muziku da vidiš jel ti, recimo, glas izaša. A sad imaš jednu crtu koja ide preko ekrana i kockice, kvadrate, i sad ti po tome znaš kad ti dolazi bas, kad će koja kockica past. Sve od “Big Mamme” do sad san ja bija zatečen. Cijela moja generacija, Pipsi, Gobac, svi smo se morali prebacit, pa čak i Daleka obala.
O svemu tome govoriš u prošlom vremenu, iako je – zapravo – u pitanju ne tako davno doba… Što se dogodilo u međuvremenu? Otkud motivacija da se potpuno glazbeno pokreneš?
Meni su govorili – tebe ljudi ne shvaćaju ozbiljno. Ali, do sad ni ja nisan ozbiljno shvaćao niti scenu. Zašto bi ja glumija za 17 kuna u birtiji vatrogasnoj? Sad radim s Jexxom (iz The Bastardza, op. P.V.) i studijskim muzičarima koji će koštat doduše, ali ja ću se s guštom obuć u odijelo, imat ćemo svoju binu, možda od svega napravimo i nekakav kabare, ko zna koje će spike uletit, ko će u kojem gradu dolazit i odlazit… Sad ću napravit predstavu za gledanje, slušanje i plesanje. Rađe ću imat intimnu klupsku atmosferu nego nastupat u nekoj zvonkoj dvorani. Napravićemo jedan presjek cilog mog rada.
Znači, novi bend dao ti je i novi vjetar u leđa?
Neman novi bend, ka šta su nekad bili Songkillersi. Ni David Bowie nema stalni bend (smijeh). Bit će stabilna ekipa sa zamjenama – Dražen Šolc iz Valjka na bubnjevima, Jexx na gitari, Alen Svetopetrić na basu i Gojko Tomljanović iz Songkillersa na klavijaturama.
Singl “Nadahnuće” pojavio se na Netu kao najava nove ploče…
Ma neee… To je ispalo smišno, ja san samo demo donija doma da ga čujemo, a Danijela ga je stavila na Net… Ima tu još puno posla. Ploča će se zvat “Pandorina kutija”, bit će preko 10 pisama, producent sam ja, ton majstor je Skansi (Srđan Sekulović, op. P.V.) i Skansijev je i studio NLO. Radi se bez vremenskog limita, na povjerenje, ali nastojat ćemo da izađe prije lita.
To je ujedno i prva ploča koju izdaješ za vlastitu diskografsku kuću…
… Ludara Records, tako je! Intenzivno pregovaramo s RTL-om i ako sve bude po planu, CD-ovi će se prodavat preko Tiska, na kioscima za manju lovu… RTL i Otvoreni radio bi trebali osigurat medijski prostor. Onda, napravit ćemo i novu stranicu na Netu, ova je zbilja zastarila malo – na kojoj će bit vijesti, najava koncerata… triba bi bit i blog, ali neće bit toliko privatnih stvari koliko će bit tema vezanih za samo stvaranje glazbe. Onda, moj DJ-folder, pa Ludara rec, koja će prikupljat informacije o mladim talentiranim glazbenicima… Najzanimljiviji dio bit će web-shop u kojem će se moć downlodat najnovije pisme, uz nadoplatu.
Znači, u web-shopu će pjesme bit u ponudi, bez obzira što će ploča biti i u službenoj prodaji?
Web-shop će službeno počet radit nakon prodaje na kioscima. Bit će tu još nekih prigodnih stvari, neki osobni predmeti, vidit ćemo…
Je li ta priča projekt samo za ovu priliku, ili namjeravaš web ponudu trajnije održavati? Nema baš puno glazbenika koji tome pridaju dosta pažnje i napora?
Ma pazi, kad i ako napravim DVD posli ovog albuma – a to je isto u planu – svako mjesec, dva, tri, izdavat ću singl na Internetu. Nije popularno radit albume više jer danas ti 10 pjesama ode u kurac. Sad pjesme traju po 28 dana. Na Netu će također bit dostupan i booking, triba bi bit i forum, ankete, nagradne igre… Trebalo bi se to zakotrljat. Neko mora, jel? Tu je i Danijela puno radila, puno pomogla… Ja mislim da je krenila i zavrtila se jedna nova generacija kojoj triba izać ususret.
Sad mi, 40-godišnjaci, vodimo igru, ne vode više ovi stariji likovi. Prije je, recimo, Vrdoljak na radiju govorija, ono: “Slušate…jazz…akademiju…”, a danas – na Stojedinici, recimo – oni znaju da nemaju vrimena sporo govorit jer kune idu. Mi smo djetinjastiji od naših očeva. Mi bi morali vodit, a nismo toga ni svjesni. A opet, drugo je vrime, pametniji smo. Zašto? Jer su naši očevi živili od Tita, imali su tatu. Mi nemamo tatu, mi se moramo snać. I moramo regrutirat te mlade ljude, da uče na našin greškama.
