28.12.1983. završila je jedna od manje poznatih, ali definitivno tužnijih rock’n’roll priča. U Kaliforniji, točnije u Marini Del Rey, bubnjar Beach Boysa Dennis Wilson zaronio je u potrazi za stvarima koje je baš na tom mjestu bacio koju godinu ranije. Njegovo tijelo, koje se na ovaj i onaj način toliko puta napajalo dobrim vibracijama velikih kalifornijskih valova, ovaj put nije izdržalo. Dennis je bio surfer, zaljubljenik u more i prirodu te bubnjar sastava koji je široj publici “otkrio” Kaliforniju.

Život u sjeni i 20 burnih godina

“Kažu da živim brzo. Možda jednostavno volim živjeti brzo. Ne bih se toga odrekao ni zašto na svijetu. Neće ni to potrajati, ali sjećanja će ostati”, zapisao je na albumu “All Summer Long” dvadesetak godina ranije, u jeku početnih uspjeha karijere Beach Boysa.

Muziku podržava

U tih dvadesetak godina Dennis je iskusio gotovo sve: lagan početni uspjeh, profesionalne frustracije (nikad nije bio posebno cijenjen kao bubnjar), život u sjeni genijalnog brata Briana Wilsona te pjevački i svirački darovitog Carla Wilsona (mlađeg brata), kasni početak autorskog razvoja, alkohol, kokain, druženje s masovnim ubojicom, životnu zajednicu s nećakinjom, bizarne nesreće, obilje sjajnih pjesama i beskućništvo.

Ranije traume

Taman s početkom karijere Beach Boysa, u ranim šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, u znanstvenim se krugovima počelo pisati o zlostavljanju djece – fenomenu koji su Brian, Dennis i Carl Wilson na svojoj koži iskusili i o čemu su Brian i Dennis javno govorili. Bratić braće Wilson i kolega iz benda Mike Love se prisjetio kako je vjerojatno bol koju su doživjeli kod kuće bila razlog koji je motivirao Briana, Dennisa i Carla da je probaju bar privremeno ugasiti koristeći opijate.

Da Dennis neće biti samo (derivirani) imenjak grčkog boga vina Dionisa, dalo se naslutiti prije točno 50 godina kad se kao autor predstavio na albumu Beach Boysa “Friends”. Njegove pjesme su, za razliku od pjesama brata Briana, imale senzibilitet nemirnog dječaka koji je uslijed prevelike želje da dosegne istinsku ljubav počne uništavati, što je pokazao u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama “Forever”. Briljantna harmonijska rješenja odavala su da u nemirnom partijaneru čuči veliki autorski talent, odnosno, kako je netko naknadno primijetio, “kao da Kurt Cobain pjeva u produkciji Phila Spectora”.

Povezanica s Charlesom Mansonom

Riječ “naknadno” je Dennisa obilježila za cijeli život. Naknadno su njegovi kolege iz Beach Boysa shvatili koliko su mu pjesme dobre. Naknadno je šira publika shvatila kako je dobar autor. Naknadno je Dennis shvatio da je čudnovati kantautor koji mu je pokazivao svoje pjesme i od kojeg je otkupio pjesmu “Never Learn Not To Love” (poznatu i pod ranijim naslovom “Ceased To Exist”) zapravo Charles Manson, okrutni ubojica.

Nekako je baš u vrijeme razlaza s Mansonom (neke teorije govore da je Dennis Wilson bio sljedeća meta notorne Mansonove zajednice), Dennis postao najkonzistentniji autor u Beach Boysima. Na gotovo svakom se albumu u to doba moglo računati na njegov kvalitetni doprinos. Iako je stariji brat Brian već bio u osobnim i kreativnim krizama, Dennis je bio taj čije su autorske silnice u sedamdesetima itekako pomogle držati reputaciju najvećeg američkog rock sastava toga doba. Pjesme su mu bile dovoljno dobre da bi na koncertu kraj starog zlata bend običavao zasvirati i neku novu Wilsonovu, no nije bilo jednom da bi baš sve bilo idealno snimljeno ili objavljeno iz raznih razloga.

Kreativni sjaj, ali i samokritičnost

Komponirao je uglavnom na klavijaturama, njegove “teške”, često orkestrirane pjesme su izbjegavale plitkoću i banalnost, bile su opijene idealiziranom romantikom koja nije priznavala surovu realnost. Negdje u svim tim ludim tulumima, sreo se s Billyjem Prestonom, velikim orguljašem koji je (između ostalog) svirao s Beatlesima, Stonesima i Red Hot Chilli Peppersima i dogodila se “You Are So Beautiful”, pjesma koju je proslavio Joe Cocker, i za koju Dennis nikad nije tražio da mu se priznaju autorska prava, no relativno ju je često izvodio na koncertima i koja, unatoč tome što ne nosi njegov potpis, ima vrlo “denniswilsonovske” melodijske progresije.

