dEUS – pop i rock kraljevi monarhije Belgije

1734

Kada bi neki budući glazbeni povjesničari, iz tko zna kojeg razloga, odlučili pisati povijest belgijske pop i rock glazbe zasigurno bi to većinom bila povijest samo jednog benda.

dEUS su prvi pravi pop i rock kraljevi te male monarhije, koja je u
političkom smislu centar ovog našeg kontinenta, ali u glazbi nije dala
mnogo, no i to će biti dovoljno.

dEUS su dio te priče i skromne, ali ipak spomena vrijedne belgijske povijesti pop i rock glazbe. A sve se pokrenulo u Antwerpenu te sada daleke 1991. godine.

Iako su kao bend originalno potekli s kraja legendarnih osamdesetih, ništa više doli datuma osnutka s tom, po mnogima najkreativnijom, dekadom oni nemaju. Vrijeme osnutka gotovo da je bilo savršeno tempirano za anonimni bend iz (u glazbenom svijetu) totalno nepoznate zemlje. Posljednji zastor dominacije sintetičkog zvuka napokon je pao i glazbeni se svijet ponovno privikavao na prirodne zvukove gitara i bubnjeva. dEUS su prigrlili povratak bazičnog pop-rock zvuka, poput mnogih tadašnjih bendova, u kojem se još uvijek mogao čuti prizvuk desetljeća na zalasku, ali su oni taj zvuk još više obogatili konstantnim eksperimentiranjem. Kao da su htjeli biti stabilni dio pop scene, a s druge pak strane miljama daleko od klasičnog popa, ako možemo suditi na temelju pojedinih pjesama.

Možda je upravo ta zvučna kontradikcija obilježila kreativno razdoblje ovog benda. Malo popa, malo rocka, malo eksperimentalne alternative koja sada zvuči poput mainstreama, ali tada je zvučala revolucionarno i prodorno.

Muziku podržava

Tog vjerojatno kišnog dana, ljeta 1991. u Antwerpenu, Tom Barman, vokal i gitarist te Stef Kamil Carlens, također gitarist i povremeni vokal, osnovali su dEUS. Osim što se može hvaliti osnutkom benda, Tom Barman ujedno i jedini konstantni dio postave koja je promijenila više članova nego je on promijenio čarapa.

Iako je službena godina osnutka zapravo 1991., dEUS su prvi službeni nastup imali 1989. godine. Tom je tada hodao sa Stefovom sestrom i njih dvojica odlučili su svirati zajedno. Ubrzo su počeli dijeliti i stan pa su njihove probe bile frekventnije. Probe su bile otvorene i mogao im se pridružiti tko god je imao malo smisla i volje za sviranjem, a vjerojatno također i napustiti projekt kada izgubi to malo volje i smisla – što možda i objašnjava kasniju fluktuaciju članstva čija bi lista bila duga kao posljednji saziv Sabora. Bilo kako bilo, kada se prvotni duo proširio na skup koji se mogao smatrati bendom, odlučili su prvo nazvati se The Godmothers da bi potom promijenili ime prema nazivu pjesme The Sugarcubesa.

Zašto dEUS? Zato što su u imenu benda htjeli imati Boga, a obrnuti redoslijed velikih slova, objašnjava Barman, izgleda ljepše. U prvoj su postavi dEUSa bili Tom Barman (vokal i gitara), Stef Kamil Carlens (vokal i gitara), Gino (bas gitara) i Kris Daans (bubnjevi). Daansa je ubrzo zamijenio Mark Willens koji se bendu pridružio istovremeno kad i drugi najdugovječniji član dEUSa violinist i klavijaturist Klaas Janzoons. Njima su se još pridružili i Oliver Defossez na harmonici, te Mark Meyers na gitari. Uskoro i Gino ostavlja svoj bas na raspolaganje, a njegovih se žica prihvatio Stef Kamil.

Još tamo 1991., dok je prva postava bila mlada i složna, dEUS je uglavnom egzistirao kao cover band tražeći još uvijek svoj jedinstveni glazbeni izričaj. Održali su turneju po Španjolskoj svirajući uglavnom obrade The Velvet Undergrounda, Violent Femmesa, pa čak i Leonarda Cohena i može se reći da su ti bendovi bili pravi temelj kreativnosti za bend. Nakon španjolske turneje bend napuštaju dva Marka, Mark Meyers i Mark Willems, a njihova upražnjena mjesta zauzimaju Rudy Trouve i Julles De Borgher od kojih im je potonji do tada bio vozač kombija. S ‘novom’ postavom održali su nekoliko nastupa u Londonu i svom Antwerpenu.

