Ovako legendarni srpski glazbeni kritičar Žikica Simić završava jednu svoju recenziju: “… rockeri su ‘vrsta koja nestaje’. Nije ih ostalo još mnogo: Neil Young, Jeff Beck, Keith Richards, Chuck Prophet. Warren Zevon umro je nedavno.“
Napisao je to prije gotovo deset godina, kad je Zevonova smrt još bila svježa. Desetogodišnjica njegove smrti – koja se obilježava danas – dobar je povod za podsjećanje na ovog velikog majstora rocka.
Drugi veliki glazbeni novinar, Allan Jones, u uvodniku ovomjesečnog izdanja časopisa Uncut, napominje kako ga je veliki broj pažljivih čitatelja upozorio da se ova obljetnica približava, te da bi se tim povodom nešto trebalo napisati o Zevonu. Obljetnice nekih bitnih događaja – ukoliko se konstantno ne podsjećamo na njih – lagano budu zaboravljene.
Sljedeći album “Excitable Boy” uspješan je nastavak. “Roland The Headless Thompson Gunner” jest priča o osveti koja preskače granice smrti u kojoj se čuje Zevonov fini pijanistički rad. Oko pjesme “Excitable Boy” postoje kontroverze. Naime, radnja prati mahnitog silovatelja i ubojicu, a Zevon ju je uklopio u veselu troakordnu plesnu dursku melodiju, u kojoj nema nimalo traga nesreći. Prateće vokalistice su se pobunile, i htjele su skinuti svoje glasove s ploče. To im ipak nije uspjelo i njihovi veseli glasovi prate pjesmu od početka do kraja, dok Zevonov dječak ubija, siluje, otkapa tijelo i gradi kavez od djevojčinih kostiju.
Slijedi album “Bad Luck Streak In Dancing School“. Tu se udružuje s drugim kompatibilnim mu glazbenicima. Radi prepjev pjesme “A Certain Girl” Naomi Neville; prekrasnu “Bed Of Coals” napisao je sa suverenim poznavateljem rock idioma, T-Bone Burnettom. Toj kompoziciji posebnu dimenziju daje prateći vokal Linde Ronstadt. Pjesmu “Jeannie Needs A Shooter” piše s Bruceom Springsteenom. U njoj se sudaraju sastavni dijelovi njihovih poetskih svjetova, te se jasno vidi gdje počinje čiji rukopis. Springsteen je zasigurno donio ljubavnu priču o dvoje mladih, a Zevon ju je začinio prijetnjama smrću i završnim oružanim sukobom. Zajedno funkcioniraju prekrasno. “Pisao je pjesme velikog značaja koje su istodobno bile i smiješne. Uvijek sam mu zavidio na tom daru” izjavio je nakon njegove smrti Springsteen.
Sljedeći album “The Envoy” bio je komercijalni promašaj. Zevon je o raskidu ugovora s diskografskom kućom saznao čitajući novine, i to ga je slomilo. Okrenuo se još ozbiljnije boci i narkoticima, te je sve krenulo nizbrdo. “Pod utjecajem toga on je bio nasilan, emocionalno odsutan i nemoguć” piše u njegovoj biografiji. Dvije godine ranije je snimio live album “Stand In The Fire”, kojeg je posvetio Martinu Scorseseu. “Ja se ne sjećam apsolutno ničeg u vezi snimanja tog albuma” izjavio je naknadno. O takvoj vrsti ovisnosti se radilo. A album je bio sniman tijekom pet večeri!
Unatoč ovisnosti, on je nastavio snimati. Mnoge pjesme koje je napisao su velika remek-djela: “Boom Boom Mancini”, “Splendid Isolation”, “Renegade”… Nagovještaj kraja je došao 2002. kad su ga počeli hvatati glavobolja, vrtoglavica i nedostatak zraka. Dijagnosticiran mu je rak kojeg nije bilo moguće operirati. “Uživajte u svakom sendviču” njegova je legendarna poruka gledateljima prilikom posljednjeg gostovanja u šou Davida Lettermana, kad je već bio duboko bolestan i spreman za kraj, ili, kako bi kazao pjesnik Đuro Sudeta – on je bio “pregledan, rentgeniziran i jedino na smrt sposoban“. Dok je ulazio u Lettermanov studio bend je svirao njegovu “I’ll Sleep When I’m Dead”. On se lagano smješkao, samim time se još jednom smijao samoj smrti u lice.
Postoji običaj da terminalni bolesnici prije smrti u kuću pozivaju prijatelje na oproštaj. Zevon nije napravio to, ali je napravio nešto slično. Njegov posljednji album “The Wind” snimljen je pred sam kraj života. “Zupčanici mi se nastavljaju okretati ali im nedostaje pare” pjeva u prekrasnoj “Keep Me In Your Heart”. Na ploči je okupio stare prijatelje Billya Boba Thorntona, Toma Pettya, Emmylou Harris, Dwighta Yoakama, Rya Coodera, Jacksona Brownea…
Svaka izvedena pjesma finalni je oproštaj lišen bilo kakve patetike. Na pjesmi “Disorder In The House” prateće vokale pjeva i gitaru svira Springsteen. Njegov Telecaster plače dok žestoko nateže žice. Dylanova “Knockin’ on Heaven’s Door” je također uvrštena na repertoar. Ona je ovdje ono što je i bila od kad se prvi put pojavila u Peckinpahovom filmu “Pat Garret & Billy The Kid” – pjesma o umiranju. Vidimo Zevona kako kuca po vratima nebesa, te ga uskoro više nema.
Warren Zevon nikad nije uživao planetarnu popularnost, a od njegove smrti popularnost mu se sigurno nije povećala, već se vjerojatno i smanjila. Ipak ga se ponekad sjetimo. Primjerice, kad Willy DeVille i Jack Nitzche na krevetu, u amaterskom videu na YouTubeu, nadahnuto odsviraju i otpjevaju “Carmelitu”; ili kad Hanka Moodya u seriji “Kalifornikacija” policajac pogodi pendrekom u međunožje, pa u pozadini počne svirati Zevonova “My Shit’s Fucked Up”. Sjetili smo ga se i nedavno kad je Bob Dylan u jednom intervjuu nabrojao petoricu omiljenih mu izvođača.
Bio je autor sazdan od stopostotnog rockerskog materijala. Nije se štedio – živio je brzo i izgarao još brže. Njegove pjesme još uvijek zvuče kao uhu ugodno osvježenje. U njima zajednički život vode posrnuli bokseri, ruski gangsteri, incestoidni seljaci, lake konobarice, plaćenici, meksički revolucionari… Tematika im obrađuje grubi seks, nekrofiliju, ubojstva, narkomaniju… “Mi kontempliramo o vječnosti ispod široke indiferentnosti neba” pjeva u jednoj pjesmi.
Warren Zevon nam je osim sjajnih pjesama ostavio još jednu mudrost: ne treba maštati o vječnosti, već uživati u svakom sendviču.