Ajde se onda za te iste mlade ljude prisjeti kako si ti bio klinac i kako si krenuo svirat?
Kineski zid u Splitu, 1983. – bilo nas je 13, ja, brat, bija je čak i šjor Banov, muž od Zorice Kondže. Mi smo se uglavnom zajebavali i brijali, guštali, falivali u brassevima… Tad sam pa godinu u školi. Bija je marksizam predmet u školi, šta ćemo govorit…Čućali smo Koreju, Indiju i šetali po Rivi. Bili smo bezbrižni. A ja san tad tija da me ljudi cijene ko muzičara, da me gledaju… Jebiga, klinac si, oćeš se pokazat! Jebeš lovu, oću doć u kvart i reć “Snimija san ploču”! Bija bi potpisa sve, makar bilo nula posto… I to je sve trajalo do ’89, kad je krenilo s “Ti si mi u mislima”.
Tu se zakotrljalo. Ima san 23 godine, mlad, bila mi je kristalna glava. Nisan bija otrovan ni sugestijama s raznih strana, ni s drogama ni duvanom ni ljudskim zlobama… Bija sam mlada dušica koja je obožavala glazbu i radija san to s guštom. I to se isplatilo. Posli je tribalo hranit familiju, bojao san se, klizija san, pada san, vraća san se…
Upravo tako – od ’92-’95 nije te bilo nigdje. Nestao si skroz?
Znaš šta: svašta se priča, malo se zna. Muzički, ja uvik volin reć kako san se mora vratit u garažu. Mora san si reć – nemoj glumit, glazbenika nemaš, koncerti ti klapaju, ali niko ne cijeni i ne kuži kako se to radi i izgubit ćeš energije za poludit dok nekome nešto nacrtaš! O kompjuterima da ne govorim. S tim sam se zajeba miljun puta. Izgubija san energije na kompjutere na vagone.
Sad je sve to postalo normalno, zato jer je miks pult sa semplerom i kompjuterom postao kompatibilan i svi zajedno daju jedan dobar zvuk. Više ti ne trebaju sprave od 100.000 dolara. A prije – ajme, prije si ima jedan kompjuter i tri sprave od 100.000 dolara koji ti zajedno zvuče grozno. Hibridno. Stanje uma bilo je takvo da se nije isplatilo nikoga veselit. Ljudi koji su išli na techno partyje, to je bila čista razbijačina, bez ugode, ništa. A ja sam oličenje onoga šta je na ulici.
I onda usred toga napraviš “Afriku”… Kako to tumačiš, iz ničega ispucat takvu stvar?
Ma da, to su ti neki ludi hitovi “Afrika” i “Ništa kontra Splita”. To je zbilja pojelo sve. Dakle, s jedne strane za babe i dide – a s druge za klub. Za “Afriku” me puklo jer san uša u dobar studio, znaš. Guido Mineo je tad ima studio i kad je to zazvučalo… Ja nisan ni zna šta ću snimit dok tamo kemija nije proradila. Isto ka šta doma ne prčkam po snimljenom i kanalima.
Nakon vrlo dobrog “Enfant Terriblea” 1997. godine zaredali su studijski albumi u kojima si – umjesto funka – otklizao u neki blagi elektro-pop, kakav su još od “Kreativnog nereda” i “Prirode i društva” uzgajali tvoji oponašatelji. Zašto mijenjanje stila koji je bio dobitan?
Zato jer nisan ima konkurenciju. Blažena konkurencija, uzdiže te, čini te boljim. Bez nje, sam sebi igraš igru. Pa meni je sad trebalo 5 godina da nađen ljude s kojima ću svirat… A na početku, kod prvog albuma, otprilike isto toliko vrimena tribalo je da se nešto pojavi, da pomognem ekipi iz ET-ja oko “Tek je 12 sati”… A evo, i sad san se vratija, ka čovik i reka: “To je posao. To je show-business.”
Jesu li i “Dvornikovi” kao prilično spontana stvar tebi također predstavljali show-business? Ili medijsku reaktivaciju nakon duge pauze, da se skrene pozornost na buduće projekte?
Ja san čovik koji želi dodavat dobru energiju, dobar beat, dobru zajebanciju… Ove “Dvornikove” šta san radija, ja san to namjerno radija neobrijan, masan… Sve obrnuto od onoga šta se inače radi. Zašto? Zato da bi pokrenija prave glumce, ove tu, na drami da popizde, da polude, da kažu “Ja san iša u školu, cili život san glumac, a šta? Da stavljan sebi podočnjak ispod noge?” Ma ajde u pizdu materinu… Šta se “Dvornikovih” tiče, neću ulazit šta valja i šta ne valja. To je prije svega jedna zajebancija. Ali drznilo se! I mogu ti reć da san primijetija kako su se ljudi – pa i ovi koji rade na televiziji, koji žive od toga – drznili su se lagano.