Kako jedna stvar povlači drugu, iskustvo turneje iskoristili su i za vlastitu kreativnu snagu te su ubrzo počeli stvarati i vlastite pjesme. Demo snimke naslova “dEUS and All”, “Crazy and Tunedef”, “Crazy And Tunedef 2” i “No More Soda For Clarence” jezgra su onoga što je ubrzo postalo i prvo službeno diskografsko izdanje – EP “Zea“. Zanimljivo je kako je Tom Barman upravo pred objavljivanje spomenutog EP-a izjavio kao je ova postava dEUSa idealna.

“Zea” je objavljen 1993. godine i sadržavao je četiri pjesme. Kako je EP bio prilično entuzijastično prihvaćen od domaćih medija i njegove se pjesme redovito vrtjele po radijskim postajama, dEUSu je pošlo za akordima da privuče pozornost diskografa i prvi je belgijski bend koji je potpisao ugovor s nekom od velikih svjetskih diskografskih kuća, Island Recordsom. Taj uspjeh nije mogao proći nezapaženo u njihovoj domovini pa su u Belgiji postali zvijezde prije nego su uopće i snimili album prvijenac. Ako su prilikom snimanja novog albuma prošli taj, nazovimo ga, ‘porođajni pritisak’, u krajnjem se rezultatu nije mogao čuti. Njime su ipak opravdali domaća očekivanja i stidljivo pokucali na vrata svjetske glazbene scene. Album “Worst Case Scenario” svjetlost izloga CD-shopova ugledao je 16. rujna 1994. i, naravno, odmah pokupio simpatije domicilne rock publike.

Onaj famozni iskorak prema drugim europskim, posebice britanskim top-listama napravio je singl “Suds & Soda” koji je ekspresno postao underground hit. Bio je to uspjeh koji su i priželjkivali. Savršen singl, neobičan i pijevan, osvojio je top-liste u sam osvit britpopa. Osim spomenutog, s istog albuma skinuta su još dva odlična singla – “Via” i “Hotellounge”. Cover albuma naslikao je tadašnji gitarist Rudy Trouve. Sam album pokupio je uglavnom pozitivne kritike, unatoč očaju britanskih kritičara jer jednostavno nisu uspijevali definirati žanr koji dEUS sviraju. Osim britanskih, i drugi su im kritičari zamjerali upravo tu glazbenu šarolikost i kaotične aranžmane. Ali upravo to bila je draž dEUSa, kreativni kaos koji na kraju ipak ima smisla, bez obzira što bi se danas mogli nazvati mainstream. Možda baš unatoč svoj toj halabuci oko kaotičnih aranžmana, dEUSov sljedeći projekt jedino se može i nazvati hrpom snimljenog kaosa.My Sister Is My Clock“, EP više je mini-album koji sadrži 13 pjesama od koji je svaka u potpunosti drugačija od prethodne. Objavili su ga za diskografsku kuću BANG! jer su u Island Recordsu objavljivanje ovog albuma proglasili komercijalnim samoubojstvom. Mini-album traje svega 25 minuta, bez singlova i hitova, samo kaos. To je ujedno bilo i posljednje diskografsko izdanje ove postave.

Ubrzo je uslijedila i prva prava europska turneja tijekom koje su održali 110 nastupa, a spot za najavni singl “Theme From Turnpike” novog albuma prikazivao se u kinima prije filma “Trainspotting”. Drugi album “In a Bar, Under the Sea” objavljen je dvije godine nakon prvog, točnije 14. rujna 1996. i nastavio je tamo gdje je prethodnik završio, osim što su sada aranžmani ipak bili nešto kompaktniji i konceptualniji. Naravno, u Belgiji je dosegao zlatnu prodaju, a i u ostatku svijeta prošao je solidno.

dEUS su drugim albumom uspjeli potvrditi status ‘novih nada’, ali nisu uspjeli napraviti korak dalje, iako je ovaj album po ocjeni obožavatelja najbolji. Zanimljivo je i da je pjesma “I Don’t Mind What Ever Happens” snimljena telefonom. Kako priča kaže, dok je dEUS bio na turneji, održana je belgijska inačica Porina. Kako nisu mogli prisustvovati tom događaju, telefonski su se javili u program kako bi zahvalili na osvojenim nagradama i zajedno odsvirali spomenutu pjesmu koja je snimljena i kao takva i objavljena. Za one koji misle kako to mora loše zvučati, utješna je činjenica da pjesma traje svega 46 sekundi. Ostali singlovi skinuti s albuma su “Fell of the Floor”, “Man”, “Roses” i “Little Arithmetics” (koja je ujedno proglašena dEUSovom najpop pjesmom).

