Ugledni glazbeni magazin Rolling Stone na svojim stranicama donosi svojevrsnu top listu 10 najvećih borbi oko autorskih prava u povijesti glazbe. Na popisu su zaista velika imena, a jedino se Rollong Stonesi pojavljuju u dva slučaja. Naime, Stonesi su i tužiteni i tužitelji. Pročitajte deset najvećih krađa odnosno optužbi u povijesti glazbe. Naravno, na stranici Rolling Stonea možete i preslušati sempleove pjesama i sami vidjeti da li je pjesma ukradena ili nije.
1. The Chiffons vs. George Harrison
Na prvom mjestu najveće povrede autorskih prava su malo poznati bend The Chifftons i slavni Beatle, danas pokojni, George Harrison. Chiffonsi su 1963. dospjeli na prvo mjesto top ljestvice s pjesmom “He’s So Fine”, koju je napisao Ronald Mack. Nedugo zatim Mack je umro od raka, a njegovu pjesmu ponovno je ‘oživio’ Harrison sedam godina kasnije, koji ju je upotrijebio za svoju ‘hare-krishna’ pjesmu “My Sweet Lord”. Tvrtka Bright Tunes Music Corp. koja je vlasnik autorskih prava tužila je Harrisona 1971. Sudac je presudio da iako George Harrison nije u potpunosti ukrao melodiju i strukturu pjesme, da je to ipak podsvjesno učinio. George Harrison je morao Brihgt Tunesu platiti 1,5 mil. dolara. Zanimljivo je da su Chiffonsi kasnije snimili obradu pjesme “My Sweet Lord”. “I dalje ne razumijem zašto sudovi nisu zatrpani sličnim slučajevima, pa 99% popularne muzike koja se može čuti je već poznata” – napisao je George Harrison u svojoj autobiografiji “I Me Mine”.
2. Fatback vs. Dr. Dre
Minder Music, kuća koja drži autorska prava Fatbacka, polaže prava na pjesmu Dr.Drea “Let’s Get High”, koja je objavljena na njegovom čuvenom albumu “2001” koji je izdan 1999. Tvrde da je bas linija ista kao i na pjesmi “Backstrokin'”, koja je bila najveći hit ovih rap-funk pionira koji se 1980. popeo na prvo mjesto top lista. Na sudu Dre se, prije nogo što je upotrijebio riff, konzultirao s muzikologom koji je rekao da je taj dio “uobičajen” i da ga vjerojatno nije ni originalno od Fatbacka. Porota se nije u potpunosti složila s Dr.Dreom, ali ga je ipak oslobodila optužbi u svibnju ove godine. Navedeni album prodan je samo u Americi u 6 milijuna kopija.
3. Huey Lewis vs. Ray Parker Jr.
Kada je Huey Lewis čuo pjesmu “Who you gonna call?” u izvedbi Ray Parkera koja je postala hit filma “Ghostbusters”, kratko je samo rekao “moj odvjetnik!”. Hueya je zaprepastilo koliko ta pjesma liči na “I Want a New Drug”, njegov hit iz godine prije. Lewisova tužba riješena je 1995. nagodbom za nepoznatu sumu i s dogovorom da ni jedna strana neće o ovome raspravljati javno. Ipak, prije dvije godine Lewis je prekinuo šutnju napavši Parkera u jednoj epizodi emisije “Behind the Music”, satelitske stanice VH1, prouzrokovavši da Parker uzvrati tužbom. “Uvredljiv dio nije toliko što je Ray Parker Jr. opljačkao ovu pjesmu” – kaže živčani Lewis, koji uglavnom krivi aroganciju kompletne glazbene industrije, koja misli da jednostavno može platiti to što je ukrala njegovu melodiju – “I na kraju, pretpostavljam da su bili u pravu. Pretpostavljam da su bili u pravu jer su ju, u principu, kupili.”
4. Cat Stevens vs. Flaming Lips
Pjesma “Fight Test” otvara album “Yoshimi Battles the Pink Robots” Flaming Lips-a, a na prvi pogled slična je sa “Father and Son” koju je Cat Stevens obajvio davne 1970. U proljeće 2003. sporna pjesma je kao singl izdana u Velikoj Britaniji, gdje je rođen i Cat Stevens. U lipnju je Stevensova izdavačka kompanija uspjela postići dogovor o podjeli prihoda od te pjesme. “Znam stvar “Father and Son” i znao sam da će biti malo usporedbi, ali “Fight Test” nije za referencu uzela ideje, melodiju i takve stvari iz “Father and Son”.” rekao je pjevač Lipsa Wayne Coyne prije izlaska albuma na kojemu je sporna pjesma.
5. The Rolling Stones vs. The Verve
Pjesma s kojom se 1997. probila grupa The Verve, “Bitter Sweet Symphony”, sadrži sample jednog opskurnog instrumentala iz 1966. i uzvedbi Jaggera i Richardsa na pjesmi “The Last Time” koju je producirao Andrew Loog Oldham. Allen Klain, bivši manager Stonesa i čovjek koji posjeduje većinu njihovih pjesama iz šezdesetih, uključujući i “Last Time”, je protiv sempliranja i odlučio se na proganjanje gurpe Verve. Iako njihova pjesma nije ništa direktno nije uzela od Stonesa. Dobra vijest za Verve je bila ta što je “Bitter Sweet Symphony” bila ogroman hit i nominirana za dva Grammya, a loša je ta što je slavni dvojac Jagger Richards naveden kao pjesmopisac, Andrew Oldham Orchestra je izvođač, a Allan Klein uzima tantijeme. Tako je Allan Klein i nakon trideset godina čovjek kojeg bi britanski rokeri trebali zaobilaziti. “Allen Klein je jebena pizda” – rekao je o tome svemu Richard Ashcroft – “Sretnete ga na križanju i opljačka vas za puno novca.” Puno gorčine od bivšeg pjevača Vervea.