Dobro je došlo da ljudi vide kako to doma izgleda. Inače na televiziji ljudi ne prde, ne kenjaju, svi govore književno i seru kvake. A sad odjednom, publika ulazi u jedan obični stan, jedna žena, jedan čovik, jedna ćer… Imamo tu svoj kutak, volimo se i to je to.
A priča o tebi kao DJ-u? Je li to samo epizoda ili namjeravaš taj segment pretvoriti i u nešto ozbiljnije?
Nisan ja tija bit DJ. Meni je to bilo više za zajebavat se s ekipom, usput naučit te neke šeme, koje su boje fuseva, kad di šta ide u toj vrsti glazbe… A kako ja već imam deblo poprilično – pa i krošnju u kojoj je sunce – zašto da idem ispod nekog drugog debla? Držat ću se svoga. S tim da više ne znam šta je moje, šta nije moje; moje je ono šta napravim. Makar opet ličilo na ono šta san prije radija. Rukopis, kad je tvoj, ne možeš ga minjat.
Evo, spomenuo si rukopis – tekstovi su ti uvijek bili kreativni, čak i kad su bili djetinjasti. Otkud na mekanom i laganom albumu kao što je “Svicky” tako upadljiv stih poput: “Izgubio sam mobitel, familiju i stan…”?
A to… Ma to smo se isposvađali, ja san ovde iznad iznajmija stan… Ali nije to dugo trajalo. Dalmatinci smo, mi se razdvojimo da bi se spojili… Ne traje to dugo (smijeh). Tekstovi su mi dosta bitni. Vrag odnija prišu. Rađe neću izdat nego izdat nešto šta će mi za 10 godina škakljat tilo.
Kad smo kod pucanja filma, pojasni nam malo i ovu famoznu epizodu s Gibonnijem. Jeste li se vas dvojica ikad zapravo posvađali ili to mediji napuhuju?
Nismo, nikad! Šta se on i ja imamo karat u životu? Reka san Gibi: Pa šta se ljutiš, susidi smo cili život, pisa si mi “Slona”…. On ima jedan svoj stav i svoj feeling i to je to. Neke stvari doduše shvatiš tek kad dođe bodycount, pa će bit ili sranje ili neće bit sranje. Sve se vrti u krug. Ne možeš ti u ovoj zemlji doć i reć: “Nema me.” Kako te nema, sine, doću ti za sekundu na vrata?! Nije ovo New York pa da si zaštićeni svjedok. Di ćeš se sakrit, u Drniš?! Ne možeš se ti ovde izgubit.
A kad ti je uopće palo na pamet da se kreneš bavit funkom? Sviranje funka u Splitu 1983., to zvuči gotovo kao ekstremni sport.
Sve mi se otvorilo kad san prvi put čuja Barry Whitea, Stevie Wondera. To je… ja san skoro pa u nesvist. To je nevjerojatno. I posjedovat dar same te glazbe… koja se ne vidi, kako bi ti reka…. Ti si u neku ruku čarobnjak, ali ne furaš fikciju i lažnjak, shvaćaš? Uzmi, recimo, balet. Balet ne možeš pustit u autu. Ili sliku. Ali glazba je najbliža umjetnost čovjeku, čak i od televizije. Ti moraš doć doma da bi gleda televiziju, a glazba ti je svugdi. Prođe ti auto, vraaaam… Ideš u ljekarnu, ona tamo sluša neki radio, ćipitikićipi… Televizije ne gledaš, nego tek kad dođeš doma.
A glazba, glazba se sama nameće. I pogotovo sad kad radim glazbu, uopće ne želim gledat Televiziju, ne želim gledat Dnevnik… Ne želim gledat stvari o svakodnevnici. Oću živit u nekakvom virtualnom svijetu, nekakvoj bajci, bilo šta. A kad napravin ploču, onda se probudim. S druge strane, zabluda je govorit: “Neman inspiraciju, pobjegla mi muza…” ništa, prijatelju. Sve je to u tebi. Samo je bitno radit, svaki dan – svaki dan.
Kako se osjećaš kao jedan od glazbenika s najviše staža u medijima? Zaboravlja se da si na televiziji od 1968. i “Malog Mista”… Čega se sjećaš iz tih vremena?
Asti, “Malo Misto… Pa da. Sićan se mirisa njihovog, kad bi lipili one brkove pa kako je mirisa oni lak… Sve mi je bilo lipo tamo. A tek pojist sendvu (sendvič – op. P.V.) posli snimanja i onda na kupanje… Koja su to vrimena bila, sve mi je bilo ružičasto. Sićan se gradonačelnika, Karla Bulića, Nalisa, Bepine…