Nakon izdašne turneje i promocije novog albuma, suosnivač i basist Stef Kamil Carlens zaključio je da mu je dEUS preglasan i da više ne želi sudjelovati u toj buci te napušta bend. Ovo je, ma koliko bizarno bilo, službeno objašnjenje razloga Stefovog napuštanja benda, iako je samo morao kupiti čepiće za uši i danas bi uvelike bio uspješniji glazbenik nego što zaista jest.

Sljedeći je period za dEUS bio jako intenzivan. Prvo su 1997. godine imali svoj prvi nastup u SAD-u, a godinu kasnije u rodnoj Belgiji bivaju proglašeni ambasadorima kulture. To ih nije spriječilo u stvaranju novih pjesama pa odlaze u Španjolsku, zemlju u kojoj su održali prvu turneju, te tamo započinju snimati novi materijal. Ondje ta prividna idila prestaje i počinju problemi.

Svađe i nerazmjerice dovele su bend do toga da članovi međusobno uopće nisu razgovarali. Događalo se čak i to da je bubnjar Julles De Borgher došao u studio da bi preko snimke saznao kao je prvobitna pjesma totalno izmijenjena, a da on o tome pojma nije imao. Tom Barman izjavio je kako im je 1998. godina bila najgora i da je sve išlo u pogrešnom smjeru.

Bilo kako bilo, dana 15. ožujka 1999. godine objavili su “Ideal Crash“. Bio je to prvi nazovimo ga ‘nekaotičan’ album: skladan, miran, kompaktan i poprilično mračan. Kao da su sve nesuglasice pronašle mjesto u notama i poput ožiljaka odredile mračni i depresivni put na koji je skrenuo do tada razigrani i kaotični bend. Iako pjesme poput “Put the Freaks Up Front” i “Everybody’s Weird” podsjećaju na ranije dEUSove uratke, album obiluje i žanrovski definiranijim melankoličnim pop rock pjesmama u singlovima “Instant Street”, “Sister Dew” i “Ideal Crash”. Zanimljiva je i činjenica da je unatoč odrađenoj turneji po SAD-u ovo jedini album koji ondje nije objavljen.

Nakon turneje dolazi do predvidljivog razilaženja jer problemi koji su se pojavili tijekom snimanja “Ideal Crasha” nisu nestali sa završetkom snimanja. Iako je iste godine dEUS proglašen najutjecajnijim alternativnim bendom starog kontinenta, njegovi su članovi ipak odlučili otići svaki na svoju stranu.

Za vrijeme pauze Tom Barman posvetio se svojoj prvoj umjetničkoj ljubavi – režiranju. Njegov film “Any Way The Wind Blows” izašao je 2003 godine. Iako je bend bio u statusu hibernacije, diskografska izdanja nisu. Prvobitno su htjeli objaviti DVD sa svim spotovima, no ideja diskografske kuće bila je ‘uvjerljivija’ pa su ipak objavili kompilaciju najvećih hitova nazvanu “No More Loud Music” (2001.). Za potrebe kompilacije bend je snimio i novu pjesmu znakovitog imena “Nothing Really Ends” i pjesma je odmah postala hit, a i danas se smatra jednom od njihovih najboljih pjesama. Ipak, njihova ideja o DVD-u nije otišla u vjetar jer su 25. ožujka 2001. godine objavili DVD imena “No More Video“. Osim svih spotova i dokumentarca o snimanju “Ideal Crasha”, ondje možete naći i pjesme “Nothing Really Ends” te kolekciju B-strana singlova kao i do tada neobjavljene materijale.

I to je sve što se od dEUSa moglo čuti i vidjeti u naredne tri godine.