6. K.D. Lang vs. The Rolling Stones
1997. godine taman što će novi album Rolling Stonesa krenuti u masovnu proizvodnju, kćerka Keith Richardsa primijetila da se zborno pjevanje na pjesmi “Anybody Seen my Baby” jako podudara s pjesmom “Constant Craving” K.D. Lang koja je dobila Grammy pet godina prije toga. Sa zakazanom svjetskom turnejom Sonesi nisu bili raspoloženi za odgađanje izlaska nove ploče, pa su u ‘dobroj volji’ dopustili zasluge da se u zasluge za tekst uključi i Lang i suradnik Ben Mink. Tako su ispod pjesme uz dvojac Jagger/Richards potpisani i Lang/Mink. “Divim se K.D. kao pjevačici, ali stvarno nisam bio upoznat s tom pjesmom” – rekao je Mick Jagger. “Uvijek sam bila fan Rolling Stonesa i to mi je bio kao kompliment” – cijeli slučaj je prokomentirao zadovoljna K.D. Lang.
7. Creedence Clearwater Revival vs. John Fogerty
Više od jednog desetljeća tekla je zla krv između bivšeg pjevača Creedence Clearwater Revival-a, Johna Fogertya i glavešine Fantasy Recordsa, Saul Zaentza. Proključalo je s izdavanjem Fogertyevog “Centerfield” 1985. Fogerty je otpisao tantijeme CCR-a bogatom Zaentzovom katalogu u namjeri napuštanja Fantasy Recordsa sedamdesetih godina. Njegova pjesma “Zanz Can’t Dance” o čunjoglavom čovjeku i njegovoj čunjoglavoj svinji priskrbila mu je sudsku tužbu. I to je bio samo početak. Zaentz je složio još jednu tužbu, ovoga puta zbog hit pjesme s istog albuma, “The Old Man Down the Road”. Riječ je bila o replici hita Creedenca iz 1970. “Run Through the Jungle”. Zaentz je optužio Fogertya da je plagirao sam sebe. Prvi slučaj je riješen nagodbom, “Zanz je preimenovana u “Vanz”. Drugi je slučaj Fogertya doveo pred sud koji je inicialno odlučio da niko ne može kopirati sam sebe. Nakon što je Fogerty na sud došao s gitarom porota je odlučila da pjesma “Old Man” nema isti riff kao i “Jungle”. Nakon toga Fogerty je tužio Fantasy Records da bi vratio plaće svojih odvjetnika i privukao Vrhovni sud na svoju stranu.
8. Jacques Louissier vs. Eminem
U travnju prošle godine francuski jazz/klasični kompozitor Jacques Loussier bacio je mrlju na Eminemov “The Marshall Mathers LP” tvrdnjom da je melodija iz njegove kompozicije “Pulsion” skladane sedamdesetih godina, uzeta za gitaristički solo na pjesmi “Kill You”. Sudski proces još uvijek traje. “Melodije su iste, ton je isti, harmonija je ista. Ne znam šta mu je bilo na pameti, ali ni ja njemu ni on meni nisam prišao.” – rekao je odlučni Loussier.
9. Chuck Berry vs. The Beach Boys
Legendarni Beach Boysi su toliko voljeli Chuck Berry-a da su njegovu “Sweet Little Sixteen” pretvorili u čuvenu “Surfin’ U.S.A.”, izmijenivši tako St. Louis” i “New Orleans” sa “Del Mar” i “Santa Cruz.” Problem je u tome što nitko ne zahvaljuje niti priznaje zasluge Chuck Berryu. Berry je prijetio tužbom, dečki iz Californije prijateljski su pristali na podjelu tantijema i danas se Berryevo ime pojavljuje na svakoj Greatest hits kolekciji Beach Boysa. “”Sweet Little Sixteen” je način kako sam dobio “Surfin’ USA”. Preradio sam pjesmu novim riječima… i bio je to ogroman hit” – priznao je šef Beach Boysa, Brian Wilson.
10. Queen & David Bowie vs. Vanilla Ice
Bijeli reper koji je najpoznatiji po kratkoći svoje karijere, mutio je s prepoznatljivim bass riffom iz suradnje velikana, David Bowiea i grupe Queen. Pjesma “Under Pressure” nastala je 1982. godine, a Vanilla ju je upotrijebio za svoju “Ice Ice Baby”, najavni singl svog prvijenca iz 1990. “To the Extreme”. Ne samo da je ledeni Vanilla ‘zaboravio’ navesti Bowiea i Queen nego još i tvrdi da riffovi nisu isti. Zbog toga što je on dodao još jednu notu. Ovaj slučaj nikad nije došao do sudnica. Vanilla Ice se vrlo brzo nagodio s Queenovcima i Bowiem. Ali tu njegovi problemi nisu završili. Naime, na leđa mu se ‘natovario’ Suge Knight koji je upotrijebio i silu da prepiše prava za pjesmu s pištoljem na čelu. Puno godina kasnije Ice je priznao da je ‘maznuo’ “Under Pressure”: “Sempliranje je bilo prisutno i puno prije mene. To je dio hip-hop kulture. Moj singl je samo bio ljudima u ušima po prvi put i ja sam morao platiti za to.”