Osim pjesama koje su raspršene na raznim izdanjima Beach Boysa, Dennis je izdao jedan jedini solo-album, “Pacific Ocean Blue” 1977. godine, koji se već tada bolje prodao nego u to doba aktualni albumi Beach Boysa. Već tada načet neurednim životom i glasom Toma Waitsa u poodmakloj fazi, Wilson je pokazao sav svoj kreativni sjaj već u uvodnoj “River Song”, klavirskoj gospel-rock pjesmi bez strofa i refrena koja poput nabujale rijeke dolazi do dramatske kulminacije, “probijanja brane” i razrješenja. Ljubavne pjesme su mu pune tragike jer je riječ o velikim strastima koje se teško ili nikako ne mogu realizirati. “Farewell My Friend” je posveta Ottu Hischeu, ocu supruge Carla Wilsona, koji je izdahnuo Dennisu na rukama i koji je bio Dennisu velika podrška nakon što je umro Murry Wilson, otac braće Wilson (s kojim je Dennis imao kompleksan odnos). U naslovnoj pjesmi spominje i dan-danas toliko bitnu stavku – ekologiju, a u zaključnoj pjesmi na albumu “End of the Show” zvuči kao da se pomirio s vlastitim odlaskom s ovog svijeta koji će doći brzo.

Reizdanje tog albuma 2008. godine je ušlo u britansku ljestvicu dvadeset najprodavanijih albuma, no ostaje gorčina što je mogao mnogo, mnogo više, često otvoreno obezvrjeđujući svoj rad. Ako nije dovoljno dobro – briše se, pa je tako obrisan info vokal s njegove sjajne, dugo neobjavljene pjesme “Holy Man”. Ona je, za reizdanje albuma “Pacific Ocean Blue” dana na upotrebu Tayloru Hawkinsu iz Foo Fightersa koji je dovršio postojeću snimku pjesme.

Tužno samouništavanje

Iako je 1977. “Pacific Ocean Blue” bilježio dobru prodaju i izvrsne kritike, do promotivne turneje nikad nije došlo, ona je otkazana gotovo u zadnji čas. Kolale su priče da Dennis nije bio najpouzdaniji čovjek na svijetu, što je bilo dovoljno da menadžeri budu oprezni oko angažmana, no ono što će uslijediti u posljednjih pet godina života bit će opisano kao tužno samouništavanje. Sklon samosaboterstvu, u jeku izdavanja albuma “Pacific Ocean Blue” je opisao vrlo, vrlo kritički, ali zato je na sva zvona najavio album nasljednik “Bambu”.

Uslijedio je poziv da se vrati u grupu, i svoj solo-projekt je ostavio po strani. Na ploči “L.A. Light Album” su dvije njegove pjesme “Love Surrounds Me” i “Baby Blue”, obje prepoznate kao bolji dijelovi tog albuma. Na “Love Surrounds Me” gostuje njegova tadašnja partnerica Christina McVie, klavijaturistica grupe Fleetwood Mac, koja će Wilsonu posvetiti pjesmu “Only Over You” (parafraza Wilsonove “Only With You”), a prema nekim izvorima i hit “Hold Me”.

Za razliku od brata Briana, koji je početkom osamdesetih pristao na učinkovit, ali neetički psihijatrijski tretman kod dr. Eugenea Landyja (o čemu se može vidjeti u filmu “Love and Mercy”), Dennis je takvo što odbio. Nemogućnost da se podvrgne toliko potrebnom i adekvatnom psihijatrijskom liječenju, neodgovoran život i utapanje u raznim stimulansima su doveli do toga da je album nasljednik “Bambu” ostao nedovršen.

Turbulentne veze

Nemogućnost da ostvari stabilnu ljubavnu vezu dovela je do serije burnih relacija: nakon dva neuspješna braka s Carole Freedman i Barbarom Cherren (koje su mu bile muze u krajem šezdesetih i u prvoj polovici sedamdesetih), dvaput se ženio s Karen Lamm (koja je bila muza i povremeni koautor na “Pacific Ocean Blue”), bio u turbulentnoj vezi s McVie, da bi završio sa Shawn Marie Love, kćeri svog prvog bratića i kolege iz benda Mikea Lovea, s kojom je imao sina Gagea. U vrijeme Dennisove smrti Shawn i Dennis su bili još vjenčani, ali razdvojeni. Odlukom tadašnjeg američkog predsjednika Reagana, Dennisovi posmrtni ostaci su položeni u Tihi ocean.

I na kraju, vraćamo se na one stvari koje je onomad Dennis Wilson pobacao i koje je htio vratiti. Njegove pjesme su imale sličnu, ali ipak malo bolju sudbinu, i one su morale biti bar neko vrijeme zaboravljene, na za razliku od onih stvari iz Marine Del Rey – Wilsonove pjesme su katkad i u krnjem obliku, spašene za vječnost.

99 Shares
Muziku podržava