Godina 2004. označila je dEUSovu drugu eru. Međutim, pauza kao da nije bila dovoljna jer problemi koji su ih pratili na snimanju posljednjeg albuma nisu nestali. Unatoč tome počinju snimati novi album. Ako im je uspjelo jednom, a da gotovo nisu ni pričali međusobno, zašto im to opet ne bi pošlo za rukom? No nedostatak komunikacije i nesloga doveli su do novih odlazaka. Bend napušta basist Craig Ward, bez obzira što je novi album skoro pri kraju, na njegovo mjesto dolazi Alan Gevaert, a bendu se još pridružuju i Stephane Missghers te Mauro Pawlowski, čovjek koji svira u jednakom broju bendova koliko je dEUS promijenio članova. Bitno je napomenuti da je ova postava još i danas aktualna i vjerojatno drži rekord postojanosti kada je dEUS u pitanju. dEUS uz pojačanje nekako uspijeva završiti album.

Pocket Revolution“, kao krajnji glazbeni rezultat svih svađa, razilaženja i ponovnog okupljanja, ne zvuči nimalo optimistično: sumoran je i melankoličan te neujednačen, što i nije tako čudno s obzirom na činjenicu da su album snimale dvije postave benda. “Pocket Revolution” prvo je producirao Craig Ward, ali kako je on u pola posla napustio bend, kao producent albuma spominje se sam bend.

Osim dvije postave koje su snimale album, u pjesmama “Sun Ra” i “Pocket Revolution” jednokratno se vokalno vratio i suosnivač, Stef Kamil Carlens. Album je najavio singl ‘”If You Don’t Get What You Want”, a kao singlovi su još skinute i pjesme “7 Days 7 Weeks” i “What We Talk About”. I s ovim je mračna i nemirna era dEUSa napokon završila.

Slijedili su bolji dani pa su tako 2007. izgradili vlastiti studio i simbolično ga nazvali Vantage Point. S novim studijom stigao je i novi album identičnog imena koji je zaista značio prekretnicu u stilu i načinu rada benda kao kolektiva. Snimljen je u vlastitom studiju, bez previranja, svađa i trzavica i bez fluktuacije članstava. Sam album objavljen je 18. travnja 2008. godine i u Belgiji ga je najavljivao uspješan singl “The Architect”, a u ostatku svijeta singl “Slow”. Album obiluje melodičnim pjesmama, nema tu više eksperimentalnog kaosa s kojim su se, izgleda, definitivno oprostili na drugom albumom. Osim već spomenutih singlova, tu su titulu također zaradile i pjesme “Favorite Game” te “Eternal Woman”. Iako je album zaradio vrlo pozitivne kritike, sam bend s njim i nije baš najzadovoljniji. Tom Barman izjavio je kako je album previše hladan i mehanički, iako su aranžmani poprilično radiofonični.

Godine 2009. album “Worst Case Scenario” doživljava svoje deluxe obljetničko izdanje s bonus DVD-om koji sadrži dokumentarac “Time Is State Of My Jeans” gdje svi prijašnji i sadašnji članovi govore o dEUSu, a pjesma “Suds & Soda” proglašena je najboljom belgijskom pjesmom svih vremena.

Razdoblje od 2008. do danas može se smatrati najidiličnijim u turbulentnoj povijesti benda. dEUS danas zaista funkcionira kao složan i staložen bend. Po izjavama članova može se zaključiti kako je trenutna postava zapravo ona prava i najbolja.

To najbolje potvrđuje i posljednji, šesti album “Keep You Close” (19. rujan 2011.) na kojem napokon razbijaju tu mračnu stranu koja ih je pratila još od snimanja “Ideal Crasha”. Album obiluje toplim i melodičnim pjesmama od kojih svaka može postati hit singl. Za sada su ih objavili dva i to “Constant Now” i “Ghost”. Ovo je prvi album koji su objavili za diskografsku kuću Play It Again s kojom su ugovor potpisali 2010. godine. Album su jako dobro prihvatili i publika i kritika, a dEUS ga trenutno promovira turnejom u sklopu koje su posjetili i Zagreb.

Čini se kako je pred njima novo razdoblje – razdoblje zrelog benda koji možda nikada neće doseći glazbeni vrh, ali će uvijek biti tu negdje u blizini, uvijek novi, aktualni i originalni. Izgubili su onu početnu eksplozivnost i njihove pjesme danas su smirenije i zrelije, ali nekako duže ostaju u uhu i nakon što završe. Ova biografija ovdje prestaje, ali ne i dEUS. Od njih ćemo u budućnosti čuti još puno toga dobroga.

Muziku podržava